KOD

16 godina vjernosti i ljubavi Marina Rozića i Cibone

Pandemija koja nas je zadesila je prisilno, prije reda, zaustavila jednu karijeru. Onu Marina Rozića. Legende Cibone i naše lige.

Okončanjem ove sezone, koju je HKS prije nekoliko dana proglasio prekinutom zbog pandemije Korona virusa, jedna je velika karijera završila. Ona Marina Rozića. Dugogodišnjeg kapetana Cibone. Iako je i sam početkom sezone najavljivao da će mu ovo biti oproštajna, sigurno je da nije zamišljao ovakav kraj, reklo bi se “prije reda”.

Cibona je kroz svoju povijest imala mnoge legende, no nitko se nije toliko zadržao u klubu, prije svega aktivnim igranjem, kao Roza. Mostarac po mjestu rođenja, Roza je u sport krenuo kao tenisač, no ljubav prema košarci postajala je sve jača i vrlo brzo je reket zamijenio košarkaškom loptom.

Legenda kaže da ga je na jednom turniru za mlađe kategorije, zapazio dio trenera tadašnje jedne od najboljih škola košarke iz-KK Zrinjevac. I tako je Roza preselio u Zagreb nakon završene osnovne škole, no nitko, uključujući njega i njegovu obitelj, nije ni slutio da će se do dana današnjeg zadržati u našoj metropoli. I to kao kapetan najdražeg kluba…

Roza je od početka svoje karijere imao dva cilja: igranje za reprezentaciju Hrvatske i Cibonu! I to mu se vrlo brzo i ostvarilo. Igračim napretkom i sazrijevanjem u Zrinjevcu, skrenuo je pažnju na sebe pa se tako prvo dogodio prelazak u Italiju (Livorno), za koji je i sam rekao da možda i nije bila najbolja odluka, no možda je to bio prst sudbine koji ga je nakon toga doveo do najbolje odluke u karijeri-dolazak u Cibonu 2004. godine.

Vrijeme provedeno u Cibonu za Rozića je bilo priličo raznoliko. Sa godinama igranja, gradio je svoj status, kako igrački, tako i ljudski i vrlo brzo postao je kapetan. Mislim da u karijeri jednog sportaša nema većeg osobnog priznanja od toga da postaneš kapetan voljenog kluba. I to breme Roza je na svojim leđima nosio bez problema, iako nije uvijek bilo lako. Često je bio spona između Uprave i igrača, pogotovo kada se moralo razgovarati o plaćama, koje su u većem dijelu njegovog boravka u Ciboni, bile goruća tema. Malo po malo Roza je i skupljao trofeje i pozive u reprezentaciju, no usprkos sjajnim uspjesima, nikada nije trčao za novcem i igranjem vani. Cibona je i dalje bila prva i jedina opcija.

Danas ćete možda i čuti od njega da mu je žao što se nije okušao vani, čisto iz razloga da se okuša u nečem novom, no Cibona i Zageb su imali uvijek prednost. Život u Zagrebu mu je i donio dvoje djece, između ostalog. Niti u teškim Ciboninim danima, kada su mnogi od nje bježali, on je ostajao i dalje tu, unatoč financijskim problemima. Taj dio karijere u Ciboni sigurno je ostavio na neki način malu mrlju u njegovoj karijeri, no sigurno da je mu je najteže pao poraz od Partizana, onom čuvenom Kecmanovom tricom, u zadnjoj sekundi.

No, sve su to Roza i Cibona naplatili 2014. godine. Tada je jedna mlada momčad, koju su sa klupe vodili trenerski početnici Slaven Rimac i Jurica Golemac, a na terenu gospodario još mlađi početnik Dario Šarić, šokirala kompletnu regiju. Prvo su u polufinalu šokirali Partizan, a onda u finalu Cedevitu pa je tako “nepravda” iz Zagreba ispravljena na najbolji mogući način.

Roza je i svojim igrama ispunio i drugi dječački san, igranje za reprezentaciju Hrvatske. Njenim dijelom bio je 2007. i 2009. godine na Eurobasketima, a posebno mjesto u njegovoj karijeri je i nastup na Olimpijskim Igrama u Pekingu 2008. godine, kada je predstavljao Hrvatsku. Ipak, ozljeda ahilove tetive 2010. godine ga je natjerala da se oprosti od svetog dresa, kako bi ljetne praznike iskoristio za oporavak. Ipak, za njim je 2018. posegnuo Dražen Anzulović u kvalifikacijama za SP, koje su na kraju neslavno završile, no Roza je i tu pomogao koliko je mogao.



Svojevrsni šlag na tortu igranja za Cibonu, Roza je doživio prošle godine, kada je Cibona još jednom pokazala da novci ne igraju košarku, nego igrači. Kao i u gore spomenutom finalu ABA lige u Beogradu, gdje je kemija u svlačionici i na terenu Ciboni donijela tron, unatoč daleko manjem proračunu svih klubova koji su tamo igrali (Partizan, Crvena zvezda, Cedevita), tako je bilo i u našem prvenstvu prošle sezone. Gotovo nitko Ciboni nije davao šanse protiv Cedevite, no opet je taj inat i kemija, koja je stvarana od početka sezone, bila presudna. Cibona je pomela Cedevitu 4:0 i Roza je kao kapetan Cibone podigao još jedan trofej u svojoj bogatoj karijeri. Nažalost zadnji, ali vjerujem jedan od najdražih…

Eto, ova će sezona ostati nezavršena i tko zna kako bi se završila, možda i sa još jednim naslovom pa da se karijera ovog velikog profesionalca i sportaša završi na najbolji mogući način. Ciboni je dao sve, a i Cibona je njemu dala sve u karijeri.

Svakako treba reći da je Marin pored košarkaške karijere, paralelno gradio i onu na fakultetu, s obzirom da je studirao Pravo, koje je uspješno završio i tako si “prišio” još jednu životnu titulu. Hoće li ga ona odvesti od košarke ili ne, ostaje za vidjeti…pogotovo nakon današnje poruke koju mi je poslao na moj upit je li ovo uistinu njegov kraj karijere:

“U ovom trenutku je mirovina, a sad, nikad ne reci nikad, hahaha”.

7 naslova prvaka Hrvatske

2 Kupa Krešimira Ćosića

ABA liga 2014. godine

Roza, hvala za sve i uživaj u penziji! Ako se ne predomisliš…

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype