Hrvatska košarka upisala je još dva košarkaška umirovljenja.
Ive Ivanov i Rok Stipčević su u mirovini. Dvojicu okorjelih košarkaških profesionalaca više nećemo gledati na parketima. Šteta!
Obojica su po meni imali još puno toga za pokazati, uopće nije sporno. No, jedna od meni najvećih ljudskih osobina je ta da čovjek sam prepozna kada je vrijeme stati. Bilo to igranje ili bavljenje trenerskim poslom. Njih su dvojica pokazali upravo tu veličinu. Treba znati stati kada je kraj.
Ive i Rok možda nisu imali ekstra velike karijere, nisu igrali u najvećim klubovima, nisu imali najveće ugovore, nisu imali najveće uspjehe, ali obojica kada se okrenu iza sebe i pogledaju u svoj košarkaški retrovizor, u mirovinu mogu otići visoko uzdignute glave. Profesionalci od glave do pete. Nažalost, otišli su po meni preprofesionalno, pretiho, bez velike pompe, ali takvi su bili i ljudi, na terenu i van njega pa je onda i normalno možda da tako i završe karijeru. No, ne slažem se sa ovime što sam sam napisao. Čudno, jel…
Po svemu što su napravili u svojim karijerama, zaslužili su bar posljednji tango na velikoj sceni, uz više minutni pljesak za sve što su dali našoj košarci. Ne samo uz nekoliko popratnih tekstova ili intervjua. Ne znam jesu li oproštajne utakmice više IN, ali nekada bi trebale biti.
Ive i Rok svojim karijerama, a prije svega pristupom, mogu svim mladim naraštajima biti nevjerojatan primjer. Svojim su radom i upornošću napravili sve u životu, uz sve košarkaške vještine koje su imali, a imali su ih puno. Profesionalan pristup svim obavezama su ih na kraju i doveli do duge karijere koju su zaključili. Ive tako košarku prestaje igrati sa nepunih 38 godina, Rok sa punih 37, što dovoljno govori koliko su trajali.
Svoje su karijere završili van Hrvatske, što sigurno u počecima svojih karijera, u Zadru, sigurno nisu sanjali. Novo Mesto, odnosno Krka te Široki Brijeg, odnosno Široki, klubovi su koji će se u svojoj budućnosti sigurno moći pohvaliti da su ovakva dva košarkaška asa i legende upravo u njihovim klubovima odigrali posljednje utakmice. Zašto to nije bilo u Zadru, sada nije ni bitno, niti je vrijeme za traženje takvih odgovora, ali je simptomatično da u posljednje vrijeme pre često slušamo ili čitamo priče o “gorkim okusima” i matičnim klubovima, u ovakvim kontekstima. To je valjda tako u Hrvatskoj, a Ive i Rok sigurno nisu krivi za to…
Momci, hvala još jednom za sve utakmice i radosti koje ste donijeli nama košarkaškim kibicerima i uživajte u mirovini. I prenesite gdje god možete sve što se dali na terenu…Adio!
