Kako je sve počelo?

Svjetsko nogometno prvenstvo danas je jedan od najpopularnijih i najpraćenijih sportskih događaja u svijetu. Najvažnija sporedna stvar na svijetu uspjela je u jednom trenutku pred malim ekranima okupiti više od milijardu ljudi širom planeta, što je i više nego impozantan podatak. Ako mislite da je tako bilo oduvijek i da Svjetsko prvenstvo nije naišlo na poteškoće u svojim početcima, varate se. Evo kako je sve počelo:

Osnutak FIFA-e

Krovna organizacija svjetskog nogometa FIFA osnovana je dana 21. svibnja davne 1904. godine. Za prvoga predsjednika izabran je Francuz Robert Guerin, a počasni predsjednik bio je začetnik same ideje – barun Eduard de Laveyele. Tadašnji osnivači vjerojatno nisu ni slutili u kakvu će se globalnu silu FIFA pretvoriti više od 100 godina kasnije te da će brojiti preko 200 članica i neprestano rasti. Najveći problem nakon osnutka FIFA-e bio je izostanak podrške zemlje iz samoprozvane kolijevke nogometa – Engleske. Oni su, kao prvi u svijetu, svoj nogometni savez utemeljili čak 1863. godine te su nogometnu igru smatrali samo svojom i kao takvu je nisu imali interesa dijeliti s drugima. Ipak, samo godinu nakon osnutka Englezi su se predomislili i ipak priznali FIFA-u te tako postali njezin osmi punopravni član.

Revolucionarna ideja

Nogomet je u početku bio samo olimpijski sport. Osvajanjem olimpijskog turnira pobjednik bi neformalno ponio i titulu najboljeg na svijetu pošto tada nije postojalo Svjetsko prvenstvo koje danas poznajemo. Prvih dvadesetak godina nakon osnutka FIFA-e natjecanje na Olimpijskim igrama teklo je glatko, no daljnjom profesionalizacijom nogometne igre nastali su i prvi problemi. Najbolji igrači sve češće nisu mogli nastupati na Olimpijskim igrama zbog obaveza prema svojim klubovima što je odmah stvorilo osjetan pad u kvaliteti samog natjecanja. FIFA je tome odlučila stati na kraj i stvoriti svoje zasebno natjecanje koje bi na jednom mjestu objedinilo najbolje igrače svijeta za službenu titulu najboljeg na svijetu. Tadašnji predsjednik Jules Rimet uspio je progurati tu svoju ideju i tako je nastalo Svjetsko nogometno prvenstvo.

Početni problemi

Na povijesnom je osnivačkom sastanku ugovoren format i kalendar natjecanja. Svjetska prvenstva bi se održavala u olimpijskom ciklusu svake četiri godine, između Olimpijskih igara. Za organizaciju prvog povijesnog natjecanja prijavile su se Mađarska, Italija i Španjolska te Urugvaj koji je imao podršku ostalih južnoameričkih saveza. Tipično za britanske saveze, s Otoka je stigla vijest da njihove države ne namjeravaju participirati u novostvorenom natjecanju što je u samom početku bio ogroman udarac za Rimeta i njegovu ideju. Izostanak “kolijevke nogometa” Engleske koja se tada smatrala daleko najboljom na svijetu odmah je spustio vrijednost i važnost samoga natjecanja. Srećom, veliki Jules Rimet ni pod kojim uvjetima nije želio odustati od svoje namjere. Na kongresu FIFA-e u Barceloni odlučeno je da će domaćin prvoga Mundijala biti mala južnoamerička državica Urugvaj kojoj je tako iskazana čast povodom stote godišnjice neovisnosti. Turnir se trebao održati 1930. godine.

Europske nogometne nacije bile su izrazito nezadovoljne FIFA-inim odabirom domaćina prvog Svjetskog prvenstva. Naravno, smatrali su da Europa kao kolijevka nogometne igre ima potpuno pravo na organizaciju inauguralnog natjecanja. Urugvajci su se ponijeli džentlmenski te kao pravi domaćin ponudili platiti putne troškove europskim ekipama što tih dana nije bila mala stvar. Ipak, samo dva mjeseca prije početka prvenstva nije se prijavila niti jedna europska nacija što je dovelo u pitanje kredibilitet samog natjecanja. Tada je Jules Rimet sa svojim zamjenikom Belgijcem Rodolpheom Williamom Seeldrayersom osobno krenuo vrbovati Europljane da se pridruže prvenstvu. Uz svoje države Francusku i Belgiju, Rimet i Seeldrayers uspjeli su nagovoriti i Jugoslaviju te Rumunjsku da se pridruže te je Europa bila na “samo” četiri predstavnika, što je nezamislivo u usporedbi s današnjim brojkama. Iako je prvo bilo zamišljeno da na prvenstvu sudjeluje 16 reprezentacija, brojni otkazi i ostali razlozi smanjili su broj sudionika na konačnih 13. Cijelo prvenstvo igralo se samo u jednome gradu, Montevideu i to na tri stadiona: Centenario (kapacitet 100 tisuća, domaćin finala), Pocitos (kapacitet 1000) te Parque Central (kapacitet 5000). Turnir se održao od 13. do 30. srpnja, odnosno preko ljeta, što će se kasnije i ustaliti kao uobičajen termin održavanja.

