Hrvatska košarkaška reprezentacija ima novog izbornika, Josipa Sesara.
Upravni odbor HKS-a je jučer na svojoj sjednici odlučivao o sudbini dvojice kandidata za mjesto izbornika muške košarkaške reprezentacije. Za podsjetnik, tamo su se našli Josip Sesar i Dario Gjergja, koje je krovu saveza predložio Aco Petrović, kao sportski direktor reprezentacije. Prema informacijama, Upravni odbor je glasove dao u slijedećem omjeru: 8 za Sesara, 2 za Gjergju.
Sasvim je očito da je Savez u ovom slučaju birao između Gjergjinog iskustva i Sesarove mladosti, u trenerskom smislu te je odabrao ovo drugo. Ispravno ili ne, pokazat će vrijeme. Neki su čak u komentarima išli i do te mjere da su njih dvojicu uspoređivali sa Yugom i Mercedesom…
Mislim da bi najmanje što bi Savez mogao napraviti je obratiti se javnosti te objasniti zašto je jedan kandidat bio bolji od drugog i što je prevagnulo na lijevu, a ne na desnu stranu. To možemo očekivati jedino od Ace Petrovića, koji je u najvećoj mjeri do sada komunicirao prema van, bilo to privatnim kanalom Twittera ili prema bliskim novinarima, a za sa sada smo i dalje svi na čekanju po tom pitanju. Od nikog drugog iz vrha Saveza ne očekujem niti jednu rečenicu, u biti kako je i bilo do sada. Što je apsolutna katastrofa.
I upravo tu krećemo sa problemima, koji su puno veći od toga je li izbornik Sesar, Gjergja ili netko treći. Ono nepobitno i najbitnije je porazna činjenica da je većina ljudi izgubila povjerenje u čelne ljude naše košarke. Odavno, rekao bih. I to je najveći problem cijele ove priče. Hoće li Sesar nešto napraviti sa reprezentacijom ili ne, to ne možemo znati i to nije problem, u ovom trenutku. Problem su odluke koje se donose i način na koji se donose. U taj dio priče su ljudi i navijači izgubili povjerenje, što se nažalost prelilo i na reprezentaciju pa se od nje više ne očekuje apsolutno ništa. Situacija sa klubovima je samo preslika ovog ranije napisanog. Može li ovo ljeto, koje bi moglo biti itekako turbulentno kada je u pitanju naša košarka, donijeti neke nove vjetrove koji bi nas trebali otpuhati u neki novi smjer, ostaje za vidjeti. No, ljudi koji sada donose odluke u javnosti i među navijačima više nemaju apsolutno nikakvo povjerenje, što i nije neka novost. Ma koliko god neki u ovom trenutku voljeli Josipa Sesara.
Lutanja sa izbornicima u bliskoj prošlosti, neargumentirani i nekorektni pritisci te svojevrsne ucjene prema klubovima su učinili svoje. Navijače i zaljubljenike u košarku ne možeš tek tako zajebat, a da su nas pokušali zajebat, pokušali su. Rezultate imamo, znate kakvi su. Naši sustavi trenutno nisu dobri, no to nitko ne želi priznati. Zašto? Zato što to iziskuje puno posla, kojeg se nitko ne želi prihvatiti. Jer i dalje su privatni interesi ispred onih košarkaških. Takvi su onda i interesi sponzora i onih koji bi, u nekim normalnim uvjetima, dali nešto za košarku. Ima ih, ali nešto, bolje rečeno, netko ih tjera od toga…
I za kraj samo da se vratim još na Sesara. Aktualni trener Cibone sa svojim klubom u ovoj sezoni radi pravo malo čudo, kada se uzmu u obzir okolnosti u kojima on i njegovi momci rade. Bez plaća i sa nepreglednom prugom neizvjesnosti. I tu mu skidam kapu. I želim mu svu sreću svijeta da reprezentaciju dovede na neke druge pruge, sigurnije i kvalitetnije.