Tomislav Galin donosi priču o MVP-u finalne serije, Luki Božiću.
„Hey. Don’t ever let somebody tell you… You can’t do something. Not even me. All right? You got a dream…You gotta protect it. People can’t do somethin’ themselves, they wanna tell you you can’t do it. If you want somethin’, go get it. Period.“
Ovo je jedan od najdražih citata koji mi se urezao duboko u podsvijest. Dao mi je neku drugu perspektivu na život i usmjerio mi fokus na bolje. Riječ je o liku iz filma „Pursuit of Happyness“ kojeg je utjelovio Will Smith i gdje govori ovo svom sinu koji držeći loptu u rukama sanja da će jednog dana postati profesionalac. Film je temeljen na istinitoj priči u kojoj čovjek pod imenom Chris Gardner traži svoje mjesto pod suncem. U svijetu prepunom prepreka svi mi tražimo isto, sreću. U zadnje vrijeme gdje god se okrenem vidim mnogo negativnosti. Onih klasičnih pljuvača, stručnjaka koji sve znaju i umiju. Čitao sam par članaka na temu glavnog lika ovog teksta i osjećao sam se baš dobro. Potom sam čitao komentare ispod tih tekstova i vidio sam više negativnih nego pozitivnih što me dosta uznemirilo. Gušenje tuđeg sjaja nikad neće naš vlastiti pojačati.
U trenutku pisanja ovih riječi, Luka Božić preuzima još jedan ovosezonski trofej u svoje ruke. Ovoga puta dobiva MVP titulu za najboljeg igrača finala HT Premijer lige gdje je svoj Zadar nosio do metle nad Splitom. Ništa više u životu ne volim od dobre „underdog“ priče gdje su naslovni junaci suočeni s mnoštvom poteškoća ipak isplivali na površinu. Luka je unazad par godina bio bez kluba. Zaboravljen, prepušten samome sebi, polako, ali sigurno je tražio svoj put nazad. Mukotrpnim radom u nimalo idealnim uvjetima u doba pandemije je tražio način za povratak na pobjedničke staze. Pod otvorenim nebom je kao nekoć u djetinjstvu sve radio iz početka. Bez podrške grada, bez poštene infrastrukture samo uz svoje misli te voljni moment. Preko Širokog je došao nazad do mjesta koje ga je prvotno lansiralo na taj na trenutak izgubljeni put. U Zadru je ove sezone pokazao od čega je satkan. Neumoljiv, neumoriv, nezaustavljiv, dominirao je na parketima cijele regije. Nije bilo važno je li je s druge strane Zvezda, Partizan ili Split. Luka je igrao svoju igru, svojim ritmom i tjerao je protivnika da se prilagođava njemu. Iziskivao je udvajanja, ponekad utrajanja, razigravao je suigrače, skakao te bio pokretač Zadrovog napada.
MVP ABA lige, MVP finala domaćeg prvenstva, ali „velikim stručnjacima“ se ne sviđa način na koji igra jer je izgleda estetika također postala faktor koja donosi rezultate u sportu. Jer više vrijede tri poena koja su postignuta iz 12 sekundi driblanja na mjestu, potom stepback tricom nego onim klasičnim rudarskim pristupom u reketu uz kontakt. Poeni se broje jednako, a način na koji su došli je manje bitan. Da ga je bilo lako zaustavit ne bi završio kao drugi igrač u povijesti natjecanja po broju poena u jednoj sezoni. Da ga je lako zaustaviti ne bi Split rotirao pet igrača na njemu u nadi da će bar jedan pružiti pošten otpor. Da ga je lako zaustaviti ne bi dva ponajbolja trenera u Europi slala „double team“ svaki put kad stupi nogom u reket iako imaju vise no sposobne obrambene igrače. Nisam tu da dajem prostor toj negativi. Želim potencirati dobro i zato u suštini pišem.
