Bivši trener Šibenke je naš novi sudionik rubrike te smo i njega vratili na kratko u igračke dane. Jeronimo se svojim košarkaškim patikama zahvalio 2007. godine i “bacio” se u trenerske vode, u kojima je i dan danas. U 16 godina igranja nastupao je za gotovo sve mlađe selekcije reprezentacije, a osim matične Šibenke, igrao je jednu sezonu za Zagreb, zatim jednu polusezonu u Turskoj za Altay Izmir. Uslijedila je epizoda u Belgiji, za Hasselt, iz koje je otišao u Austriju u Furstenfeld. Tri godine je nakon toga proveo u Francuskoj u Beauvaisu i Antibesu, da bi amaterskim igranjem u Hrvatskoj završio svoju karijeru. Trenerski put tabao je kro omladinski pogon Šibenke, gdje je trenirao, tada, najbolje mlade igrače na njihovim pozicijama u Europi, Darija Šarića i Martina Junakovića, a nakon nekoliko sezona rada sa mladima, dočekao je priliku na klupi prve ekipe Šibenke, koju je preuzeo 2010. godine i u šest sezona ju doveo iz treće lige do prve. U tih šest sezona, iz njegovih ruku je u naše razne reprezentacije otišlo desetak igrača. Trenerski put je nakon toga nastavio na Kosovu, u Albaniji, Libanonu, a završio, trenutno, na Kosovu. S obzirom na sve što je prošao, pogotovo kao igrač, ima dosta toga za ispričati…
Godina prestanka igračke karijere i u kojem klubu ste završili karijeru?
Ozbiljnom košarkom sam se prestao baviti 2007.god u Antibesu, Francuska Pro A, nakon toga sam još odigrao tri sezone poluamaterski kao igrač, a usporedno s tim san počeo i trenersku karijeru u OKK Dražen Petrović i matičnom klubu Šibenci.
Koji je bio razlog prestanka?
Kad sam prvi put odlazio u inozemstvo, zacrtao sam plan da ću igrati profesionalnu košarku dok budem mogao dobivati ugovore izmedju 4 i 10 tisuća eura mjesečno, jer objektivno, ja nisam bio rang za više od toga. Uspio sam izgurati takvih 6,7 sezona i nakon toga kad sam počeo dobivati manje ponude, (navodno sam ostario u 33 godini, hahaha ), što je bio znak za prebacivanje u trenerske vode.
Period, događaj ili utakmica koje se rado sjetite?
Od 1991.godine do 2007.godine promijenio sam 7 država i pregršt klubova i u svakoj sezoni je bilo utakmica kojih se izuzetno dobro sjećam, ali ako već trebam izdvojiti najposebniju, onda bi to bila sezona 1998./1999. i četvrt-finale play offa Šibenka-Cibona, u kojoj smo bili nadomak ulazu u polufinale, protiv tada extra jake Euroligaške Cibone sa Giričekom, Atkinsom, Kisourinom i ostalima.
Najdraži i najbolji suigrači u mojoj karijeri su…
Sport i košarka su čudo, niti jedan posao na svijetu ne može vam otvoriti toliko poznastava i prijateljstava kao sport i u svakom klubu u kojem sam igrao, od Šibenika i prijatelja od kolijevke do groba Mire Jurića, Petra Maleša, Branka Borčića i drugih. Onda preko Zagreba i Jole Vukičevića, Marija Stojića, zatim Unia Tarnow i Level Sandersa, onda Altay Izmir i Marija Bošnjaka, Limburg Uniteda i Terencea Stansburya, Beauvais Darnell Williams, zatim Prostejov i Craig Callahan i na kraju Antibes i Tarvis Williams. Nekako sam suzio izbor maksimalno, valjda se nitko neće uvrijediti…
Pet najboljih suigrača iz moje karijere su…
Miro Jurić, Terence Stansbury, Petar Maleš, Troy Bowers, Luka Žorić
Trener kojem najviše dugujete…
Sa svim trenerima koji su me trenirali sam imao super odnos, vjerojatno zbog moje luđačke želje za extra radom, ali dva trenera imaju posebno mjesto. Jedan je Mladen Šestan koji me trenirao kao dijete, a drugi je prof. Dražen Brajković koji me usmjerio u pravom smjeru kao igrača i koji je odradio ogroman posao sa mnom kroz individualne treninge za vrijeme domovinskog rata.
Da li postoji neki klub protiv kojeg ste bili posebno motivirani kada ste igrali?
Motiviran sam bio uvijek, ja jednostavno drugačije ne mogu funkcionirati, kako tada kao igrač, tako i sada kao trener. Ako već nekog trebam izdvojiti, a s obzirom da je porijeklo moje obitelji Primoštensko, i tamo oduvijek svi navijaju za Split, Hajduk ili ondašnju Jugoplastiku, nekako sam bio najmotiviraniji kad bi igrao protiv njih.
Vrhunac vaše karijere bio je…
Od zadnje sezone u Šibeniku, gore navedena 1998/1999, kada sam bio u top 10 igrača one jake lige, pa do sezone u Antibesu, imao sam visok nivo igre. Tako da mislim da sam prilično dugo držao visok nivo, pod visok misli za igrača u granicama mojih mogućnosti. Po meni je vrhunac karijere trajao vrlo dugo.
Iz sadašnje perspektive, umirovljenog košarkaša, koji stil košarke vam se više sviđa: NBA ili Euroliga?
Da ste me pitali ovo pitanje prije godinu-dvije, rekao bi bez razmišljanja Euroliga, ali sad kako više nego inače imam kontakt sa NBA ligom, mišljenja sam da sam bliži NBA ligi.
Da možete, da li bi ponovili svoju karijeru na isti način?
Da mogu vratiti vrijeme, vjerojatno bih prihvatio poziv NCAA ekipe Seaton Hall 1993. godine i otišao u SAD, ali kad već nisam ništa drugo ne bi promijenio. Bilo je puno boljih igrača od mene koji su napravili lošije karijere, isto tako bilo je i puno gorih koji su napravili bolje karijere, tako da je moj put neka zlatna sredina.
S kim bi sada odigrali 1 na 1 da možete?
Sa Draženom i to na njegovom košu. Njegov odlazak nikad nećemo nadoknaditi, najnajnajveći ikad.
Slijedeća osoba za koju želim da se prisjeti karijere je...
Miro Jurić
Jeronimo, hvala puno na sudjelovanju.
Foto: ŠibenikIn