Danas s kvalifikacijama počinje košarkaška reprezentacija u Splitu. Otvaramo protiv našeg starog lisca Aleksandra Velikog Petovića, čovjeka koji nas je nekoliko puta izvukao svojim znanjem, iskustvom i „šmekom“ kad se nitko drugi nije htio laćati mača. Izvlačio nas je i na reprezentativnom i na klupskom planu i hvala mu na tome.
U ponedjeljak je svoj europski put završila nogometna repka i kako priča kruži svoj reprezentativni put je završio i kapetan Modrić. Iskreno mi je žao zbog toga jer me je Luka na svom prvom nastupu za repku na velikim natjecanjima oduševio vertikalnim (okomitim) kretanjima i agilnošću. Sjećam se da sam tada pomislio, ovo će biti rapsodija u slijedećim godinama, ali to se nije dogodilo do Rusije 2018, ali možemo reći da se pohodom na Rusiju iskupio za sve ostale godine i natjecanja.
Stalno pričamo neke alibi priče o našoj malobrojnosti, a s druge strane vehementno ističemo Napoleonovu tvrdnju kako bi on sa 100 000 Hrvata osvojio svijet. Činjenica je da uvijek iznjedrimo sokolove koji su tu kad je tvrdo, kad je najpotrebnije. To se pokazalo i u puno bitnijim stvarima od sporta i utakmica, ali se isto tako pokazalo da se sokolova olako odreknemo kad kreševo prođe i tada nastupe šišmiši i vrane koji nisu krivi što su to što jesu, ali kad oni preuzmu kormilo u prvi plan izađu prvenstveno osobni interesi.
Isto tako karakterizira nas samozadovoljavanje tako i da neki od sokolova kad postanu malo šire popularni, polako počinju gubiti entuzijazam te se priključuju šišmišima i vranama, a zaborave kako i zbog čega su došli tu gdje su došli i postali popularni. Da se razumijemo, kad se istrči na utakmicu nema igrača koji ne želi odigrati najbolje što može ne bi li postigao slavu kako za sebe tako i za svoj tim. Svaki igrač daje najbolje što može u okviru postavljenih pravila, a pravila su ta koja mora definirati struka kroz organizacijske planove.
Pandan Luki Modriću u košarkaškom svijetu pronalazim Antu Tomića, čovjeka kojeg više štuju i cijene u Španjolskoj nego u Lijepoj Našoj. Jedino me zbunjuje tretman njih dvojice u našim okvirima – Luku slave i kad se ispadalo i u ranim fazama dok je Ante stalno bio na udaru zbog ovog ili onog. Stalno su se Anti Tomiću pronalazile neke zamjerke, a ustvari prava istina je da se od ribe tražilo da se penje na stablo. Koliko je to moguće, u to ne bih ulazio, ali Albert Einstein je o tome rekao što je imao.
Naša nogometna reprezentacija je pokazala štovanje Janusa, rimskog boga sa dva lica. Bio je bog vremena i početaka. S druge strane, simbol je nestalnosti i dvoličnosti te je bio zaštitnik svakog početka, svakog pothvata. Štitio je odlaske i dolaske.
Jedno lice naše reprezentacije je bilo staračko, defenzivno u kojem smo začahureni čekali pogrešku protivnika dok je drugo lice bilo mladenačko, trkačko i agresivno gdje su se protivnici bojali nas. Ako meni ne vjerujete pitajte Luisa Enriquea za kraj utakmice osmine finala i prvi produžetak.
Osobno sam za ovo drugo lice, ako je za pravu stvar više mi vrijedi dati jedan udarac pa makar ih potom primio stotine nego se držati pakta o nenapadanju te na kraju primiti jedan udarac i pasti bez ispaljenog metka.
Danas naš svekoliki puk napada i proziva Antu Rebića i Joška Gvardiola zbog promjene kopački i pijenja vode, ali to su samo indikatori nedostatka reda i organizacije u našim redovima za koji su odgovorni neki drugi ljudi, a ne toliko igrači. Mijenjanje kopački par minuta prije poluvremena i pijenje vode 20ak minuta prije kraja susreta koji život znači je stvar neodgovornosti i nediscipline i samo sugeriraju da je bilo boljih opcija, ali iz nekog razloga te se opcije nisu koristile.
