Novu kolumnu pripremila je naša Sara Kostović.
Ako si u redu s pitanjem – „Ma što će meni nutricionist uopće?“ i shvaćaš njegovu ulogu u procesu tvog sportskog napretka, dopusti mi da ti pokušam ispričati ukratko kako nutricionisti gledaju na ulogu sportaša u svom poslu. Jasno je da je smjer sporta jasno odvojen od ostatka i da nas ima dovoljno entuzijastičnih koji smo uzeli tu temu kao imperativ u svom djelovanju, ali možemo li mi napraviti ikakve promjene, ako nemamo pozitivan odgovor na određenu akciju? Naravno da ne.
Vidiš, zanimljiva je činjenica da, sigurna sam, postoje sportaši koji će spremno odmahnuti rukom na svaki spomen pokušaja prilagodbe prehrane jer, Bože moj, „ionako treniram dva puta dnevno i radim sve kako bi bio još bolji.“ Radiš li? Okej, svi mi znamo kako je prehrana itekako osobni izbor i kako živimo u sportskom okruženju koje još uvijek spremno naginje na ovu odbojniju stranu, ali što ćemo s ekipom koja je itekako voljna raditi, ali nema mogućnosti za to? Zamisli situaciju da neki momci posjećuju redovno nutricionista, a u sebi se mole da izađu što prije, dok u isto vrijeme u nekom drugom klubu momci nemaju priliku za obratiti se nekome tko bi im mogao pomoći, a spremni su raditi. Pri tom mislim pogotovo na mlađe kojima treba orijentir, putokaz i usmjeravanje u svakom aspektu.
Što s tim želim reći? Upravo to da mi nutricionisti u sportu ne možemo napraviti rezultat sve dok ne dobijemo klijente koji taj rezultat žele barem podjednako kao i mi. Iz vrlo jednostavnog razloga – nema zajedničkog rada, nema zajedničkog napretka. Često u razgovoru s kolegicama čujem kako im momci dolaze (u većini slučajeva) na zakazane termine kada su već u glavi sto posto sigurni što i kako žele te koliko su spremni ponuditi zauzvrat u pogledu osobnog zalaganja. I to je odlično. Napraviti taj korak kada si ti osobno spreman na to. Ne u trenutku kada kolektivno odlučite da bi mogli isprobati nešto novo ili kada dođe Nova godina pa osjećaš da je pravi trenutak za napraviti promjenu na bolje. Da ti budem iskrena – od toga nema ništa. Trajat hoće, ali jednokratno. Ulaganje u tvoj sportski napredak ne smije biti jednokratan. Pazi, istinski mi je važno da znaš kako moraš dati onoliko koliko očekuješ. Znam da očekuješ da netko drugi odradi svoj dio posla, ali isto tako moraš se potruditi s dovoljno želje, volje i upornosti postići da ta napisana pomoć u vidu objašnjenja, plana prehrane ili usmjeravanja zaista ostavi trag u tvojoj karijeri. Jedan je tvoj mlađi kolega u sklopu ankete koju provodimo u košarkaškim klubovima na pitanje kako gleda na poveznicu prehrane i treninga odgovorio s: „Isto kao kada krivo gorivo ulijevaš u auto, tako je i s nepravilnom prehranom.“ Jako dobar osvrt na postavljeno pitanje, samo što bih ovo „krivo“u smislu hrane zamijenila s „ispravnom u određenom trenutku“.
Znamo već da se prehrana sportaša ne razlikuje uvelike od prehrane prosječnih osoba, ali ključ je u tom tajmingu. Pravom vremenu unosa. Direktnim djelovanjem na razinu energije dostupnu na treningu/utakmici. Kako? Raznim metodama i prilagodbama koje se odvijaju u vrijeme priprema, izvan aktivne sezone kako bi ti usvojio naviku i spremno je provodio tokom sezone, znajući da to odgovara tebi. Ne novom igraču na krilu u klubu, već tebi. Kažu da je košarka timski sport i ja se slažem s tim u potpunosti. Ali, isto tako ne znači da vam je i prehrana timska – jer nije. Dođi večeras na trening i osvrni se malo na rituale pojedinaca prije treninga, na količinu tekućine koju popiju npr. ili primjerice na ručak koji su danas jeli.
Je li tako da nisi uspio pronaći dva identična „sportska dana“ unutar istog kluba? I ne smiješ. Zašto? Zato što je svatko od vas tu kako bi pojedinačno napredovao na najbolji mogući način. Ali ne za sebe, već za ekipu. Vidiš sad kako je sve povezano, a upravo su nutricionisti najsretniji ljudi na svijetu kada dođeš već spreman, kada znaš za što radiš i čemu se možeš nadati. Kada imaš jasno definirani cilj. Ja osobno mislim da je to odlika pobjednika. Nekako sve pada u vodu kada ti ne vidiš smisao tog koraka koji poduzimaš, je li tako?
Zato moraš znati za što se boriš i koji su koraci koje moraš poduzeti da bi to isto i ostvario. Makar to bila i samo obična posjet nutricionistu za početak. Malim koracima do velikih promjena. Prvo sebi, a onda cijeloj ekipi. Imaš to!