KOD

Dica su tvoja uvik uz tebe…

Kad si navijač Hajduka emocije ti moraju svaki vikend biti pomiješane. Zapravo, ne vikendom, kakve se stvari u zadnje vrijeme događaju, čak i svakodnevno, usudio bih se reći.

Hajduk će, ako se u nastavku sezone ne dogodi neko čudo, upisati ovu sezonu kao najgoru u svojoj povijesti. Bez ikakve šanse za trofejem Bijeli su ostali u srijedu, nakon poraza u kupu od Osijeka. Šanse za naslovom prvaka nestale su već nakon pet kola i očajnog ulaska u sezonu. Bilo je tada već jasno da se ambicije Bijelih sele odmah na Kup. No, eto i one su nestale.

Činjenica je da Hajduk luta na svom nekom putu već godinama, koliko god neki to ne žele priznati. Dolje jednostavno nema reda, nema plana i živi se u euforijama pobjeda i očajima poraza. I tako u krug. Tu i tamo se neka ideja izrodi, no sve je to kratkotrajno i ne nailazi na plodno tlo. Kao da klub nije Majstor s mora nego iz nekog dijela svijeta gdje se voda pojavljuje samo u koljenu pa nedostaje te neke tekućine da se to cvijeće sa nečim zalije. A cvijeća u Hajduku ima, to je neosporno, no ono što boli je da već godinama nitko ne zna s tim cvijećem. U moru tih igračkih križaljki, nama promatračima sa strane to sve skupa izgleda kao da se netko zajebava i to ciljano, sa navijačima Bijelih. Kad premotate slike i film unazad i vidite koji su to igrači sve igrali za Hajduk, čovjek se stvarno pita, ima li na Poljudu netko ružičaste naočale ili povez na jednom oku pa ne vidi tko sve oblači sveti dres. Igrača sumnjive kvalitete uvijek je bilo u svim klubovima manje više, no Hajduk u zadnje vrijeme kao da želi taj trend poboljšati. I to svake godine ista priča. Ljudi kao da nisu svjesni što je Hajduk, iako je taj klub odavno izgubio taj status božanstva, koji je imao prije desetak godina pa se u njega dovlače igrači koji očito nemaju gdje. Dobro, to je sad jedna druga priča, koja vjerojatno uključuje menadžere, prijatelje i kumove i to je očito neizbježno. Hajduk se očajno vodi, tko god ga vodio, jer nakon svih previranja, novih predsjednika, novih sportskih direktora, trenera, nadzornih odbora, članova uprave i sto drugih sumnjivih likova, još uvijek tu nema “gazde” i onog čija će biti zadnja.

Navijači Hajduka se sa pravom nadaju da će taj negativni trend jednog dana završiti. I tako se nadaju godinama, no od toga ništa. Još uvijek. Još uvijek se u Hajduk dovlače igrači kojima tu nije mjesto, prije svega stranci koji dolaze u Hajduk jer im je manadžer napričao priču o prekrasnom gradu u Dalmaciji, o sjajnim navijačima, lijepim ženama u gradu pod Marjanom i to je dovoljno. Hajduk kao Hajduk i tu pada u drugi plan. I onda isti oni ljudi sa početka teksta u tim strancima vide Bogove. Jer u Hrvatskoj su oni u većini klubova uvijek bili i bolje plaćeni od domaćih igrača, a i participirali su na terenu puno, puno više nego domaći igrači. A svi oni skupa o Hajduku nemaju pojma, osim googlanja dan-dva prije predstavljanja pa ponosno na konferenciji pričaju priče o Hajduku. I onda to sve ljudi sa drugog kata puše i trljaju ruke, sa mišlju da je to to. A “to je to” leži u njihovom dvorištu ili u susjednom, ali oni to ne vide. Ili ne žele vidjeti.

Jasno je i nešto drugo. Ni u tom dvorištu nije svaki cvijet najljepši niti miriše izvanredno, ali ukoliko paziš na njega, svašta se može dogoditi s njim. No, ako to ne radiš nikad nećeš ni saznati hoće li biti šta od njega.

Smjenom Zorana Vulića nastavljen je taj negativni trend smjena trenera u Hajduku, koji je još jednom zorno pokazao očito lutanje. Torcida i dalje ne odustaje od tog svog nekog puta i duge ceste, no jasno je da će i ova sezona ostati upisana negdje na bijelim linijama te duge ceste. Sa nulom na kraju. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Tako je dosadašnji trener druge ekipe Oreščanin uskočio na užareno mjesto prvog trenera. Apsolutno sam siguran u ovo što ću sada napisati. U tom trenutku, 97% navijača Bijelih je prošlo kroz glavu jedna misao: “Pa hoće li sada konačno naši mladići dobiti priliku?”. On je pokazao već u prvoj utakmici protiv Rudeša u kojem smjeru bi trebala ići njegova filozofija današnjeg Hajduka. Iako, ruku na srce, Rudeš ne treba biti nikome mjerilo, no namjera je bitna i ono što je pokazano dalo je neku nadu. Podebljao je svoju odluku trener i protiv Osijeka u kupu te još pomladio ekipu i dobio još nekoliko novih imena u bilježnici, iako ih iz druge ekipe gotovo sve poznaje. Rezultat u ovom trenutku treba staviti u drugi plan, iako je Hajduk u nekim trenucima izgledao sasvim dobro, no realno teško je bilo očekivati da će ta djeca pobijediti neuvjerljivi Osijek u Gradskom vrtu, gdje je i puno jači Hajduk ostajao bez bodova. No, veseli smjer u kojem je krenuo Oreščanin, valjda će tako i nastaviti.

I to je ono najbitnije, poanta cijele ove priče. Ako ima imalo logike na Poljudu i pameti, pogotovo nakon zadnjeg ispada napadača Saida preko društvenih mreža, Hajduk se treba već u zimu riješiti polovice svojih stranaca, koji kao prvo stvaraju veliki financijski trošak, a kao drugo, pokazuje se iz kola u kolo da su gotovo svi oni tempirane bombe. Koja će kada eksplodirati ne zna nitko, ali osigurači na njima su već na pola vani. Logika nameće jednu stvar: do kraja prvenstva prilika se mora dati mladićima iz druge momčadi i onima koji kucaju na vrata prvih 11, ali do sada nisu dobivali priliku. Pustiti ih da igraju, Hajduk gore od ovog ne može, to je sigurno, istrpiti i njhihove greške, ali im dati potrebnu podršku i povjerenje. Hajduk nikada, koliko god se kleo u svoju dicu i omladinski pogon, nije pružio priliku svojoj dici do kraja i onoliko koliko su trebali dobiti prostora. Nikada. Uvijek bi se tu umješali neki stranci i kvarili sliku. Očajan prvi dio sezone sada je svima u klubu valjda otvorio oči. Hajdukovoj dici treba minutaža. Pa onda na kraju sezone pravite analize, grafove i usporedbe, no dajte im da igraju pa kad sve završi podvucite crtu. Bar će svima biti jasnije tko je za Hajduk, a tko nije. Ovako, bez minutaže u prvoj ekipi i kroz drugu ligu se ne stvara realna slika, a u takvim situacijama “struka” je većinom griješila u procjenama tko je za Bijele, tko nije.

I tu konačno netko treba podvući crtu, otvoriti oči i pokazati muda, jer to je put u koji se svi navijači Hajduka kunu, a i oni sa tog famoznog drugog kata Poljuda, no kad treba složiti jedanaestorku za utakmicu, sa tog puta se skrene vrlo brzo. I to bez žmigavca.

Naprijed Hajduče. Ima još baruta…

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype