Prema svemu sudeći, iako za to još nema službene potvrde, Ivan Perasović se više neće pojavljivati u dresu Splita.
Ljubav između Splita i Ivana Perasovića više ne postoji. Zvučat će ružno, ali ovo je WIN-WIN situacija. Zašto? Odgovor je jednostavan. Split nema vremena trpiti i čekati svog najtalentiranijeg igrača, koliko god to suludo zvučalo i nije se očito potrudio da ga zadrži (ako su točne priče o tome da nisu pristali na posudbu u neki drugi klub), dok je sa druge strane mali Peras nezadovoljan minutažom, zatvorio jedna vrata u svojoj karijeri, koja će teško u doglednoj budućnosti htjeti opet otvoriti. I tu je dobio što je htio. I svi sretni i zadovoljni.
No, što je pošlo po zlu? Nekoliko je verzija koje se vrte u javnosti posljednjih tjedan dana, no bit priče oko Perasovića je samo nastavak sramotno “uhodane” priče o mladim igračima u Hrvatskoj, igračima koji NE DOBIVAJU priliku. Zašto? Zato što im se ne vjeruje. Zato što nitko nema vremena da istrpi mladog igrača. A zašto? Zato što se u cijeloj priči ipak mora spastiti nečija guzica pa se igra na nekakve sigurne, neprovjerene karte koje se ionako sruše. Neke na polusezoni, neke na kraju sezone. Dok mi zbrajamo štetu…
Teško ću ikada shvatiti potrebu za angažiranjem velikog broja stranaca, koji se u našim klubovima zadržavaju svega nekoliko mjeseci ili eventualno cijelu sezonu, a već u dolasku dolaze sa pedigreom sumnjive kvalitete. I to je tako godinama. Sve to na uštrb naših mladih igrača. Da se razumijemo, ovo nije nikakva novost, niti ja pišem o nečem novom, o čemu svi vi nemate pojma. Ovo je priča koju vrtimo godinama, kojoj nema kraja, iz koje se izlaz ne vidi. No, nemojte nam onda pod nos gurati stručnjake koji komentiraju da nismo dvadeset godina proizveli playmakera, nemojte nam gurati pod nos priču da mladi ne treniraju dovoljno, kad oko sebe imate hrpu potpuno suprotnih primjera, bez prave prilike. U 16 sekundi na kraju prvog poluvremena nećete ništa saznati o igraču, eventualno možete saznati kolika mu je brzina skidanja nadmajice i trk do zapisničkog stola od onog trenutka kada ste mu prstom pokazali da uđe u igru.
POD KARAKAŠEM MOŽE, POD SUBOTIĆEM NE MOŽE
Ivan Perasović je prošle sezone pod Milom Karakašem pružao lijepe partije, igrao je u Premijerki prosječno nešto više od 18 minuta, u kojima je ubacivao 8.6 poena, imao 3.4 skoka, 1.6 asistencija te 73 % šuta za 2 poena, 40 % za tri poena. Sjetit ćemo se i 25 poena Zaboku, 19 Zadru, 15 Gorici, a posebno je dobru formu pokazivao u proljeće: Osijek 18 poena, Šibenka 20, Hermes 10, Furnir 18, Gorica 11 pa Zabok 18 poena. I sad čemu ove usporedbe. Netko uporno pokušava gurnuti u eter priču da se ispred njega, na njegovoj poziciji, ispriječio Lovre Runjić, dečko koji iza sebe ima vrlo dobru sezonu u Soniku. Što je apsolutna glupost, njih dvojica sigurno mogu igrati i zajedno, ali i podijeliti minutažu, ako tako baš hoćete. No, drugu stvar ovdje želim reći. Pa Peras je prošle sezone oko sebe imao duplo jače i kvalitetnije suigrače te konkurente na svojoj poziciji, ako ćemo gledati obje pozicije koje može pokriti, znači 3 i 4. Bili su tu Pavle Marčinković, Blaž Mesiček, Marko Luković i Luka Babić, a Peras je imao, a i iskoristio, maksimalno minute koje je dobio. Danas, u jednoj puno skromnijoj momčadi, za njega mjesta nema. Niti prilike, jer u ovih 9 kola Peras je ozbiljnije minute dobio protiv Zaboka (18), Šibenke (24), Vrijednosnica (31) te Sonika (23). Ostale mrvice isto tako treba spomenuti: protiv Gorice (5), Furnira (7) te Cedevite (6). I naravno, derbije protiv Zadra i Cibone je odgledao sa klupe, oznojivši se samo na zagrijavanju.
Bez da uvrijedim ikoga, ne može mi nitko objasniti, niti me uvjeriti da taj momak ne može dobiti 20 minuta protiv Gorice, Furnira i Cedevite. Stvar je vjere, no i tu bih vjeru shvatio da je on prošle sezone bio loš, da nije pružao ništa na terenu, da je loše trenirao, da je kršio disciplinu ili nešto sasvim peto. Stvar je jednostavna i ona se ponavlja već godinama: NE VJERUJE SE MLADIM IGRAČIMA! No, zato sa druge strane na njegovoj poziciji igra, tj. igrao je, Amerikanac Trae McLean, koji do sada nije pokazao ništa što bi zasjenilo Perasovića ili nekog drugog pa ga prebacilo na klupu. Uostalom, kako stvari stoje, potjeran je i prije kraja prvog dijela prvenstva pa se za ne igranje Perasovića opet postavilo pitanje. To su vam one “sigurne karte” iz prvog dijela teksta…
NASTAVAK JE OVO, NAŽALOST, USTALJENE PRAKSE ODLAZAKA
Prije otprilike četiri mjeseca sličan članak pisao sam govoreći od odlascima braće Ivišić te Tišme u Crnu Goru. Iako, mora se priznati da su njih trojica ostavili puno manje traga u Hrvatskoj nego Perasović, no isto tako boli i dalje njihov odlazak ili, bolje rečeno, nepovjerenje u domaću struku pa je njihov agent za njih pronašao destinacije koje će znati istrpiti njihove greške, ali i prepoznati određeni talent i kvalitetu koju posjeduju ovi igrači. Bilo je tu govora i o odlasku Lovre Gnjidića u istu državu, no hvala Bogu taj scenarij nismo gledali, Lovro nas i dalje veseli svojim igrama u Ciboni.
Peras će prema svemu sudeći također negdje van, za sada se opcije u Hrvatskoj ne čine realnim, što je novi šamar našoj košarci. Zašto je tako, ne znam. I ovo jednostavno više nisu izolirani slučajevi, ovo je postala praksa. Možemo mi tu gledati i drugu stranu, onu roditeljsku, koje često zna biti kamen pomutnje, no ovoga puta teško je zamisliti da je njegov otac, Velimir Perasović, tu tražio kruha preko pogače. Čak postoji i priča oko starijeg Perasa i Gorice, gdje ga je htio Sesar, no i tu je spuštena rampa. Također, bit će velik poraz ukoliko on stvarno postane igrač posljednjeplasirane momčadi u Litvi, sasvim nebitno o kakvoj se kvaliteti lige radi.
TKO JE ODLUČIO O BUDUĆNOSTI IVANA PERASOVIĆA?
KK Split i dalje čeka na novu Upravu kluba, no tko god sjedio u tim foteljama, ne bi smio odlučivati o stvarima koje se tiču parketa i momčadi. Ako je istina, koja kruži, da je čak i trener Subotić dao zeleno svjetlo za posudbu Perasovića u neki drugi klub, a to stopirao netko sa “drugog kata”, onda smo ozbiljno dotakuli dno profesionalnosti. Tko to može iz fotelje odlučiti umjesto trenera i dati svoj sud o tome hoće li i gdje će neki igrač igrati? Čemu onda treneri? Ili je netko gore želio biti “šef” ispred šefa? Prije da će to biti, no to je već ustaljena praksa u našim klubovima, podebljana političkim notama, koje eto i dalje kroje sudbine klubova, no sada se otišlo i korak dalje, kroje se sudbine i igrača ili netko možda zna nešto više od svih nas pa se i tim potezom htjela nasapunjati daska Srđanu Subotiću, koji možda nije opcija nove garniture. I to ćemo znati uskoro, kao i sudbinu Ivana Perasovića…
I to su stvari koje pod hitno moramo mijenjati ili ćemo slučajeve poput ovog brojati svaki mjesec. To vam je otprilike kao da se netko od sportaša odjednom, po nekoj liniji, pojavi u Gradskoj upravi i kroji politiku Grada, pametuje, sugerira i donosi odluke o kojima nema blage veze. Taj je scenarij jednostavno nemoguć, izletio bi sa posla u jednom danu, po svoj logici. No, u drugom smjeru je potpuno suprotna situacija. Sport je u raljama politike i tu su takve stvari postale novo normalno. Dok god o njegovoj budućnosti budu odlučivali nekompetentni ljudi, mi ćemo brojati poraze, odlaske mladih igrača, tapkati u mjestu i potiho se zapitati: “Who`s next?”
I nije ovo kraj, bit će toga još. Nekih 160 km od Splita možda se kuha isti scenarij…