Urugvajsko prvenstvo

Prije samog prvenstva teško je bilo odrediti favorita za odnijeti titulu najboljeg. Ipak, Urugvaj je kao domaćin među medijima slovio za prvoga favorita, a odmah do njih bio je žestoki rival – Argentina. S velikim ambicijama došla je i Francuska, dok se kao četvrti polufinalist u red favorita stavljao Brazil. Ostalim europskim reprezentacijama nisu davane nikakve šanse.

Ždrijeb je odredio sljedeće skupine:

Prije prvenstva odlučeno je da samo pobjednici skupina idu dalje, gdje će međusobno činiti dva polufinalna para. Pobjednici će ići u veliko finale, dok utakmice za treće mjesto neće biti. Vrijedi napomenuti i da tada još nisu postojali kartoni, zaleđe niti zamjene igrača tijekom utakmice. Ako bi rezultat bio neodlučen i nakon produžetka, igrala bi se nova utakmica koja bi odlučila protivnika.

Skupina A

13. lipnja 1930. godine, stadion Pocitos, Montevideo, reprezentacije Francuske i Meksika. Ovaj će susret ostati upamćen kao prvi ikada odigran na Svjetskim prvenstvima. Tom povijesnom trenutku s punih je tribina malenog zdanja u Montevideu svjedočilo tisuću ljudi (puni kapacitet!). Francuzi su se odmah nametnuli te poveli u 19. minuti pogotkom Luciena Laurenta koji će zauvijek ostati upamćen kao strijelac prvog povijesnog pogotka na Svjetskim prvenstvima. Francuska je tu utakmicu dobila s 4:1 te optimistično krenula dalje. Ipak, u idućem kolu srušila ih je Argentina koja je igrala vrlo grubo, južnoamerički, na rubu isključenja. Za konačnih 1:0 pogodio je Luis Monti što je kasnije će se pokazati, osiguralo Argentincima prvo mjesto skupine. Francuzi se od tog poraza nisu oporavili te ih je istim rezultatom svladao i Čile, koji je pobjedama protiv Francuza i Meksikanaca imao jednak broj bodova kao i Argentina. U utakmici koja je odlučivala o prvome polufinalistu Argentina je slavila s 3:1 te izborila prolazak dalje.

 *Napomena: pobjeda se tada bodovala s 2 boda

Skupina B

U skupini koja je okupila samo tri ekipe sve osim laganog prolaza Brazilaca bio bi veliki šok. Ipak, već u prvoj utakmici veliki šok za Carioce. Borbena Jugoslavija slavila je s 2:1 pogotcima Tirnanića i Beka za veliko slavlje na stadionu Parque Central! Brazilski poraz uspio je samo ublažiti Preguinho. Za kraj skupine obje su se reprezentacije s laganih 4:0 lako obračunale s Bolivijom, što je Jugoslaviju odvelo dalje kao drugog polufinalista.

Skupina C

U skupini C našao se domaćin Urugvaj zajedno s Rumunjskom i Peruom. Prva utakmica skupine između Rumunjske i Perua srušila je neslavan rekord SP-a koji stoji i dan danas. Naime, na malenom stadionu Pocitos okupilo se samo 300 nogometnih fanatika što je najmanja gledanost neke utakmice u povijesti Svjetskih prvenstava. Rumunjska je slavila s 3:1, dok je u idućoj utakmici Urugvaj pred 70 tisuća ljudi dugo lomio Peru, a za konačnih 1:0 zabio je Castro u 61. minuti. Mediji u Urugvaju kritizirali su igru zemlje domaćina koja je odigrala ispod svih očekivanja. Ipak, kada je trebalo Urugvaj je bio pravi. U dvoboju za vrh skupine domaćini su već nakon pola sata riješili pitanje prolaza u polufinale te s 4:0 isprašili Rumunjsku za euforiju u zemlji koja je sanjala svjetsku titulu.

Skupina D

Svako Svjetsko prvenstvo uz “skupinu smrti” ponudi i najslabiju skupinu, onu koja nema izrazitog favorita. Dotad anonimni Amerikanci iznenadili su lepršavošću igre i laganom pobjedom 3.0 protiv Belgije. Istim rezultatom SAD je bio bolji i od Paragvaja te potpuno zasluženo postao četvrti polufinalist, U utakmici za prestiž Paragvaj je s 1:0 bio bolji od Belgije koja kući odlazi bez postignutog pogotka.

Parovi polufinala bili su sljedeći:
Argentina – SAD
Urugvaj – Jugoslavija

Prvo polufinale odigrano je 26. srpnja na velebnom Centenariu pred 80 tisuća gledatelja. Stadion je bio pun argentinskih navijača zbog blizine granice te Amerikancima nisu davane nikakve šanse za ući u finale. Nakon početnog ispitivanja snaga Argentinci su nemilosrdno krenuli s napadima te u potpunosti razbili Sjedinjene Američke Države rezultatom 6:1. Argentinski navijači opravdano su se smatrali prvim favoritom prvenstva nakon fantastične igre u sva četiri nastupa na SP-u.

Dan kasnije odigran je i drugi polufinalni susret između Urugvaja i Jugoslavije. Na Centenariju se okupilo čak 93 tisuće ljudi koji su očekivali lagan posao Urugvaja i južnoamerički okršaj u finalu. No, odmah na početku šok. Branislav Sekulić već u četvrtoj minuti postiže pogodak za Jugoslaviju i na semaforu je 0:1. Domaćini su se potpuno pogubili i pravo je čudo da nisu primili još jedan gol. Tada na scenu stupa policajac koji je osiguravao gledatelje uz teren. On je, prema izvještajima tadašnjih novinara, spriječio izlazak jedne lopte u aut te ju efektno dodao natrčalom Pedru Cei koji ju posprema u mrežu za 1:1. Igrači Jugoslavije do kraja su više protestirali kod sudca Rege nego igrali te je Urugvaj s još pet komada i pobjedom 6:1 otišao u povijesni finale.

Veliko finale

U srijedu 30. srpnja 1930. godine odigrano je prvo finale Svjetskog nogometnog prvenstva u povijesti. Na stadionu Centenario u Montevideu natiskalo se čak 95 tisuća ljudi, svi sa željom da vide kako njihov Urugvaj postaje prvi povijesni prvak svijeta. U publici je bilo i nešto hrabrih argentinskih navijača, a ostala skupina utakmicu je pratila s obližnjeg graničnog prijelaza. Atmosfera je bila toliko naelektrizirana da se tijekom utakmice mogla čuti i pucnjava iz gledališta. Urugvajski navijači otišli su u toliko ekstremne vode da su uoči utakmice na zagrijavanju isticali parole “Pobjeda ili smrt!” upućene svojim nogometašima. Više nije bilo nikakve dileme da je nogomet postao “najvažnija sporedna stvar na svijetu” te da će Rimetova ideja ipak uspješno zaživjeti u godinama koje dolaze.

Početnih desetak minuta igralo se dosta oprezno, no Centenario je eksplodirao u 12.-oj minuti susreta. Pablo Dorado našao se sam ispred argentinskog vratara te lagano zabio za urugvajskih 1:0. Na odgovor Argentine nije se čekalo dugo, već nakon osam minuta Peucelle para mrežu domaćina za izjednačenje. Novi šok za Urugvaj uslijedio je u 37. minuti kada je pogotkom Guillerma Stabilea Argentina došla do 1:2. S tim vodstvom Gaučosi su i otišli na poluvrijeme. Montevideom je dominirao žamor i šok domaćih navijača…

Urugvajci u drugo poluvrijeme izlaze u petoj brzini. Njihov pritisak urodio je plodom u 57. minuti kada na 2:2 poravnava Pedro Cea. Odmah potom Argentinci su imali par dobrih prigoda za novo vodstvo, dok su Urugvajci opet bili u podređenom položaju. Tada je lopta došla do Victoriana Iriartea na tridesetak metara do gola. Urugvajac je raspalio svom snagom, a lopta je odsjela u rašljama nemoćnog Botassa za urugvajskih 3:2. Argentinci su do kraja bili potpuno nemoćni, a slavlje Urugvaja i trofej svjetskog prvaka pogotkom u posljednjoj minuti zapečatio je jednoruki Hector Castro. Slavlje je moglo početi. Ulice Montevidea danima su gorjele, a kasnije je i 31. srpnja proglašen nacionalnim praznikom u toj maloj južnoameričkoj državici. Zanimljivo, nakon finala Urugvaj i Argentina prekinuli su diplomatske odnose na više od deset godina. Neki od Argentinaca koji nisu mogli podnijeti poraz od velikog rivala nakon finala su kamenovali urugvajsku ambasadu u Buenos Airesu…

Prvo svjetsko prvenstvo pokazalo se kao pun pogodak, a veliki Jules Rimet tada vjerojatno nije niti slutio u kakav će se globalni hit sve ovo pretvoriti. Nogometna revolucija tada je krenula…