Cibona je nanizala Mornar, Cedevitu, Dinamo, Megu i Borac pa ju vrijedi pohvaliti.
Petak navečer je dosta dobar dan za pisanje tekstova o košarci, pogotovo nakon što odgledaš tri utakmice u nizu. Tako sam i ja odlučio u petak navečer napisati tekst o Ciboni, a onda sam shvatio da je subota ujutro dosta dobar dan za pustiti ga van. Čovječe, ovo se čak i rimuje sada. No, da se vratim ja na Cibonu.
Ne znam zašto je kod nas razvijena teorija o tome da se novinskim stupcima često provlače “uranjeni” tekstovi kada neka momčad pokaže dobro lice u nekakvom kontinuitetu ili igrač pa se to onda među ljudima smatra kao “dizanje u nebesa” ili kako mi koji nešto pišemo “nepotrebno i prerano na temelju nekoliko utakmica pravimo od nikog igrače”. Stvarno mi taj dio nije jasan. Pa jebešga, ako je netko pružio odličnu utakmicu, bilo momčad ili pojedinac, ne vidim razloga da se o tome nešto ne napiše. Pa nije svaki takav tekst “dizanje u nebesa”. Ista stvar je i kad je nešto loše. Zašto se o tome ne bi pisalo? No dobro, idem se drugi puta vratiti Ciboni.
Cibona je jučer dobila Borca i upisala treću uzastopnu pobjedu u regionalnoj ligi, a petu ukupnu, ako računamo Premijerku. Pet pobjeda u nizu stvarno nije loše, s time da bi se niz mogao produžiti već sutra, nakon gostovanja kod Gorice, koja, budimo realni, u ovom trenutku, ovakva kakva je, ne može ozbiljnije zaprijetiti ovakvoj Ciboni. Onda bi niz mogao otići i na sedam pobjeda, s obzirom da ih u srijedu čeka domaći dvoboj protiv Zaboka. Dalje neću ići, nema smisla…
Što radi ova Cibona? Početak ljeta, točnije druga polovica, se sa nestrpljenjem očekivala među navijačima Cibone, ali i nama koji pratimo košarku. Informacije iz kluba stizale su na kapaljku, sve što se moglo čuti o Ciboni bilo je neprovjereno i nesigurno. Ipak, malo po malo, krenulo se sa sklapanjem ekipe, koju je preuzeo Josip Sesar, bivši trener Gorice, za kojeg sam osobno već duže vremena “navijao” da sjedne na klupu Vukova, jer je to svojim poslom u Gorici apsolutno zaslužio. Svi vi koji volite košarku i koji ju pratite, znate i upoznati ste sa time što je radio sa Goricom, tako da mi je ovo bio sasvim logičan slijed događanja.
U tim trenucima Cibonu gotovo nitko nije shvaćao ozbiljno, točnije rečeno, njene čelnike. Iz razloga što se nije znalo više tko pije, tko plaća, tko je ostao u klubu, tko dolazi, tko to sve financira, tko će igrati i još sto upitnika koji su bili iznad tornja. No, u pozadini ili bolje rečeno, na parketu, se sve to dobro kuhalo, a mi smo samo znali da je glavni kuhar Sesar. Što kuha, od čega pravi “jelo” i sa kakvim sastojcima radi, pojma nismo imali. Ne poznam ga previše dobro da bi davao velik sud, no imamo odličan odnos, no shvatio sam da on voli raditi u tišini, bez nekakve velike pompe i nekakvog promoviranja i guranja u medije. Danas gledamo upravo te rezultate.
Cibona je baš dobra. Iako sam siguran da se on, ako ovo bude čitao, neće baš do kraja složiti sa mnom, no dojam je baš takav kako sam ga napisao: Cibona je baš dobra.
Ako uzmemo u obzir činjenicu kada su se skupili i kada su krenuli u pripreme, za debelim zaostatkom za ostalima, rezultati koje pružaju su baš dobri. Rijetki su oni koji su vjerovali u ovu Cibonu, to je zicer. Pričao sam nakon nekoliko dana od početka priprema sa Svenom Smajlagićem, koji mi je rekao da se stvorila baš dobra klapa, da uživaju na treninzima i da bi sve to moglo na kraju ispasti dobro. Onda ih je još bilo valjda osmorica na treningu, neki igrači poput Aranitovića i Bundovića još nisu bili blizu Cibone, no osjetio se jedan drugačiji miris na treninzima, koji je odavao da Sesar to sve dobro kuha.
Sesar je okupio igrače koje dobro pozna, sa kojima je već radio i to je možda ključ svega. Iz Gorice je povukao Bornu Kapustu i Marka Bakovića, igrače sa kojima je nekoliko sezona radio odlične stvari u Gorici, vratio je Lovru Mazalina, kojeg je on osobno vratio u košarku prije nekoliko sezona i baš je na njegovom primjeru pokazao da za taj dio posla ima smisla. Dolaskom u Cibonu Ivana Perasovića, potvrdio je gore navedenu činjenicu o vraćanju u život igrača koji su na kratko “izgubili korak”, a nadam se da će mali Peras potvrditi moje misli. Točno je znao i što može očekivati od Svena Smajlagića, ali i dvojice Kreše, Ljubičića i Radovčića. Sa Ivanom Majcunićem je također radio u Gorici i tu su stvari bile poznate, ostalo je još samo uklopiti pojačanja, ali to je najmanji problem bio sa Filipom Bundovićem, koji zapravo nikad ni nije htio otići iz Cibone, no neke okolnosti koje su se događale, nisu imale previše veze sa njim. Blaž Mesiček je također poznato lice, sa kojim se Sesar susretao dok je ovaj igrao za Split pa su i tu stvari, manje više, bile poznate.
I tim je nekim potezima Sesar navukao zadovoljstvo navijačkog puka. Sve su to manje više dečki iz Zagreba ili okolice, kojima je Cibona oduvijek bila san, bez obzira na ne baš slavno vrijeme i neka događanja u bliskoj prošlosti, ali znate ono kako se kaže, Cibona je Cibona. Cibona je izlog, što god netko mislio o tome.
I danas ta Cibona, koju je “skuhao” Sesar izgleda baš dobro. Gledajući hijerarhijski, Borna Kapusta je jedan od rijetkih igrača koji je kroz svoju karijeru prolazio toliko zapostavljenosti i podcjenjivanja, no Sesar je točno znao što njime dobiva. Borna danas ne igra ništa bitno drugačije nego li je to igrao prošlih sezona u Gorici, no danas svoje vještine pokazuje u tom većem izlogu koji sam maloprije rekao, ali i na većoj sceni nego li je to bila Gorica. I to navijači Cibone vole, imam nekada osjećaj da je sam vratio bar jedno 200 ljudi u dvoranu na utakmice Cibone. Pogotovo nakon fantastične izvedbe protiv Partizana i onih 15 asistencija. On danas dirigira igrom Cibone, uživa maksimalno povjerenje Sesara, a potvrdu svoje odlične forme dobio je pozivom izbornika reprezentacije, Ace Petrovića, za predstojeće pretkvalifikacijske utakmice. Mogu slobodno reći, konačno. Ne možemo godinama tvrditi da “on nije taj”, ako smo ga gledali samo u Gorici i nigdje dalje. Opet smo sudili prema koricama knjige, a ne prema sadržaju.
Ova momčad nema velike zvijezde ili strašne individualce, no Sesar i nije trener koji će posezati za takvim likovima. Momčadski duh, bez pretjeranog isticanja i pravilno raspoređena minutaža za svakoga, su odlike na koje nas je navikao treniranjem Gorice. I danas ćete naći rijetko kojeg igrača i rijetko koju utakmicu da je netko igrao preko 30 minuta. Čuje se dosta komentara kako Cibona ili neki drugi naš klub ne može upecati ovog Halea iz Borca ili Russella iz Mornara. Iskreno, a siguran sam, složio bi se i Sesar, što će ovoj ekipi takav individualac, koji će privatizirati pola svojih utakmica, ne bi li se na pola sezone prodao negdje dalje i ostavio momčad? Uvijek ću radije birati ovakve karakterne momke koji sada igraju u Ciboni, koja je baš dobra.
Da previše ne hvalim, jer ću sigurno navući opet nekakav “bijes” dotičnih da pretjerujem, treba reći, naravno da će biti i loših dana i loših utakmica. No, sa druge strane, igra koju ova momčad pruža u trenucima kada je praktički bez trojice igrača, ako računamo sada i odlazak Nikole Maleševića te ozlijede Mesičeka i Ljubičića, je pravo malo čudo. Filip Bundović i Lovro Mazalin sjajno surađuju na terenu, nadopunjuju se i napadački su vrlo moćni. Osim igre pod koševima, Bunda je primjerice i dalje opasan i malo dalje od koša, uvjerio se to Danko Branković u onoj utakmici protiv Mege. Jučer se vratio momčadi na najbolji mogući način Sven Smajlagić, koji je odmah donio širinu više u napadu, sjajnom šuterskom večeri te si je pripisao najveće zasluge za jučerašnju pobjedu nad Borcem. Primjerice, ona akcija na 74:72, sekundu prije kraja isteka napada, u kojoj je Sesar tražio upravo Smajlagića, je zoran pokazatelj koliko ideje i kvalitete ima u Sesaru i njegovim momcima.
Momčadska igra i duh, na gotovo svakoj utakmici ove sezone, izbacili su nekog drugog “junaka”. Ove dobre igre Cibone, manifestiraju se i kroz reprezentaciju. Sesar je nagrađen imenovanjem pomoćnika Aci Petroviću pa bilježimo njegov povratak u najjaču vrstu, ali i neki igrači Cibone će sigurno zahvaljujući ovim prezentacijama na početku sezone dobiti priliku u kockastom dresu, što je na kraju dobro za sve. Jasno je da ovoj momčadi ne treba gledati previše u zube, točnije, ne treba razmišljati o ljepoti i dojmu, iako je do sada bilo stvarno lijepih poteza, samim time i dojam je ostavio trag, nego o krajnjem cilju, a to su pobjede. Laganih utakmica neće biti, to je sigurno, no kako vrijeme bude odmicalo, kako se igrački kadar bude ekipirao i širio, Cibona može biti samo još bolja. Takva će sigurno vratiti i određeni broj svojih navijača na tribinama, koji se doduše polako i vraćaju u Draženov dom, što znači da je ova ekipa, na čelu sa Josipom Sesarom, to i zaslužila.