Zoran Ratković: Ispunio sam svoj san u Hajduku

Grad Belišće oduvijek bio rasadnik nogometnih talenata, neki od njih napravili su karijere, neki se i nisu proslavili. Jedan od onih njih svoj je san ispunio na neki način, odlaskom u Hajduk sa samo 14 godina. On se zove Zoran Ratković, u narodu popularni Gavro. Gavro je pozornost na sebe skrenuo još u mladim danima, kada je na raznim turnirima, pionirskim i kadetskim, redovito bio najbolji strijelac i igrač, a to na kraju nije promaklo skautima velikih klubova, a najkonkreniji bio je upravo Hajduk. Jednoga dana, kućni telefon je zazvonio, javio se pokojni otac, a s druge strane linije je bio legendarni Iko Buljan, koji je želio Zorana odmah u Hajduku, a roditelji i Zoran su na kraju donijeli odluku da potpišu ugovori da se Gavro seli u Split. U Hajduk je otišao iz Belišća kao mlađi kadet sa 14 godina.

Kako je sve to proživio, što je doživio u Hajduku, kako je izgledao njegov nogometni put i gdje se trenutno nalazi, Gavro je otkrio u intervju za naš portal.

Gavro, kad i kako je započeo tvoj nogometni put?

Moji prvi koraci bili su u Podravcu iz Bistrinaca, gdje sam prvi puta obukao kopačke i šutnuo nogometnu loptu. Kako je otac bio nogometaš, ništa drugo mi ni nije preostalo da igram. Sa 11 godina sam prešao u Belišće i tu je počeo zapravo moj ozbiljan nogometni put.

U Belišću si počeo graditi svoje ime, razvijati svoj talenat i tu je krenuo interes drugih klubova. Koliko si se zadržao u Belišću?

Od 1989. pa sve do 1993. sam igrao za sve uzraste NK Belišća, da bi nakon toga kao kadet prešao u Hajduk, gdje sam se zadržao do 2001.godine, značu punih 8 godina igranja na Poljudu. U tih osam godina, imao sam jednu posudbu u Belišću od šest mjeseci, u Mosoru također šest mjeseci  i zadnjih šest mjeseci ugovora sa Hajdukom sam proveo na posudbi u Vinkovcima u Cibaliji. Nakon toga, istekao mi je ugovor te sam prešao u Cibaliju, gdje sam proveo pet godina. Kratko sam još bio u Njemačkoj drugoj ligi, šest mjeseci u Međimurju, nakon toga u Trogiru godinu dana i onda sam se 2009. vratio u Belišće.

Kako je uopće došlo do interesa Hajduka?

Bio je to jedan turnir za mlađe kategorije u Osijeku, gdje sam igrao za Belišće, a uz to i za reprezentaciju, 1992., tada se stvarala reprezentacija uopće i ja sam bio među prvima koji je igrao za nju. Kako je uvijek na takvim turnirima bilo puno skauta i trenera, primjetio me Siniša Jalič, koji je kasnije predložio ljudima iz Hajduka da me angažiraju i nakon tog turnira u ljeto, nazvao je Iko Buljan i sve ostalo je povijest.

Otišao si relativno mlad od kuće, u to vrijeme takvi transferi i nisu bili česti. Kako si to podnio i ti, a i tvoji roditelji?

Moram priznati da je bilo teško. I meni i roditeljima, iako nije bilo pritiska, ali nismo htjeli odugovlačiti, donijeli smo zajedničku odluku, jer je to tada za mene bilo ostvarenje sna. U tim godinama zove te Hajduk, pomalo nestvarno tada, no istinito i nisam dvojio niti sekunde, osjetio sam da je to tada bila prilika života.

Kakve si uspomene donio iz Splita i igranja u Hajduku?

Split je jedan predivan grad i kad ono čujete “Najlipši grad na svitu” jednostavno se morate složiti s time. U to vrijeme ja sam pohađao tamo srednju školu i to je sigurno bilo moje najljepše doba života, nešto posebno. Što se tiče uspjeha, izdvojio bi osvojena prvenstva i kupove u kadetskim i juniorskim danima, a sa prvom ekipom kup 2000.godine i prvenstvo 2001.

Je li i tada bio pritisak igrati u Hajduku?

Definitivo. U Hajduku ne može svatko igrati. Možeš biti najbolji igrač Osijeka ili Slaven Belupa, ali dolje je ogroman pritisak i to sigurno nije isto.

Koga bi izdvojio iz tadašnjeg vremena kao najboljeg suigrača?

Moram izdvojiti Niku Čeku. Jedan veliki gospodin prema svim igračima, radnik, veliki igrač i on me se najviše dojmio tada u to vrijeme. Nažalost bolest ga je udaljila od terena, no dok je igrao bio je veličina. Slaven Bilić također nakon povratka, Dean Računica, Nenad Pralija i Josip Skoko, njih svakako moram izdvojiti kao starije igrače.

Mnogim sadašnjim zvijezdama si i bio kapetan u reprezentacijama mlađih kategorija.

Tako je da. Pošto sam ja rođen na kraju kalendarske godine, igrao sam i za godište  1978. i 1979., jer tada su se kategorije formirale  od 01.08. do 01.08. slijedeće godine. U toj 1978. generaciji su bili Balaban, Tudor, Pletikosa, Dario Smoje i Leko, a u 1979. su bili Deranja, Sablić, Vuković, Matić, Miladin… 

Nažalost, ozljede su bile i kod tebe sastavni dio karijere.

Nažalost da. U najnezgodnije vrijeme, prelazak iz juniora u seniore, imao sam problema sa zadnjom ložom. Gotovo svakih mjesec dana imao sam ozljede i tu sam praktički potrošio godinu dana na rehabilitacije i oporavke.

No, unatoč tome, zadovoljan si igrama u Hajduku?

Jesam! Iako nisam dobivao prilike koliko sam htio, ono što sam igrao mislim da sam korektno iskoristio. Dosta se u to vrijeme mijenjalo rukovodstvo kluba, od predsjednika pa do trenera i onda se tu stvari mijenjaju, pogotovo kada si igrač sa strane, no ponavljam, ja sam zadovoljan onime što sam pružio i dao Hajduku. Ostvario mi se san u Hajduku, nastupao sam za sve reprezentativne uzraste do U-21 i sigurno je da mogu biti sretan.

Uslijedila je petogodišnja epizoda u Vinkovcima, u Cibaliji.

Jedno jako lijepo razdoblje mog života, iako je bilo uspona i padova. Igrali smo Intertoto cup polufinale pa smo onda ispali iz Prve lige i ekspresno se vratili i stvarno jedan lijep period u mojoj karijeri. Mogu reći sigurno da sam se u Vinkovcima osjećao kao u Belišću, kao da sam kod kuće i zato mi je sada izuzetno krivo i žao što se takav klub trenutno nalazi u Trećoj ligi.

Nakon Cibalije, odlučio si se na povratak u Belišće.

Prije toga, odigrao sam nešto kratko u Trogiru i onda se vratio kući u ljeto 2009.godine pa evo do sada.

I još uvijek aktivan pa i sa skoro 40. godina na leđima. Belišće i danas ne može ni zamisliti prvih 11 bez tebe, trenutno u 3 HNL Istok. Ove si godine preuzeo primat najstarijeg igrača u trećoj ligi.

Tako je, još uvijek aktivan, još uvijek glad i želja za igranjem, za pogocima, asistencijama, nadmetanjem, ne popušta još. Ljubav prema nogometu je prvi faktor, bez toga nema ničeg i taj neki motiv za trening je bitan. Ja i dan danas poslije poraza jedva čekam slijedeću utakmicu kako bi pobjedio, to nadmetanje me još uvijek drži i onda kad si ti tako “našpanovan” i u treningu, to te samo vuče…

No, ipak je Gavro tu zastao na trenutak…

 

Mislim da će ovo biti ipak zadnja sezona, jer uskoro punim 40.godina i mislim da bi bio red da prepustim nekom mlađem svoje mjesto po završetku sezone. Dolaze mlađi, brži, agilniji igrači i mislim da je bitno da čovjek sam prepozna kad je najbolje da završi karijeru. Uostalom, bila bi to lijepa priča, da se za 100 godina kluba zahvalim svima i po mogućnosti sa utakmicom drugoligaškog natjecanja.

Hoćeš reći da Belišće puca na Drugu ligu?

Tako je da, to je jedan od glavnih ciljeva i ambicija. Kako je ta obljetnica slijedeće sezone, u planu je i ta izgradnja tribina, cilj je da se pokuša već kroz ovu sezonu izboriti Druga liga i mislim da bi to za mene bio oproštaj po mom guštu.

 

Uz igranje, Gavro se bavi i treniranjem djece. Kako stojiš u tom dijelu karijere?

Tako je da, vodim 2008./2009. godište trenutno, a sve ukupno sam tu kao trener oko šest godina. Imam još jedan ispit u trenerskoj školi Uefa A i taj rad sa djecom me ispunjava i veseli. Što se tiče seniorskog treniranja, za sada ne, iako sam jedno kratko razdoblje bio trener u Marijancima i moram se zahvalit tim ljudima na povjerenju i prilici. Oni su me zvali u tom jedom periodu kada situacija u Belišću i nije bila sjajna i proveo sam tamo nekoliko mjeseci, prije povratka u Belišće.

Na ovoj trenerskoj temi zaključili smo ovaj iscrpan razgovor, izuzetno ugodan i otvoren, kako i priliči Zoranu Ratkoviću, ikoni nogometa u Belišću, a i šire. Hvala Gavri još jednom na odvojenom vremenu, želimo mu da sretno završi karijeru, po mogućnosti plasmanom u Drugu ligu sa Belišćem i jedan dostojan oproštaj. Zaslužio je apsolutno.

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype