KOD

Aljoša Vojnović: Vraćam se na teren u ožujku

Nogometni klub Osijek je u nogometni svijet dao jednog osebujnog sportaša i čovjeka, za kojeg nažalost više nema mjesta u Osijeku. Njegovo ime je Aljoša Vojnović, dobro poznato svim navijačima Bijelo-plavih, koji trenutno zarađuje kruh u susjednoj Mađarskoj. Nakon što je prošao sito i rešeto u svojoj karijeri, ovaj Osječanin se trenutno oporavlja od operacije križnih ligamenata te se nada kako će vrlo brzo moći pomoći svojem klubu Zalaegerszegu da se već ove sezone vrati u Prvu ligu. Kako teče život u Mađarskoj, kako se rastao sa Osijekom i što je sve obilježilo njegovu karijeru, pročitajte u nastavku.

Razgovor sa Aljošom je započeo pitanjem o njegovim prvim dojmovima u Mađarskoj. Sjećam se našeg razgovora u ljeto kada je preko noći došao do tog angažmana, sve se odigralo brzinski, novi grad, nove navike, nove obaveze i nismo stigli pošteno niti popričati.

Mađa je super. Ugodno sam iznenađen uvjetima i infrastruktrom. Nisam mogao ni zamisliti koliko Mađari ulazu u svoj nogomet. Recimo ZTE ima grijani travnjak na stadionu, 4 pomoćna igrališta, krio-komore za oporavak itd… zaista neuobičajeno ako usporedimo s HNL-om. Prilagodba je tekla bez problema, na kraju krajeva ovo mi je neki 12.-13. klub u karijeri, tako da sam na promjene sredina i navikao. Na sreću grad je odličan, 60-ak tisuća stanovnika, što meni odgovara, malo je manji od Osijeka, ali lijep i uredan, što bitno pridonosi kvaliteti života.

Jesi li zadovoljan uvjetima, svojim igrama, učinkom i općenito situacijom tamo?

Kako rekoh, uvjeti su fantastični i nimalo ne žalim za odlukom da dodjem u ZTE. Nažalost nisam puno odigrao, samo 7 kola do ozlijede, ali sam iznimno zadovoljan učinjenim, u tom periodu bio sam vodeći igrač ekipe po IN-STAT indexu te sam uspio pokazati da svojom kvalitetom mogu praviti razliku na terenu. To je naravno bilo bitno da me ekipa i navijači što brže prihvate i na taj način je period prilagodbe bitno skraćen.

Neki će reći, korak unatrag s obzirom na drugu ligu, poznato je da si do sada igrao samo na prvoligaškim terenima.

Korak u nazad – na papiru da u vidu iz 1. u 2. ligu. Međutim primanja su mi 20% veća nego u NK Osijeku, ugovor sam dobio na 2 godine, dakle godinu dana više nego što sam imao u NK Osijeku i nadam se da ću tu zadnju godinu odrađivati u prvoligaškom društvu.

No, sve je to pokvarila operacija koljena. Što se točno dogodilo i kakvo je stanje sada s koljenom?

Nažalost snašla me daleko najteža ozljeda u karijeri. Propalo mi je desno koljeno pri doskoku, a dijagnoza je bila puknuće prednjeg križnog ligamenta. Operiran sam 30.9., što znači da sam trenutno na tri mjeseca i par dana od operacije. Evo upravo sam danas počeo trčati i nadam se povratku na terenu u trećem mjesecu.

ZTE je trenutno na drugom mjestu. No, to sigurno ne zadovoljava čelnike kluba.

Dolazak u ZTE je bio između ostaloga motiviran i činjenicom da je klub ove godine otišao “all in” sa željom za povratak u 1. ligu! Budžet je znatno narastao u odnosu na prošle sezone tako da je oformljena jaka ekipa s ciljem da se ove sezone izbori plasman u 1. ligu. Trenutno smo na 2.mjestu i samo nas je neiskustvo ove jeseni koštalo 1. mjesta i komotne bodovne prednosti u odnosu na konkurenciju.

Prije Mađarske, bio si na spisku za Osijek, no u posljednji trenutak Zekić je odlučio da mu ipak ne trebaš, što je izazvalo čuđenje kod većine navijača bijelo plavih, a siguran sam da ni tebi nije bilo svejedno.

Odlazak u Mađarsku je, poput odlaska na jednogodišnju posudbu u Pulu, bio logičan potez s obzirom da se nisam namjeravao umiroviti s 31 godinom. Smatram da sam s 31 godinom još uvijek bio u najboljim godinama i bio sam dužan samome sebi priuštiti jop nogometa, jer i dalje u njemu uživam. Odlaskom i odlascima iz NK Osijeka sam si produžio karijeru i kad taj dan dođe, moći ću mirne glave u pravovremenu igračku mirovinu.

Ako sam dobro pregledao statistiku u našoj ligi, odigrao si oko 100 tinjak utakmica za Osijek. Ove godine puniš 34 godine, da li je neki povratak u Osijek realan u dogledno vrijeme?

Povratak u NK Osijek nije realan. Za svoj sam klub odigrao koliko sam odigrao, volio bih da je to i pet puta više, ali davajući sve od sebe u svakoj minuti provedenoj na terenu, za mene je ispunjenje dječačkog sna.

Bio si na posudbi u Puli. Bila je to obostrano dobra suradnja na kraju, dobro tebi, igrao si, dobro njima, pomogao si im u nezavidnoj situaciji u kojoj su bili. Koliko znam, dobro si se uklopio u tu sredinu, bez obzira na očajnu situaciju u klubu i gradu.

Pula je jedno posebno poglavlje u mojoj karijeri i mogli bi pričati i pričati o tome, ali nema smisla. Reći ću samo da ono što smo mi igrači izvukli zajedno sa stručnim stožerom graniči sa čudom! Ponosan sam na svakoga od tih momaka i bila mi je čast biti dio jedne takve grupe koja se osim brobe na terenu, borila i protiv neimaštine, nepravde, licemjerja, lažnih obećanja, a sve s nadom u bolje sutra. To je bila jedna velika pobjeda sporta kao takvoga.

Osim Pule i Osijeka, kod nas si još igrao u Sesvetama, Slaven Belupu i Splitu.Kakve te uspomene vežu za te klubove? Čuo sam da gdje god si igrao većinom si bio ljubimac navijača. Što to Aljoša ima da se tako uvuče navijačima pod kožu?

U Sesvetama jednu sezonu, u Slaven Belupu dvije i pol sezone i RNK Split također dvije i pol sezone. Bilo je tu svega. Najveća sreća je da sam se uspio iskopati i prodati iz Sesveta, kad je Slaven Belupo platio odštetu za mene. Moj put do afirmacije nije bio lak, okolni putevi su uvijek teži, ali sve me to kasnije odredilo kao igrača i još više kao čovjeka. Mislim da su uvijek ljudi prepoznavali u meni nekoga tko nije bio privilegiran i tko je za sve što ima krvavo radio. Možda se na toj nekoj razini oformila veza između mene i navijača u klubovima u kojima sam igrao, pa sam valjda bio netko za koga je “lako” navijati.

Pored igranja u Hrvatskoj, imao si i epizode u Norveškoj, Austriji, Iranu i Rumunjsko, daleke destinacije od kuće realno. Kako gledaš na taj period života? Financijski sigurno bolje nego kod nas? Pored toga, sigurno je da si se i morao snaći u nekim drugim životnim situacijama, drugačija kultura, običaji, drugačije obaveze…

Svi klubovi u kojima sam igrao vani su mi jako dragi i prirasli srcu. To su životne epizode koje su također utjecale na mene, kako igrački tako i na osobnom planu. Norveška i Austrija su još bile dio mojih pokušaja da se otarasim epiteta “neperspektivnog” igraca koji mi je kao 21-godišnjaku nadjenuo Ilija Lončarević. Kasnije Iran je bio inspiriran isključivo kratkoročnom zaradom jer sam u tom trenutku dobio prvo dijete, našu Helenu i želio sam svojoj obitelji što prije omogućiti krov nad glavom. Dinamo Bukurešt je realno jedini veliki inozemni klub za koji sam igrao i taj period je bio izvanredan, ali nažalost i prekratak, za što krivim isključivo sebe i svoj temperament, jer nije bilo potrebe za nikakve ishitrene odluke i reakcije.

Sada kad pozbrojiš sve te klubove, okreneš se unazad, jesi li zadovoljan do sada s time što si napravio?

Karijera nogometaša nije samostalan dio čovjekova života, ona je živi organizam koji se isprepliće sa svim drugim aspektima u životu jednog sportaša. Jasno je da oni koji uspiju bolje “izolirati” samu karijeru i koji mogu svoje životne odluke podrediti uspješnoj karijeri, u konačnici naprave neusporedivo viš od onih kojima je karijera samo jedan od aspekata života. Da pojasnim to na svojem primjeru – ja sam 2007. izabrao Norvešku 2. ligu ispred Ruske 1., jer mi se “nije živilo u hladnoj i prljavoj Rusiji”!

