Priča je ovo o Kristijanu Pregleju.
Dugo sam vagao i pripremao ovaj članak, najiskrenije. Kad pričaš ili pišeš o akteru ove priče, onda moraš pazit. Ne zato što je glavni lik opasan pa će me iza ćoška dohvatiti jer nešto pišem o njemu, nego iz razloga zato što kada se o njemu priča ne smiješ zaboravit apsolutno ništa, jer radi se o veličini. I poštovanju. U svakom smislu. Priča je ovo o još uvijek aktivnoj legendi košarke u Belišću, neponovljivom Kristijanu Pregleju, popularnom Precu. I u nastavku ove priče, koristit ću se tim nadimkom. “Kristijan me zove valjda samo mama”, rekao mi je davno. Što ću ja onda izmišljat neku toplu vodu. Bit ću vam iskren odmah na početku. Ja i dan danas, nakon otprilike dvadeset i nešto godina poznanstva sa Precom, godina i godina dijeljenja svlačionice sa njim, cimerstva na raznim putovanjima, mnoštvo odrađenih izlazaka i druženja, imam ogroman respekt prema njemu i poštovanje. Čovjek je to svojim radom i prije svega, pristupom, zaslužio. Kod svakog.
Sa 43 godine na leđima i dalje “hara” terenima na Istoku. E sad, smijem li reći “hara” za nekog u 43.godini života? Ako pratite Belišće, uostalom i košarku na Istoku, onda će vam biti jasno zašto koristim riječ “hara”. Ok, ta dominacija nije kao prije 10 ili 15 godina, ali nije daleko otišla. Vjerujte, nije uopće daleko otišla. Koliko sam upućen, u Premijer ligi aktivnog igrača u sličnim godinama nema, dok na terenima Prve lige i dalje uspješno igra Siniša Štemberger, koji je prije nekoliko dana napusnio 43. godine. Nisam potpuno informiran o ovim podacima kada su u pitanju ostali drugoligaši, ali na Istoku je sigurno jedini aktivan…
Propustio sam početak njegove karijere samo iz razloga jer sam mlađi od njega cijelih pet godina, ali otprilike počeli smo u isto vrijeme. Ja 2. razred osnovne škole, on 7. ili 8., tu negdje otprilike, naravno u različitim kategorijama. Krenulo je sve još sa tjelesnog odgoja, kada je nastavnik tjelesnog u Belišću, Vladimir Vilika Lakat nagavarao Vladu Čamagajevca da ga uzme u klub, no Kristijan je u početku to odbijao, sve do jednog osnovnoškolskog natjecanja, u Donjem Miholjcu, gdje je već tada pokazao da bi od njega moglo biti nešto. Nakon toga, nekako se odbrovoljio doći na prvi trening. I nakon njega više ništa nije bilo isto. Upućeniji kažu da nakog toga cijelih pet godina nije propustio trening. Ono što također znam, naravno od drugih, o Precu sa njegovih početaka je to da je taj dečko u vrijeme svojih početaka, vjerojatno uzrokovano naglim rastom, na prvim treninzima izgledao motorički skromno. Velik je problem bio uskladiti rad ruku i nogu, pogotovo još kad vam netko u te ruke uvali loptu, a onda još i dobijete zadatak ugurat ju kroz obruč. Jebote zadatka, ha? Moram reći i to, a provjerena je informacija, da su se mnogo njegovi stariji kolege i suigrači u tim kadetsko/juniorskim danima često hvatali za glavu kada bi u igri pet na pet dobili Preca u ekipu. “Joj samo ne njega”, često se čulo. Da, znam, iz današnje perspektive to zvuči nestvarno, ali stvarno je tako bilo. I tu vam zapravo kreće on priča o talentu i radu. Prec definitivno spada u kategoriju onih sportaša koji su mukotrpnim radom, zalaganjem, mogu reći nenormalnom voljom, pogotovo za današnje vrijeme, došao do karijere koju je napravio. I da ste nekome u tim njegovim, posklepanim, počecima rekli da će igrati i dan danas te da će iza sebe imati takvu karijeru kakvu je imao, poslao bi vas ravno u ludnicu. Sa kartom u jednom smjeru.
Prec je imao sreće da su ga u počecima njegove karijeri “uhvatili” treneri koji su prepoznali da u njemu ima puno više od same visine. I nisu tek tako popustili i odmahnuli rukom na prvo loše trčanje ili ispadanje lopte, kako to danas zna često biti. “Hram košarke”, kako i danas pričaju o Belišću, je bio temelj njegovog košarkaškog odrastanja i puta prema gore. Malo po malo, kroz selekcije, Prec se svake sezone sve više nametao i napredovao. Vlado Čamagajevac Šišo bio je jedna od glavnih figura u tim njegovim početnim danima, a Prec je iz godine u godinu napredovao, mogu reći slobodno rapidno. Zbog svoje kvalitete, treneri su ga koristili često vikendom i u tri kategorije. Igrao bi često juniorsku, utakmicu B1 lige, a onda i za seniore. Danas nezamislivo, danas je kadete teško nagovorit da odrade svoje uzrasne obaveze, a ne da igraju dvije utakmice u vikendu.
“Gotovo godinu dana nagovarao sam njega, ali i njegovog oca, da se priključi klubu i treninzima i sve do tog osnovnoškolskog natjecanja u Donjem Miholjcu, on je to nekako odbijao. Nakon toga, kada je došao na prvi trening, više ga nitko nije mogao istjerati iz dvorane. Pet godina bez propuštenog treninga su jako pomogle u njegovom razvoju i on je kroz dvije, tri godine doslovno eksplodirao i mogu tako reći, prešišao neke koji su tu bilo prije njega. U svojoj generaciji (1979.), ali i igrajući sa godinu dana starijima (1978.), on je dominirao na Istoku, a u gotovo svaku selekciju koju je došao se uklopio savršeno. Kasnije je kroz godine počeo dominirati i u seniorima, u onoj Jedinstvenoj seniorskoj ligi i to protiv puno starijih igrača, što se na kraju i isplatilo, odlaskom u Sloveniju. Ono što je meni bilo fascinantno kod njega je činjenica da se kao mlad bez previše problema uklopio u seniorsku momčad. Parirao je bez problema iskusnijim i starijim igračima, a kasnije se to vidjelo i na utakmicama. Posebno su mi ostale u sijećanju dvije utakmice, one Kupa. Protiv Zrinjevca, gdje je vodio borbu sa Amerikancem Bondom, jakim bijelim centrom, protiv kojeg je igrao bez problema, dok je druga utakmica također ona iz Kupa, gdje smo u Belišću izbacili tadašnjeg prvoligaša Kandit Olimpiju, koja je tada imala dva Amerikanca u svojim redovima. I protiv njihovog centra Kristijan je baš dominirao.” -riječi su Vlade Čamagajevca.
Također jedan od trenera koji je radio sa Precom je i Ivan Barišić Mornar, danas trener mlađih kategorija u premijerligašu Vrijednosnicama.
“Mislim da ako netko sa ovih prostora zaslužuje da se piše o njemu, onda je to Kristijan. Ja mogu iz svojeg kutka reći da sam uživao radeći sa njim. U svojim mladim danima bio je nevjerojatno predan radu i treninzima, sa maksimalnim zalaganjem, koje ga je iz sezone u sezonu dovodilo do napretka. Mislim da svojim pristupom i dan danas može biti ogroman primjer ovim mlađim generacijama danas. Iz današnje perspektive, rijetki su oni koji će danas, kao Kristijan, ali i mnogi igrači njegove generacije, provoditi sate i sate u dvorani. Kada ga gledate i danas na utakmicama, vidite da igra sa sličnim žarom kao i prije dvadesetak godina, da je i dalje nenametljiv i maksimalno ozbiljan kada je u pitanju trening ili utakmica.”
To odrastanje u Belišću, kroz juniorske i seniorske dane, sa vremenom se počelo isplaćivati. Svojim odličnim igrama u Jedinstvenoj ligi, Prec je skrenuo pažnju na sebe, prije svega kao mladi igrač i to nije prošlo nezamijećeno i u jačim klubovima. Godina 2002. ostat će upisana kao godina u kojoj je kao 23-godišnjak dobio poziv iz Krke, koju je vodio Aleš Pipan, koja se u sezoni 2001./2002. okitila naslovom prvaka Slovenije. To ljeto, klub je lansirao, tada, dva mlada i iznimno talentirana igrača, Hrvoja Čamagajevca Joea i Preca, reklo bi se u “orbitu”. Hrvoje je otišao u tadašnji Hiron Botinec, a Prec u Krku. Ne znam je li vam danas moguće dočarati što je Precov transfer tada značio. Odlaziš iz malog Belišća u prvaka Slovenije. Danas je to, nažalost, potpuno nezamislivo…
Ono što je Preca tada, a apsolutno sam siguran i danas, razlikovalo od ostalih igrača je volja i želja za radom. Kako sam ranije naveo, čuvši to od njegovih trenera, prošlo je gotovo pet godina u kojima za njega nije bilo propuštenog treninga. Znao je i on tada da bez takvog pristupa neće napraviti ništa u karijeri. Svakako treba reći da je osim svoje centarske tehnike, koju je doveo do izvrsnosti, Prec oduvijek imao i osjećaj za asistenciju, odličan šut sa poludistance, što ga je u mnogim situacijama razlikovalo od drugih centara.
Dolazak u Krku i nije počeo previše obećavajuće, s obzirom da mu se dogodila manja ozlijeda koljena, nakon koje je poslan na posudbu u Koper, iz kojeg se kasnije otisnuo u Zrinjski iz Mostara, na poziv Damira Rajkovića, današnjeg trenera Adria Oil Škrljeva. Koliko je Prec zapravio bio skroman i nenametljiv, govori podatak koji sam također dobio, a dogodio se po dolasku u Mostar, kada mu je Rajković u razgovoru na početku priprema dao do znanja da je upravo njega zamislio kao stožernog igrača, igrača oko kojeg će se graditi napati, a samim time i potrošnja lopti. Sav u čudu, pitao je: “Oko mene?”. Nenametljiv, nije bio ni svjestan svojih kvaliteta i poštovanja drugih prema njemu.
