Hoće li naša košarka konačno krenuti u smjeru davanja više šansi mladim igračima? Sad je idealno vrijeme za to.
Hrvatski je sport zahvatila pandemija zvana financijski kolaps. Možda toga još nismo svjesni jer se oko nas ne događaju nikakva sportska natjecanja i nismo direktno u doticaju sa njime, ali iza kulisa se spremaju velike stvari. Pod velike stvari, mislim da veliko rezanje troškova, proračuna, plaća i svega onoga što se dovodi u direktnu vezu sa novcem.
Govoriti o euroligaškim proračunima u ovoj priči je besmisleno, no reći ću da svi možemo zaboraviti da će itko slijedeće sezone imati proračun od 30 milijuna eura i da će se kupovati kako se hoće. Slična priča čeka i naše klubove, a svjedoci smo da su u zadnjih nekoliko tjedana Cibona i Zadar već učinili prve korake ka tome da troškove srežu, a isti primjer slijedit će i ostali klubovi, prije ili kasnije.
Sve to nas dovodi do toga da se zapitamo mogu li naši mladi igrači konačno dobiti malo više prilike? Može li se malo stati na kraj polovnim strancima, koji su našim mladićima oduzimali minute na parketu? Čast izuzecima ove sezone, no većina njih nije opravdala svoje dovođenje. O novcima neću, to je posebna priča. Za sve to vrijeme našima se šalju obećavajuće poruke, no na kraju uvijek neke nerealne ambicije i pritisak ne znam koga i ne znam čega, prevagne na kontra stranu. Suludo mi je već ponavljati priču o tome da je generalno isto biti treći ili osmi u Premijer ligi. Potpuno isto.
Kako sam osobno radio rubriku u kojoj sam pratio učinak i minutažu mladih igrača prošle sezone u Premijer ligi, mogu reći da su sreće imali samo oni rođeni 1999.godine. Realno, to su već “baje” od 21 godinu, koji su svoj iskorak već trebali napraviti. Činjenica je da su neki od njih ove godine pokazali dosta, a ako ćemo ići direktno sa imenima, izdvojit ću Antonia Jordana iz Vrijednosnica, Tonija Nakića iz Šibenke te Luku Tomasa iz Zaboka. Njih su trojica iskočili od ostatka, gotovo se može reći da su bili oslonci ekipe i od njih se moraju slijedeće sezone očekivati još veće stvari, možda čak i neki transferi. Od ostatka te družine, afirmaciju je stekao i trojac iz Alkara, Marić, Brocić i Jacović, iz Splita Vrgoč i Rebić, uz standardnog Baju, koji je realno morao više pokazati, s obzirom na najave i potencijal koji ima, a nije razvijen do kraja. Nekako je sasvim realno za očekivati da i njihova minutaža u slijedećoj sezoni bude u najmanju ruku ista.
Oni igrači rođeni 2000.godine se i ne mogu previše pohvaliti prošlom sezonom. Bilo je tu minuta na kapaljku, no kako je sezona odmicala bilo je nekih pomaka. Sve veće povjerenje dobivao je Krajinović iz Hermesa, Runjić iz Splita, a i dvojac iz Zadra, Palokaj i Planinić. Ovaj potnji dvojac je u nekoliko utakmica pokazao da ima potencijala u njima, samo ih treba pustiti da se razvijaju i da igraju, no otegotna okolnost za njih je ta što su se našli u sredini gdje je imperativ rezultata ogroman i pravo na kiks ne postoji. Jusup je ipak pronašao nekoliko utakmica u kojima su pokazali da mogu biti od koristi. Ova sezona, jednostavno mora biti ta u kojoj će oni dobiti pravu priliku. Ne Keller…
Niža godišta, znači od 2001. do 2003., svoje minute tek čekaju. Roko Prkačin, kao predvodnik jednog novog vala, jedini je u tim godištima koji je dobivao povjerenje svog trenera, iako je realno i tu moralo biti još više prostora za njega. Bez podcjenjivanja lige, Roko u ovom sustavu i koncentraciji kvalitete, bez obzira na svoje godine, mora igrati između 25-30 minuta minimalno.
Što očekivati od slijedeće sezone? Prije bilo koje prognoze i pretpostavke, treba reći da će o puno toga utjecati odluka HKS-a kako će nam izgledati lige. Svakakve varijante se spominju posljednjih dana pa treba pričekati i sa time. No, prvo i osnovno, ako ćemo krenuti od vrha, teško je prognozirati što će biti sa Cibonom i Zadrom u kontekstu ABA lige. Ukoliko oni svoje natjecanje nastave tamo, možemo zaboraviti zaokret u slaganju ekipe i prilike mladima. Ista je situacija i sa Splitom i ABA 2 ligom. Druga stvar je ta da naši klubovi nisu baš zainteresirani za europska natjecanja. Nisu bili ni kada je bilo novca, a sada kada će ga biti još manje, teško da će netko riskirati i prihvatiti poziv u neko od tih natjecanja. Ukoliko situacija bude takva, sezona pred nama može biti presudna za mlade igrače. Neki su treneri već u intervjuima najavili ovakav scenarij. Živi bili pa vidjeli.
Sigurno je da niti jedan naš klub neće imati ni sličan budžet kao prošle sezone i tu treba tražiti riješenje u mladim igračima, onim iz vlastitih pogona. Uz pokoje iskusno ime, koje bi bilo stvarno pojačanje. Lančanom reakcijom to se mora odraziti i na reprezentaciju, to je valjda svima jasno. Iz takve perspektive, realno je i očekivati veći broj ljudi i navijača, jer svima je draže gledati svoje domaće dečke, nego strance kojima Cibona, Zadar ili Split ne znače ništa osim dobre životne zarade. Valjda smo to shvatili svih ovih godina. Ili nismo?! Uostalom, to je i najjeftinija varijanta, definitivno.
Olakotna okolnost za nas koji želimo i zaziremo od toga da se konačno mladi forsiraju, može biti i ova kriza koja će sigurno odbiti bilo kojeg stranca da se seli u drugu zemlju, to je neminovno. Klubovi bi jednostavno mogli biti prisiljeni forsirati svoje igrače i to se sada mora iskoristiti. I to uopće ne mora značiti korak unazad ili nekakvu propast naše košarke, od koje su eto mnogi digli ruke pa i sada u ovo vrijeme krize, čekaju samo zadnji čavao da ga zakucaju u lijes. Otežana okolnost za nas koji zagovaramo ideju sa mladima, mogla bi biti ta da će dosta naših igrača koji su do sada igrali vani, a više nisu u cvijetu mladosti, biti prisiljeni ostati u Hrvatskoj. Ne, ne želim ovime umanjiti njihovu kvalitetu, nikako, niti govoriti da će svojim ostankom pokvariti moje ili vaše planove, samo kažem.
Ako se sada u ovoj situaciji ne probudimo i ne postanemo svjesni onoga što imamo te ne napravimo totalni zaokret u djelovanju, onda gospodo neka posljednji ugasi svjetlo. I zatvori vrata.
Eto, pa kad smo ovih dana non stop u nekim izazovima, šaljemo jedan novi challenge našim klubovima. Neka igraju mladi. I to naši…