Vladimir Jovanović više nije trener Cibone. Kako stoji u službenom priopćenju kluba, ugovor je raskinut sporazumno, što god to značilo.
Krajem siječnja prošle godine kada je Ivan Velić iznenađujuće dobio otkaz, ni sam nisam slutio tko bi mogao biti njegov zamjenik. Kao i većini, ni na kraj pameti mi nije bilo da će Cibona uzeti za trenera Vladimira Jovanovića, u to vrijeme, za nas u Hrvatskoj, relativno nepoznatog trenera, osim onima koji su pomno pratili ABA ligu pa ga se sjećaju iz FMP-a. No, dogodio se, možemo ga tako nazvati, presedan u Hrvatskoj i tada 36-godišnjak, je preuzeo naš najtrofejniji klub. Malo je reći da je to bio šok za sve košarkaške sladokusce, iskreno i za mene. No, moram priznati uzeo sam taj šok sa rezervom, bez obzira što o njemu nisam puno znao, razmišljajući pustimo čovjeka da radi pa mu sudimo na kraju. Već sam se sto puta u životu uvjerio da se knjizi ne sudi po koricama.
Već istog dana kada je ustoličen, Vladi su krenuli prebrojavati krvna zrnca, sapunati dasku na ružne načine te zadirati u nacionalnost. U nekoliko naših medija krenula je hajka na sve moguće trenere, predsjednike, dužnosnike i sve oni koji su imali ili imaju veze se Cibonom, čak su se i neke ratne sjekire zakopavale, samo kako bi se dobile izjave i odgovori na pitanja “Tko je ovaj?”, “Jesu oni normalni?”, “Pa jel nije bilo naših trenera?” i slično. Sve samo zato što je Srbin. I točka. Nema dalje. Nisu bile problem ni Vladine godine, niti neke titule, niti bilo što drugo, problem je bila nacionalnost. I već od prvog dana je krenula hajka na Jovanovića, kakvu košarkaška scena u Hrvatskoj nije doživjela. Niti jednom treneru se nije radilo ono što se radilo Jovanoviću.
Vladu Jovanovića nisu proganjali pojedinci samo kroz medije. Vladu Jovanovića su proganjali i bitniji ljudi od samih novinara. Vladu Jovanovića su minirali gdje su stigli, naravno kada im je bilo dozvoljeno sa njegove strane, gdje nije mogao previše utjecati. Zbog Vlade Jovanovića i njegove nacionalnosti, Cibona je gubila i kada nije trebala.Zbog Vlade Jovanovića su se mijenjali i zakoni.
Realno, “na ruku” mu u prošloj sezoni nije išla niti činjenica da nije uspio sa Cibonom osvojiti ništa, no uvjeren sam da niti jedan drugi trener ne bi uzeo niti Kup, niti prvenstvo pored onakvih postava, ali i igre, Splita i Zadra. Momčad je izbjegla zonu ispadanja u ABA ligi, što je bio i Velićev cilj prije početka sezone pa se, usprkos mišljenju nekih, ipak ispunio neki cilj. Više od svega, Cibona je vlo brzo počela pokazivati jedno drugo lice. Doduše, bile su to neke sitne promjene, no vidjelo se iz aviona da neke stvari imaju glavu i rep, da se nešto mijenja, iako to rezultat, prije svega u derbijima, nije sugerirao. Neki nisu, ja jesam, imali na umu činjenicu da je čovjek došao u pola sezone, bez da je sastavljao momčad i da će mu sigurno trebati vremena dok se stroj uštima kako on to želi. Neki su ipak i taj dio uporno ostavljali po strani, žmirili na te činjenice, okretali ploču kako njima odgovara, gurajući i dalje tezu da je on u Cibonu zalutao. Vlado je navukao bijes pojedinaca u našoj košarci izjavom u jednom gostovanju da naši igrači igraju staromodnu košarku. Vi sada sami procijenite što mi igramo zadnjih dvadeset i više godina…
Sezona je završila tako kako je završila, puč je trajao i dalje, no Vlado se u svemu tome dobro snašao. Znao je gdje dolazi, možda je i pretpostavio što ga čeka od pojedinaca i dobro se pripremio za sve. Njemu je ionako bilo bitno što govori momčad na terenu, a ne neki tamo sporadični, umišljeni likovi. I polako je pripremao novu sezonu, za koju će biti apsolutno odgovoran, za razliku od one u koju je upao kao padobranac.
U međuvremenu je Cibona postavila neke jasne ciljeve, a prije svih, razvijanje svojih mladih igrača. Odnosilo se to na Lovru Gnjidića, Roka Prkačina, Danka Brankovića pa i na Tonija Nakića te Matea Drežnjaka, koji su već bili predodređeni da budu naši reprezentativci. Uz to, od Cibone se očekuje svake godine dvostruka kruna, ali eto i od ove sezone i razvoj mladih igrača. To jedno sa drugim jednostavno ne ide. Pogotovo ako niste u mogućnosti na tržištu biti aktivni kada su u pitanju iskusni igrači, koji bi u nekom trenutku stali iza tih mladih igrača, a Cibona zbog svojih slinih blokada i dugova, nije bila u stanju Vladi, niti momčadi, omogućiti jednog ili dva takva igrača. Danas, gledajući sezonu od početka, to se pokazalo kao presudno. Cibona je ove sezone gubila neke utakmice koje je trebala dobiti, kao što je i dobivala neke koje je realno trebala izgubiti. No, nakon pobjede nitko više ne priča o ničemu, dok se nakon poraza priča o svemu. Tako su se i mnogi složili da bi sa jednim ili dva iskusnija igrača ili ako već želite, Amerikanca, Cibona riješila i taj Zabok, taj Alkar, Cedevitu Junior, a FMP i Cedevitu Olimpiju pogotovo, ne bi gubila derbije u domaćem prvenstvu i tako dalje. Proces odrastanja tih mladih momaka je dug, ništa ne ide preko noći, no od početka sezone dvojica igrača su u odnosu na prošli sezonu napravila ogroman iskorak: Lovro Gnjidić i Danko Branković. Zasluge naravno pripadaju tetama čistačicama Draženovog doma, njihovim roditeljima, agentima, a naravno i njima samima, jer su se sami trenirali, sami se uvodili u igru i dogovarali se oko minutaže. To nije bilo do trenera. Bez obzira što će se netko za koju godinu osvrnuti unazad i reći da je Vlado Jovanović bio njihov trener u sezoni njihove afirmacije.
Jer kako će si netko u Hrvatskoj priznati da su ti mladići proigrali, uozbiljili se i postali bitni igrači, uostalom i reprezentativci, pod nekim tko je iz Srbije. Nikako. Gotovo nemoguće. Ipak, neki tračak nade da stvari ipak mogu biti normalne kada je u pitanju odnos, poštovanje i realno sagledavanje igre, dogodio se krajem samih priprema i na početku sezone, kada se vjetar naglo krenuo u smjeru hvalospjeva i divljena nakon turnira u Opatiji i furioznih 3/0 u ABA ligi. Zanimljivo, Vlada je odjednom postao predvodnik jedne nove, moderne Cibone, koja eto gle čuda je uspjela igrati MODERNU košarku. Iskreno, u tim trenucima povraćalo mi se od javnog mijenja i mijenjanja onog mišljenja od prije koji mjesec i sa kraja prošle sezone. Ciboni više nije bio daleko niti play-off ABA lige, a mladost i neiskustvo će se ionako već uigrati.
Liječenje kompleksa u našoj košarci je ozbiljna stvar na koju bi pojedinci trebali staviti fokus. No, mi smo, kada je sport općenito u pitanju, a košarka pogotovo, potpuno nerealni i uvijek spremni prije gledati u tuđe dvorište, nego u svoje, jer nerealan čovjek ne vidi pola metra ispred svog nosa. Da vidi, onda mu ne bi smetala ničija nacionalnost, niti prezime, nego bi gledao ono što se događa na terenu, a na kraju krajeva ima veze sa našom košarkom i ono što donosi nekakav boljitak za našu košarku, ali ne ide pa ne ide.
Reći da je Vlado Jovanović izvukao maksimum iz ove momčadi koju je imao, možda nije sto posto točna tvrdnja, ali je jako blizu tom postotku, kada govorimo o generalnoj slici, ne pojedinačnoj. Kada znate da je to mlada momčad, sklona oscilacijama, još uvijek ponekad dječački razigrana, sklona nepotrebnim prekršajima, individualnim riješenjima, da je nekima ovo prva prava seniorska sezona, da je u jednom trenutku ostao bez Prkačina i Reuversa, jedinih pravih četvorki, a zamjenu nije mogao naći, onda treba začepit usta. No, Cibonin problem nije Jovanović, Cibonini problemi su puno dublji, da sad u njih ne ulazim.
Iskreno, velik dio ovog vremena u kojem je Jovanović bio trener Cibone, reći ću, bilo me sram. Bilo me sram što smo i dalje jedna zatucana i primitivna nacija, čija je košarka na dnu, a koja i dalje razmišlja o jebenom ratu, koja i dalje živi u `91. i koja uporno krivce za svoj neuspjeh i nerad traži negdje dalje.
I za kraj želim reći još samo nekoliko bitnih stvari. S obzirom da mi je prije nekoliko tjedana, nakon prenošenja Jovanovićevog intervjua za Mozzart iz Srbije, prišivena etiketa novinara kojeg plaćaju razno menadžerske agencije da pišem članke o njihovim klijentima, da im čuvam leđa, da sam povezan sa koje kakvim likovima koje ni ne poznam, da sam u Upravama klubova, što ću samo okarakterizirati kao potpuni promašaj i sramotu druge strane. Jer kada pišete nešto pozitivno o Ciboni i sada već bivšem treneru, samo zato što je Srbin, vi ste plaćenik. Pa da znate, pišem vam ovo sa najnovijeg Apple laptopa, iz kožne fotelje, u svom Penthouse apartmanu na vrhu zgrade, sa kubankom u ustima, dok kroz prozor gledam parkiran svoj novi Porsche Cayenne, a sve to čekajući da se upali jacuzzi i da Cibona nađeg novog trenera.
Ne brinite se, sve je PLAĆENO. Na vrijeme.