22,7 poena, 11,3 skokova te 7 asistencija mu je bio prosjek ovo finale, blago rečeno, spektakularan učinak. Oni koji gledaju samo brojke i statistiku bi ostali impresionirani, ali njegov učinak na samu igru svoje ekipe se ne može opisati brojkama. Energija koju iziskuje na obrambenom skoku. Pritisak koji vrši agresivnom napadačkom igrom na srce protivničke obrane. Prostor koji otvara suigračima samo svojom pojavom u reketu. Unatoč golemim brojkama, Luka je izuzetno nesebičan igrač i uvijek se trudi proigrati suigrače i činiti ih boljima. Najbolje o tome govori situacija kada je u zadnjoj utakmici finala na korak do triple double učinka umjesto da lovi taj podvig, okolo postavljao blokove da bi oslobodio Zadrovu mladost na šut kako bi se upisali u strijelce i osjetili energiju Tornada. Zato me ova titula jako veseli. On kao i sam KK Zadar je ovo nasušno trebao. Grad košarke živi za ovakve trenutke, a on je konačno dobio potvrdu da je iz ponora došao do samoga vrha. Boljeg mjesta za to doseći nema. U grotlu Višnjika pred 9 000 vatrenih i fanatičnih navijača je okrunio ovu fenomenalnu sezonu. Sezonu u kojoj su ih svi otpisali prije no što je i počela. S daleko najmanjim budžetom, s hrpom igrača kojima su mnogi već okrenuli leđa i otpisali ih, s trenerom koji nikad nije dobio poštovanje koje je svojim radom zaslužio. Ušli su u sezonu bez puno pompe, često bez nekoliko isplaćenih plaća u tekućoj sezoni. Radili su u teškim uvjetima, ali radili su snažno i naporno na način na koji je ovaj grad i navikao. Govorilo se, ma samo da ostanu u ligi, nitko nije mogao ni sanjati o uspjesima koje su ostvarili.
Jedan pojedinac je doduše bio jako, jako gladan. Gladan dokazivanja po tko zna koji put. Gladan uspjeha, gladan trofeja, gladan poštovanja. Nemojmo se zavaravati, Zadar je vrhunski vođena momčad s nekoliko klasnih igrača, ali jedan je odskakao. U sezoni od 70 utakmica gdje je propustio možda nekolicinu, igrao je bez minute predaha. Nije jurio statistiku, jurio je pobjede, ali su brojke došle automatski s tim ciljem. Srušio je rekord po prosječnoj valorizaciji ove sezone u ABA ligi. Postao je prvi igrač s barem 500 poena, 200 skokova i 100 asistencija u jednoj sezoni, a za dva poena je ostao kratak da bude i najbolji strijelac ikad unutar jedne sezone (Marko Tomas). Brojke koje je imao u finalu sam već naveo. Ne znam da li je kroz povijest bilo sličnih učinaka, ali su zaista hvale vrijedne. Ono važnije od tih brojki i trofeja su pobjede. Zadar nije okusio doigravanje ABA lige još od 2008. godine. Prvenstvo Hrvatske je vratio „kući“. Maestralna sezona maestralnog igrača. Rijetko viđena dominacija u Hrvatskoj košarci. Što bi tek bilo da se uklapa u sustav..?
Posebno mi je drago što je ostvario sve to jer znam koliko truda, rada i odricanja je uložio da bi došao do ovoga i to ne jednom nego dva puta. Isto kao i Zadar, bez puno pompe u tišini. Samo rad, rad i rad. Nije se dao pokolebati u svom naumu i to ga je dovelo do tu gdje je. Ne mogu biti ponosniji što sam imao tu sreću upoznati ga, dijeliti teren s njim i spoznati koliko je dobra i neiskvarena osoba. Zato mi sve ovo ima mnogo veći značaj. Zato me obuzmu emocije kad cijeli Višnjik skandira MVP i njegovo ime. Volim da se dobre stvari događaju takvim ljudima, a ovo što se dogodilo i ostvarilo ne možemo pripisati slučaju okolnosti.
Ovo je zarađeno, teško zarađeno. Put do uspjeha popločen je padovima, ali u tim padovima naučimo važne lekcije koje nas oblikuju. On si nije dozvolio da ga padovi unište, postao je još jači, čemu smo mogli svjedočiti ove sezone. Luka je kao ranije spomenuti Chris pronašao svoje mjesto pod suncem. Znao je što želi i radio je za to svaki dan, a sada konačno može uživati u plodovima tog rada koji su mu donijeli više no zaslužena priznanja.