U obranu Joška Gvardiola ide činjenica da je mlad i neiskusan, a u obranu Ante Rebića ide činjenica da u našem pohodu na Moskvu 2018, u prve dvije utakmice u grupi kada smo također igrali defezivno, upravo je Ante bio taj koji je svojom iznimnom energijom i trkom nam izuzetno olakšao put kroz Rusiju, a ne da kao već spomenuti Napoleon u Borodinu, polomimo zube već na prvoj prepreci.
Isto tako kao što i igrači žele najbolje na utakmici tako žele i treneri i svi ostali članovi stručnih stožera samo je pitanje koliki su naši pojedinačni kapaciteti. Jbg, isti kapacitet nemaju vrane i sokolovi, ali i jedni i drugi žele najbolje samo je pitanje koja je metrika najboljega.
Kod nogometne reprezentacije mi najviše smeta nedostatak identiteta i prilagođavanje protivniku, ali da se razumijemo to sam često viđao i klupskim događanjima na našim prostorima. Svi su dobri, svi su fantastični, osim tvojih igrača – ovo govorim iz perspektive ljudi koji su u struci.
Prije bih ginuo sa Mislavom Oršićem, Mariom Pašalićem i Antom Budimirom nego sa nekim drugima slavio pobjede. Ne zbog njihovih imena i prezimena, ne zbog njihovih starih zasluga već ISKLJUČIVO ZBOG ONOG ŠTO PRODUCIRAJU TU I SADA. Hic Rhodus, hic salta.
Činjenica je, što je i naš komentator primjetio da smo ulaskom navedenog trojca strahovito podigli trkački moment i vertikalnost kretnji, a onda nam je počeo trčati i ostatak ekipe te da smo trčali puno više od Španjolaca i izgledali odmorno i svježe, ali smo ostali bez daha posljednjih 10ak minuta drugog produžetka. Sve to implicira na nedovoljnu fizičku pripremljenost i friendly odnos sa zagarantiranim mjestima. Isto tako, čovjek dosta iritantnog nastupa i pojave, Morata, bio je prekrižen od našeg komentatora posljednjih 20ak minuta susreta, a čovjek je svaki put kad je trebalo, povukao sprint što preko pola, a što preko čitavog terena. I to 3 ili 4 puta. Ako Morata može trčati 120 minuta, ne vidim razloga da ne mogu i naši. Jer kako je rekao Ivica Osim na našoj televiziji kad smo odigrali sa Australijom 2:2 – „Vi Hrvati morate da shvatite da tko ne trči, ne može da igra.“
Nakon toga ga više nikad nisu pozvali na našu televiziju da komentira utakmice. Je li to slučajnost ili pak koincidencija, procijenite sami.
Ivan Perišić je igrač koji je također često na udaru kritika, a iako ne poznajem nogometnu igru da bih bio kompetentan komentirati taktiku, ali Ivan je igrač odluke i kod mene bi bio nositelj igre uz defenzivnog kreatora Modrića. Ukoliko Luka promijeni odluku i ostane u repki da uz Perišića bude mentor Oršiću, Pašaliću, Budimiru i ostalima onda nas stvarno čekaju puno bolja vremena.
Što se košarkaške reprezentacije tiče, najvećim gubitkom smatram neigranje Krunoslava Simona, momka koji je doktor taktike i prirodni vođa i koji bi itekako olakšao igru Bojanu Bogdanoviću, našem nominalno prvom i najboljem igraču. Kod Babe je problem što ga je igra Utah Jazza gušila ove sezone i nije mu dopustila da realizira sav svoj napadački potencijal. Istina, ima problema u defanzivnom segmentu, ali to je pokazatelj koliko je taj segment zapravo zapostavljen u našim okvirima. S druge strane napadač je par excellance i Simon bi mu bio velika pomoć.
Opet, s druge strane, Brazil i Tunis ne bi trebali biti veliki problemi za nas jer se igra pred našom publikom, a i činjenice da od tri ekipe, dvije prolaze dalje.
I zato igrajte sokolovi, letite terenom i trčite i za sebe i za igrača pored sebe jer samo je jedno u mom životu vrijedno, a kako bi rekao i Marko Perković Thompson – „Nebom lete šišmiši i vrane, al’ je soko’ za njih previsoko!“