Ali u globalu zadovoljan si?

U konačnici, mislim da je moja karijera ispala više manje kakva je i trebala biti, iako, kvalitetom sam vrlo vjerojatno trebao napraviti puno više, ali posvećenost ispunjenju toga u ranijim fazama moje karijere jednostavno nije bila na zadovoljavajućoj razini.

Koju bi sezonu ili period iz nogometne karijere stavio na prvo mjesto da sad moraš raditi nekakav nogometni spomenar, a koju bi htio što prije zaboraviti? Sigurno je da je bilo i dobrih i loših trenutaka…

Bez ikakve dvojbe za mene je broj jedan proljeće 2015. u NK Osijeku. Sve što se odigralo te polusezone, i dobro i loše, ostavilo je na mene traga i jednu duboku povezanost s mojim gradom i klubom. Te trenutke svoje karijere ne bih mijenjao ni za što.

No, i nije bilo sve tako bajno u to vrijeme…

U biti je smiješno što moram i najružnije uspomene povezati s NK Osijekom, a jedna takva je kad sam na zimu 2006. godine bio s bratom na Novoj godinu u Londonu i mama mi je javila da je u Večernjaku izašao popis prekobrojnih i neperspektivnih igrača NK Osijeka na koje klub više ne računa, a ja sam tada imao 21 godinu i moj svijet se srušio! No, ponosan sam na činjenicu da nikada nisam odustao i da sam se ipak izborio za svoje mjesto pod suncem.

Unatoč svemu tome, kao bivši igrač Osijeka, siguran sam da pratiš sve što se događa oko kluba. Osijek je ove godine konkurentniji nego do sada, borba za vrh i Europu je tu, gradi se novi stadion, klub je primamljiv mnogim igračima, atmosfera kod navijača je vrlo dobra. Očito je da je strani kapital puno toga pokrenuo…

Pratim koliko mogu, nisam od onih koji gledaju puno utakmica na TV, a i tu su moje obaveze s klubom i obitelji, no nema uopće spora da NK Osijek gura prema naprijed. Bit će jako zanimljivo proljeće i mislim da NK Osijek mora iskoristiti strukturalne i kadrovske probleme s kojima se suočavaju Hajduk i Rijeka, u svoju korist. Novi stadion iskreno još ne mogu ni zamisliti i jako sam znatiželjan kako će sve to na kraju izgledati, no eto moramo se strpiti još godinu i pol dana. Općenito, mislim da je to jedna divna stvar za grad Osijek!

Hoće li po tebi Dinamo izdržati neokrznut do kraja prvenstva ili Rijeka i Osijek mogu ugroziti Modre?

Dinamo pod Bjelicom izgleda izuzetno ozbiljno. To me ne čudi, Bjelko mi je bio trener u Austriji i odmah se moglo predvidjeti da će jednog dana biti trener za velike stvari. No, u nogometu nema mjesta za opustanje… HNL je jača liga nego što joj ljudi daju za pravo i mišljenja sam da u prvenstvu ništa još nije gotovo, veliki klubovi se mogu okliznuti iz kola u kolo. Dinamo još k tome igra Europu i Kup, moguće je da im to poremeti ritam u prvenstvu. No, ja sam jako loš prognozer tako da bolje da zanemarimo moje mišljenje u ovom slučaju.

I za kraj, do kad će Aljoša igrati nogomet? I imaš li ambicija ostati u nogometu, kao evenutalni trener ili neki funkcioner?

Hmmm… najteže pitanje do sada. Igrat ću ili do ljeta ili još sezonu i pol. Ovo više nije samo pitanje mojih želja i ambicija. Naime, kćerkica mi kreće ove jeseni u školu i još nisam odlučio do kraja kako i što napraviti. Živjeti razdvojen od obitelji više ne želim, dosta je bilo žrtvovanja i razdvojenosti. U proteklih 7 godina upravo to je najteži aspekt mojeg posla. Tako da, sve je još u zraku, doslovno idem dan po dan, a primarno je da se što prije oporavim i zaigram, zatim da izborimo prvu ligu, a onda ću iskoristiti ljetnu pauzu za donošenje odluke.

Mi se ipak nadamo da će karijera ovog, prije svega velikog čovjeka, a tek onda nogometaša, ipak još potrajati. Zahvaljujem se Aljoši na razgovoru i odvojenom vremenu te želim prije svega što brži oporavak od operacije i povratak na teren.

 

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype