U posljednjem ovosezonskom izdanju ove rubrike, ugostili smo Daria Gjergju.
Započevši finalnu seriju Premijer lige, došli smo i do posljednjeg ovosezonskog izdanja „Kod Sare vikendom“. Neko sam vrijeme razmišljala kome predati zadnje retke jer puno je kvalitetnih, a malo ovih naših tekstova tijekom sezone, ali nisam mogla dopustiti da zadnju riječ nema jedan od onih koji itekako izravno pišu i unaprjeđuju sportsku hrvatsku povijest, makar trenutno i izvan domaćih granica. Svi znamo koliki je uspjeh Dario Gjergja ostvario u Belgiji gdje je ove sezone osvojio nagradu za najboljeg belgijskog trenera po izboru struke što je bila idealna prilika da s Dariom popričam i o cijelom trenerskom putu u Belgiji, priključenju stručnom savjetu HKS-a, generalnoj situaciji hrvatske reprezentacije, ali i o mladim igračima o kojima itekako treba razgovarati.
Dario, dobrodošli! Moram priznati kako mi je velika čast jer ste bili moja velika želja za ovu rubriku. Radom u Belgiji postigli ste impresivne rezultate. Referirajući se na ovu sezonu, sveukupno brojite 22 pobjede u klubu i reprezentaciji koje su vas dovele do titule „Belgijskog trenera godine“ po izboru struke. Vaš samostalan trenerski put u Belgiji započeo je nakon što ste bili pomoćni trener Draženu Anzuloviću pa stoga možemo reći da je Belgija imala značajan utjecaj na daljnji razvoj vaše karijere. Kako vi komentirate cijeli prijeđeni put?
„Hvala na pozivu! Zaista nisam znao da se nalazim na vašem popisu, ali jako mi je drago da smo dogovorili ovo gostovanje. Prva samostalna sezona nakon što smo se Dražen i ja razišli sigurno je bila, rekao bih, najvažnija za moj daljnji napredak, iako prve košarkaške obrasce nosim još iz Zadra gdje je sve i krenulo, Zagreba i Cibone. Na svu sreću, još kroz mlađe kategorije surađivao sam s odličnim trenerima koji su živjeli košarku i svojim radom pružali pravi primjer, kao što su Andrej Tesla, Slavko Trninić i Danijel Jusup. Dražen i ja smo proveli dvije prekrasne godine zajedno u kojima smo osvojili dvije titule prvaka i kup Belgije nakon kojih je on krenuo prema Zagrebu, a ja prema klupi Liegea. Iako je ta sezona bila presudna jer sam sebi dokazao da mogu, moram priznati s ove točke gledišta kako su možda tadašnja količina treninga i obim posla koji sam zadao sebi i ekipi, ipak bili malo previše. Mislim da to po današnjem modelu i ne bi baš funkcioniralo. Nakon toga dolazi Oostende i evo neki dan izboreno 13. finale. Posljedično svemu dolazi i ta titula koja je uvijek lijepo priznanje jer kada vas prepozna struka i dobijete poziv za preuzimanje reprezentacije u državi u kojoj ste stranac, znači da sigurno radite nešto dobro.“
Prije nekog vremena, objavljeno je da ste dio stručnog savjeta HKS-a. S obzirom na cijelu onu situaciju oko imenovanja izbornika i silnih peripetija, odlaska Ace Petrovića, ostao je dojam da niste tada više bili zainteresirani za suradnju sa aktualnim vodstvom Saveza. Sada ćete ipak biti prisutni. Što se promijenilo po tom pitanju pa ste odlučili pomoći?
„Nije se ništa značajno promijenilo, s nekim ljudima svakako ne možete surađivati, ali znate – ja sam prije svega Hrvat kojemu je stalo do boljitka. Suradnja kroz djelovanje u stručnom savjetu je prije svega posljedica razmišljanja kako u ovom trenutku moramo dobro razmisliti u kojem smjeru će nam ići košarka u narednih 4-8 godina. Talenta ima, to je sigurno, ali nikako se ne možemo isprofilirati. Samo mala digresija je pitanje – koliko igrača trenutno imamo u Euroligi i kako napokon postojeće talente podignuti na viši nivo. Druga stavka je pokušati ponovno uvesti domaće klubove u europska natjecanja, a primarno za to je vidjeti što i kako rade drugi te na koji način i mi to možemo implementirati u rad. Ako ne želimo ostati amateri, svi zajedno moramo poraditi na tim bitnim pitanjima. Sve navedeno je jedini i glavni razlog pristanka na suradnju.“
Što je po vama glavni uzrok pada naše košarke? Osim po kvaliteti i rezultatima, negdje se u tom i izgubio interes ljudi općenito za uopće i praćenjem košarke, što je možda i uzročno-posljedična činjenica da nemamo rezultata…
„Pa ja bih rekao da ima tu i malo nesreće. Sjetimo se Beograda i te nesreće. Jednostavno, događalo se puno toga te se nije uspio ostvariti rezultat. Bilo je tu i drugih pa i prvih mjesta U17, U18, U20 reprezentacija. Na Svjetskom U17 prvenstvu neki su domaći igrači igrali protiv današnjih NBA zvijezda, tipa Tatuma. Recimo, samo digresiju – gdje je Tatum danas, gdje je Slavica danas? Dogodilo se nekoliko nesretnih rezultata, a kao druga važna stavka je da smo možda u tom prijelazu iz omladinske u seniorski pogon pogubili dosta talentiranih igrača. Liga je pala. Počeo se gubiti interes, zašto? Ostvarili su se rezultati u nogometu, vaterpolu, rukometu… svi ti sportovi su također s loptom i jednostavno kada se ostvare rezultati o kojima se piše i djeca, i svi ostali idu za onim što je trend u tom trenutku. Također, tu su i pitanja financija i opstanak sredina koje su prije bile iznimno košarkaške. Mislim da je sve to odigralo svoju ulogu u dolasku do trenutne situacije.“
Već godinama uspješno radite u Belgiji, priznanja za rezultate i rad konstantno dolaze, a kod nas se u Hrvatskoj vjerojatno percipira i dalje priča o “nekim tamo” zemljama, “kad se igrala košarka u Belgiji” i takve besmislice. Želim reći da ostaje osjećaj ovdje kod nas da vas se ne cijeni možda dovoljno, s obzirom da niste u Hrvatskoj i dalje dobili pravu priliku. Jeste li u svim tim godinama to osjetili kada je u pitanju Hrvatska i ljudi u našoj košarci?
„Moram biti iskren, bilo je poziva iz Cedevite. Čak je i Cibona ostvarila neki kontakt, ali kako da kažem – nakon nekoliko tih dobrih sezona što su se dogodilo, jednostavno tražiš priliku za profiliranje, dokazivanje i neku višu razinu. Ono na što čovjek ne može utjecati i s čime se ni ne treba baviti su pitanja je li te netko prepoznaje i koliko te priznaje. Ne bavim se time jer ne mogu biti ovdje, pokušavati napredovati osobno i timski, slagati ekipu, pružiti svojim igračima najbolje i razmišljati o tome tko, što i kako kaže. Uvijek ima ljudi koji će svašta govoriti, bilo da si najbolji ili najgori, ali moja nit vodilja je da se s tim ne treba opterećivati, već pokušati iz dana u dan raditi najbolje moguće.“
Znamo svi kako se nekada radilo u košarci u vrijeme Jugoslavije, kakvi su bili postulati, principi i nekakva pravila. Gledajući rezultate od tada i nekakve uspjehe, kako reprezentativne, tako i klupske te individualne npr. nas i Srbije, ostao je dojam da se tamo jednostavno samo nastavilo raditi po tim utabanim stazama, a da smo mi počeli, da tako kažem, izmišljati toplu vodu, neka svoja pravila i principe, koji su nas doveli do ove situacije gdje nam se sada nalazi košarka… je li tome tako?
„Pa u jednu ruku da, u drugu opet ne. Srbija je nastavila raditi dobar posao i to se mora priznati. Izuzmimo Partizan i Zvezdu koji imaju enormne budžete, njihove su i manje sredine dobre, igra se dobra košarka i stvaraju se dobri mladi igrači. Ne govorim tu sada samo o Megi ili FMP Železniku. Za Megu znamo da je projekt Miška Ražnatovića koji je fenomenalan i koji je baziran isključivo na razvoju mladih igrači koji svake godine otprati nekoliko vrhunskih igrača, među kojima ima i nekoliko Hrvata. I to je jako dobro da ima i hrvatskih igrača. S druge strane, oni imaju manje sredine kao što su Novi Sad i Subotica, odnosno Vojvodina i Spartak koji igraju natjecanja kao što su ABA i ABA2 liga i u svakom trenutku mogu imati dobru košarku. Već sada pričamo o 10-12 ozbiljno dobrih ekipa. Sada kada gledate finale ABA lige, na strani Partizana vidite 5 Amerikanaca, a na strani Zvezde 2 strana igrača i 3 srpska. Prateći hrvatsku ligu, vidim popis od 5 najboljih igrača koji čine 5 Amerikanaca, ali koji Amerikanci? To nisu Amerikanci koji daju toliku razliku, nisu Amerikanci iz Zvezde i Partizana koji su ekstra klasa i koji će svojim prisustvom napraviti naše, domaće igrače boljima, već su možda malo bolji od kvaliteta s kojima mi trenutno raspolažemo. Poanta koja mene brine u svemu tome je da zauzimaju mjesto, prostor i priliku našim igračima.“
Jedan od glavnih i izglednih problema je nedavanje dovoljno prilika mladim igračima. Čak ponekad ostaje dojam kako im se pruži šansa koju, ako dobro ne iskoriste, neće brzo ponovno zavrijediti. Svjedoci smo kako mladi igrači, doslovno u potrazi za napokon nekom košarkaškom prilikom odlaze u Finsku, Island, Dansku… ili s druge strane – odustaju. Nažalost, ima i takvih primjera. Neki pak veći talenti naprave velike karijere bez tako reći da se to reflektira na rezultat nekog domaćeg kluba. Koje je rješenje? Zašto imamo puno talenata, a još uvijek ne tako jaku ligu?
„Istina je što ste rekli. Iako nemamo još uvijek riješene financije, pitanje je što mi zapravo želimo. Tu Savez i struka moraju izgraditi jasnu strategiju jer koja je korist, upravo to što ste rekli, ako recimo jednom Zaboku igraju četiri igrača od 32 ili 34 godine (karikiram), a možeš recimo posuditi tri igrača iz Cibone ili da ne spominjem sada Cibonu koja je u svojim problemima, iz Cedevite koji će na takav način dobiti više prostora. Rađe radimo, uz te igrače koje imaš, na razvoju i napretku mladih igrača pa posljedično tome možda bi bilo dobro i tim klubovima napraviti zatvorenu ligu, tj. da nitko ne ispada ili samo jedna ekipa. Jedino tako možemo ići naprijed. Druga stavka je onda na koji način razvijati tog mladog igrača. Njemu svakodnevno treba različiti tip treninga, odnosno njegovi tipovi treninga moraju biti isključivo development tipovi, znači kontinuirani razvojni proces. Ne smije biti isključivo taktika, već korigiranje uočenih pogrešaka na utakmici i onda zadnje u nizu – davanje prava na pogrešku. Davanje kontinuiranog prava na pogrešku i pravo na rizičnost u individualnoj igri, ključni su faktori. Po meni je jako bitno da znaju kako će treneri i dalje živjeti s njihovom pogreškom.“
Rekli ste da je ovo zadnja sezona na klupi Oostende-a. Koje su želje i ambicije za dalje? Postoji li neki naš igrač s kojim do sada niste imali priliku raditi, a htjeli bi?
„Imam ugovor i za sljedeću sezonu, ali i dogovor da će me klub pustiti ukoliko se ukaže bolja prilika. Ukoliko ne bude tako, nastavit ću odrađivati posao kao i do sada jer i to je život. Znate kako kažu, ne možeš tražiti kruha poviše, niti ne želim razmišljati što bi bilo, ako me određeni klub zove i što se tamo događa jer onda gubite fokus ovdje tako da, ako se dogodi – dogodi se, a ako ne – nastavljamo kao i do sada, iako naravno da želja i ambicija uvijek ima. Imamo jako puno talentiranih dečkiju, a u krajnjoj liniji lakše je raditi s domaćim igračima. Nije tu stvar samo jezika, nego i pristupa te mentaliteta. Znate kako je, najlakše je reći uzeo bih samo ove najbolje, ali svakako bih iz mog Zadra odabrao Ružića i radio s njim jer je izvanredan talent. Isto tako, ne bi mi bio problem raditi ni s primjerice mladim Cedevitim igračima. Uzimajući u obzir kako imamo puno talentiranih, zašto ne?“
I za kraj, kakav je život u Belgiji? Po čemu se najviše razlikuje od Hrvatske, košarkaško i životno? Koji bi bio vaš savjet, tj. nekakva poruka za sve mlade igrače koji čekaju svoju priliku i dalje?
„Životno se najviše razlikuje po vremenu. Oostende je sličan Zadru, na moru uz jako lijepa mjesta. Gušt je prošetati, istrčati koju dionicu uz plažu i tako. Ima svojih jako zanimljivih strana, pogotovo ovaj dio u kojem sam ja, flamansko područje. Tu su ljudi jako radišni i posvećeni tome što rade, uvriježen je model; kada se radi, radi se, kada je odmor, onda je odmor. Ja osobno volim taj disciplinirani pristup. U košarci također ima dosta talenta, međutim ne znaju kako to izbalansirati s domaćim igračima koji onda opet, ako se ne vide tu odlaze u Ameriku na studij i dogodi se da u želji da postanu košarkaši, postanu bodybuilderi. Također, imate i mali problem s visinom. Jednostavno nisu svi predispozicionirani da budu preko 2 metra. Našlo bi se, vjerujem, ali treba tražiti. Kako su federacije razdvojena na dvije, i to je nešto otežavajuća okolnost.“
Poruka mladim igračima: „Radi, vjeruj u sebe, treniraj i nikad ne odustaj. Ako imaš imalo sumnje, razmisli ponovno o ovom prvom. Nikad ne odustaj! Ako si pošten, šansa će doći kad-tad.“
Dario, hvala na odvojenom vremenu i puno sreće želimo u nastavku trenerske karijere!