Struka! U procesima želimo stručne ljude zbog optimizacije i unapređenja istih. Struka je nastala iz potrebe automatizacije (prepoznavanje učestalih repetativnih radnji), kontrole parametara procesa kao i olakšavanja upoznavanja, spoznavanja i odrađivanja samog procesa na što jednostavniji i intuitivno lako prihvatljiv način svim onim nestručnim ili manje stručnim osobama involviranim u taj isti proces. Kada pogledamo geneze raznih procesa, upravo ovaj posljednji razlog (upoznavanje, spoznavanje i odrađivanje procesa od strane nestručnih osoba na intuitivno prihvatljiv i što jednostavniji način) je bio i inicijalni razlog za nastanak i razvoj struke.
Struka. Jesmo li ikada konkretno definirali struku sa izrazitom praktičnom primjenom? Ili smo kontinuirano zadovoljavali formu? Kako razlikovati navedene dvije situacije?
Konkretno definiranje sa izrazitom praktičnom primjenom se jasno vidi iz procesa koji raste, postaje dominantan i nezaustavljiv. Proces postaje prepoznatljiv, postaje brand kako bi to rekli materijalni lešinari. Pardon! Marketinški stručnjaci, lapsus calami. Vaš proces je priznat i prihvaćen na puno širem prostoru od prostora vašeg djelovanja i ljudi iz domene istog poslovnog djelovanja sa različitih strana vas kontaktiraju jer su čuli i znaju za vaš proces koji govori sam za sebe te ih interesira vaš modus operandi, problemi koji su vas zatekli putem te načini na koji ste iste prevladali, savladali i razvalili provodeći sate i sate, dane, tjedne, a nerijetko i mjesece hvatajući bika za rogove.
Zadovoljavanje forme je lako uočljivo. Struka maše papirima o vlastitim uspjesima i osposobljavanju kao i protekla 2 desetljeća svi oni spomenicama iz rata i nacionalnim zastavama, a ’90ih su rušili nekolicinu plivačkih rekorda na svom putu ka Anconi i nisu dopustili da padne niti centimetar hrvatskog teritorija u Frankfurtu na Majci. Maini, pardon, Maini.
Što se tiče samog procesa, organizacijski je pokriven od strane Struke kao i talijanske trupe 1943. prilikom što povlačenja što dezertiranja. Kod bilo kakve eskalacije, „požari“ koji su rezultati kontinuiranog zanemarivanja procesa vaše Struke gase se stihijski i dominiraju ljudi sa principom „moj je ku*ac veći od tvog“. Ako su vam požari kontinuirani, morate se zapitati jesu li ti vaši heroji vatrogasci ili pak piromani? S obzirom da je zadovoljavanje forme inducirano osobnim interesom i linijom manjeg otpora, vaša struka razvija sustav unutar sustava. Sustav podobnih ljudi koji dobijaju informacije bez obzira na propisana zaduženja dok oni u „nemilosti“ ostaju bez informacija.
Rezultat toga je selekcija koja je već unaprijed propisana i zna se nekoliko mjeseci unaprijed bez obzira na sve moguće promjenljive okolnosti. Fiksna je i sigurnija od državnog pečata. Popraćena je medijski pompoznim najavama, velikim očekivanjima i parolama koje strašno zvuče. I sve je u redu i sa polovičnim rezultatom u konačnici jer se uvijek pronađe isprika što dobro zvuči svom autoru.
Problem nastaje kad dođe do podbačaja uzrokovanih „tamo nekim“ parametrima, parametri za koje vas nije bilo briga od samog početka te im sukladno tome niste niti pridavali pozornost. I tada pred javnost nastupa Zločin. Svaki Zločin ima svog Krivca i iziskuje svoju Kaznu. Krivca tražite što je moguće niže u vlastitoj hijerarhijskoj strukturi ili još bolje, ako je ikako moguće u protivnicima. Jer protivnik je kriv što je detektirao vaše slabosti, a vi po tom pitanju niste poduzeli ništa i dok oni rastu i razvijaju se, vi se čudite i širite ruke kako vas sad pobjeđuju jer vi ste njih uredno pobjeđivali prije 30, 40, ako ne i 70 godina. Štoviše, moglo bi se reći da se tu radi i o uroti jer vas je vaš protivnik namjerno pobijedio.
Ali zadržimo se vlastite hijerahijske strukture i „unutarnjeg neprijatelja“. Udarate po onima „ispod sebe“ kao da ste im uplatili kasko što je i logično jer niže strukture vide puno širu sliku od viših struktura tako da i moraju preuzeti odgovornost. Krivac se mora pronaći jer Zločin bez Kazne ne ide baš kako ne idu ni svi oni naši političari koji se zalažu za mirnu reintegraciju bez produbljivanja raslojavanja, inteziviranjem mržnje svojim pojavama i govorima bilo medijski bilo svojom fizičkom prisutnošću u „problematičnim“ područjima.
Rekli bi zlobnici Zločin bez Kazne ne ide kao niti američka demokracija u svijetu bez rata, ali njih srećom nema ovdje. Srećom!
Kazne su u pravilu za sportske podbačaje omalovažavanje, osporavanje i dopuštanje bilo kome pljuvanje po onima koji nemaju „zaleđe“. I dok se to događa pojedincima, Struka šuti poput Dječaka Plavog Novih Fosila. Dok ste dobri i od vas se ima koristi ste tu, kad koristi i interesa više nema, onda ste katapultirani. Ali ne daj Bože da se vi sami katapultirate iz nižih hijerarhijski struktura ili kategorije Nepodobnih u bolje uvjete i sredinu jer ste izdajica i prevarant, a što niste imali priliku za progresom nego su je dobivali oni bliže Bogu Suncu – to je samo privid u vašoj glavi.
Zločin je kad ne dobijete jednu ili dvije utakmice koje se moraju dobiti, ali Zločin nije što je dugogodišnjim naporima devastirana baza jer Vi Nećete Biti Oni Koji Će Biti, što isplivati mogu samo individualni projekti, što jedan trener radi sve da preotme drugom ili mjesto ili igrača/igrače, što nema suradnje među klubovima već se radi po principu „svi protiv sviju, svatko protiv svakoga“!
Zločin je što je u mlađekadetskom finalu jedna ekipa igrala zonu, ali nije Zločin licemjerje i međusobno laganje, Zločin nije kada se „jače“ ekipe iživljavaju na „slabijima“ i igraju razne vrste pressinga ne bi li pregazili što većom razlikom slabašnog protivnika, ali kad nalete na protivnika po mjeri onda mijenjaju taktiku i od pressing goropadnika prelaze u nekakve bugarske bunkere i slična alternativna rješenja, a pressing protiv slabih su pravdali individualnim razvojem. Protiv protivnika na svom nivou iz individualni razvoj mode se prelazi u Gollum mode. Zločin nije kada treneri sa klupe „zovu“ akcije umjesto igrača i nivo trke na završnim turnirima omladinskih uzrasta je na nivou veteranskog turnira, Zločin nije što igrače „jači“ otimaju „slabijima“ u omladinskim uzrastima iza leđa, bilo usmeno, bilo preko društvenih mreža Facebooka i Instagrama, a sredstva iz državnog ili gradskog proračuna primaju upravo za razvijanje vlastitih igrača u tim mlađim kategorijama!
Zločin i Kazna ne postoje, stvari su upravo onakve kakve i trebaju biti. A Struka? Ona i dalje traži svoga Krivca svugdje osim u svom dvorištu!
I što napraviti kad se nađete u kategoriji Nepodobnih? NE MOŽETE ODUSTATI I NIKAKO NE SMIJETE FOKUSIRATI ENERGIJU NA LJUDE OPISANE U DRUGOM DIJELU TEKSTA. Morate energiju fokusirati na vlastiti proces i to što netko dobije više novca, više termina, „bolje“ termine, medijski prostor, bolju opremu i slične povlastice – TO NE MOŽE BITI VAŠ RAZLOG NITI ISPRIKA ZA ODUSTAJANJE I PRIHVAĆANJE NAVEDENOG RAZMIŠLJANJA JER TREBA ŽIVJETI ZA KOŠARKU I KOŠARKAŠKE PROCESE, A NE OD NJIH!