Nakon epizode u Mostaru, Prec se kratko vratio u Belišće, na jednu polusezonu, nakon koje se otisnuo u Varaždin, u tadašnje Zagorje Tehnobeton, iz kojeg je kasnije otišao u Svjetlost Brod. E tamo je možda, kako mi i sam kaže, igrao najbolju košarku karijere. U naponu snage, bio je jedan od najboljih igrača momčadi iz Slavonskog Broda, bio sam nekoliko puta njegov gost tamo na utakmicama pa mogu sa sigurnošću potvrditi ovu tvrdnju. Upravo je Slavonski Brod bio njegova posljednja “ozbiljnija” stanica u košarkaškoj karijeri, nakon koje se u ljeto 2008. godine vratio u Belišće. Da, rekli su mnogi tada, iskreno govore i dana, da je možda prerano zaključio tu profesionalnu karijeru, u možda i najboljim igračkim godinama. No, u trenucima dok je mogao birati klub u tadašnjoj Prvoj ligi, prevagnulo je razmišljanje o budućnosti nako košarke. Taj povratak kući, u Belišće, bio je obilježen činjenicom da ga je čekao posao, koji mu je jamčio određenu sigurnost te pogotovo priliku na se školuje, što mu je bila želja. Naravno, to je uključivalo i nastavak igračke karijere u matičnom klubu, koji ga je jedva čekao. Stigao je odrađivati sve obaveze. “Ta prva godina mi je bila kaos. Radim do 15, autom jurim u školu (EMŠC 4.godina), iz škole ravno na trening. I tako pet puta tjedno, skoro godinu dana, možeš mislit na šta je to ličilo, ali nisam htio odustati!”-rekao mi je nedavno u razgovoru. Uspio je izgurati tu četvrtu godinu, nakon nje upisao Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu, a uz i dalje igranje, završio i to. Tako je još jednom potvrdio gore moje navedene tvrdnje o upornosti, volji i želji za napretkom, konstantnim. Uz sve to, dominirao je i dalje košarkaškim terenima, osvojio nekoliko naslova prvaka na Istoku i držao cijelu svlačionicu. U svakom smislu.
Ono što je meni, a i svima u klubu svake godine bilo fascinantno je činjenica da nakon svake sezone, bez obzira što su ga stizale godine, ali i natovarene obaveze (fakultet, posao), kod njega nije bilo opcije prestanka igranja. Bez obzira na sve. Prec nije imao ozbiljnije ozlijede tijekom karijere, a siguran sam da je razlog tome sve ono što je i kako je radio u mladosti, ali i kasnije kroz profesionalni dio svoje karijere. Tijelo to jednostavno pamti, a i dosta toga je i u glavi. Doduše, mi koji smo sa njime dijelili svlačionicu smo često dijelili i misao “Samo da Prec ne prestane igrat, tko će ga zamijenit?!”, jer znali smo, a znamo i danas, da ga nitko ne može zamijeniti. Prije dvije godine, predsjednik kluba Zoran Uranjek, je pokrenuo internu šalu da smo Precu dali da potpiše 10-godišnji ugovor. Čisto da znate, dvije je tek odradio.
Mlađe generacije danas od njega mogu naučiti puno toga. Prije svega, odnos prema treningu i utakmici, koji ti niti jedan trener ne može nametnuti ili usaditi, to jednostavno ti moraš imati u sebi. Stvarno je fascinantno da i u svojoj 43.godini igra sa istim žarom kao i u najboljim igračkim godinama, da trening ni danas nije problem i ono što mi u sportskom smislu kažemo da mu je sve ovo i dalje “napeto”. Realno, to je čudo. Zašto? Iz prostog razloga što je kvaliteta košarke na Istoku u padu već godinama, što mladi nisu baš skloni pretjeranom treniranju i sve to je miljama daleko od onog na što je on navikao kroz svoju karijeru. No, on i dalje pronalazi motiva da odradi trening, da bude produžena ruka treneru, da mu nije ispod časti i putovati na neku utakmicu koji bi realno mogao propustiti, a da zna da neće biti potrebe ga koristiti. Da, čudno zvuči ova posljednja rečenica, ali vi danas imate hrpu tih mladića koji ako vide mogućnost da neće dobiti priliku, zbog recimo važnosti utakmice, neće ni putovati na utakmicu pa se onda izmišljaju koje kakvi razlozi za ne odlazak. Uvjetno rečeno “stara škola” koju je Prec prošao to nije mogla ni zamisliti, ni u snovima. Često se oko kluba i njega postavlja pitanje “Šta sve ovo njemu treba?”. I ok, pitanje je dijelom na mjestu, siguran sam da se i on bezbroj puta to zapitao, ali ovdje se radi o klasičnoj ljubavi prema košarci, o tome da je igranje i dalje izričito njegov izbor, koji svi u klubu poštuju, jer sve ono što je Prec dao ovom klubu je nemjerljivo.
I može ga se samo pustiti da igra. Dok god on to želi, jer ako je netko zaslužio takav odnos, onda je to Prec.
