SPORTAŠ NIJE SAMO ONO ŠTO RADI NA TRENINGU – „Od sportaša očekujemo profesionalnost, a često mu ne omogućimo profesionalan sustav.“
Često se dogodi da misliš da nekome možeš pomoći – svojom stručnošću, iskustvom, primjerom… nebitno. Očekuješ da će znanje, ono što bi realno trebalo koristiti, biti prihvaćeno širom otvorenih ruku. Tako bi barem trebalo biti. U nekom savršenom svijetu. Ali za neke stvari sluh postoji. Samo, ne kod svakoga.
S obzirom na to da trenutno provodim novo istraživanje, jedan zaključak mi se nameće iznova: mi smo društvo koje voli posljedice. Ne volimo raditi na uzrocima i to nas košta. Na različite načine. Isto je i u sportu. U težnji da dohvatimo najbolje moguće, razlog zbog kojeg bi se to uopće moglo dogoditi često prođe pored nas potpuno neprimijećeno. Kolektivno ne vidimo drvo od šume. Fokusiramo se na ono što je generacijama prihvatljivo i naučeno. Treniraj više. Treniraj jače. Budi bolji svakim treningom. Uspoređujemo sate provedene u dvorani sa satima koje su u dvorani provodili neki od najvećih sportaša. Mjerimo trud vremenom provedenim na treningu. Ali kada bi jednog od tih najvećih sportaša posjeli za isti stol s tobom, vrlo vjerojatno bi sati provedeni u dvorani bili među najmanje uočljivim razlikama.
I upravo tu problem počinje. Zapravo, ne počinje kada ga uočimo. Problem počinje puno ranije i to u trenutku kada nastaje. Čak i kada ga napokon primijetimo, često ga nećemo pripisati stvarnom razlogu. Pripisat ćemo ga onome što nam je prvo palo na pamet. „Ne trudiš se dovoljno.” Dobro. Možda se stvarno ne trudiš. Ali vjeruj mi, ono na što si upravo pomislio nije uvijek ključni faktor. Možda problem nije u tome što se ne trudiš dovoljno na treningu. Trudiš se ti. Itekako. Uostalom, za ono od čega vidiš korist spreman si se potruditi, zar ne? Problem je u onome oko čega se ne trudiš jer možda ni ne znaš da bi trebao. Tek kada „bilo bi mu bolje da trenira malo više” zamijenimo s „omogućimo mu sve resurse da trenira maksimalno moguće”, počinjemo govoriti o stvarnom napretku. A resursi nisu samo što bolja oprema, što uređenija dvorana ili još jedan sat treninga. Jedan od osnovnih resursa je ono što tijelu omogućuje da taj trening podnese, da mu se prilagodi i da se od njega oporavi – adekvatna energija i odgovarajući unos nutrijenata. Ne možeš od tijela kontinuirano tražiti više, ako mu istodobno ne daješ dovoljno energije za ono što od njega tražiš.
I upravo tu nastaje paradoks. Od sportaša očekujemo da može odraditi još jedan trening, još jedan sprint, još jednu seriju, još jednu utakmicu. Ali istodobno prehranu često tretiramo kao nešto što će se „nekako riješiti”. Zašto očekujemo da se to može dogoditi samo od sebe, ako ne očekujemo da osoba koja prvi put uđe u teretanu odmah podigne opterećenje koje joj je potrebno tek nakon mjeseci treninga? Do rezultata se dolazi treningom. Ali ne samo treningom. I usvajanje kvalitetnih prehrambenih navika svojevrstan je trening.
Učenje kako hraniti vlastito tijelo, kako rasporediti obroke, kako se hidrirati, kako se oporaviti i kako prehranu prilagoditi zahtjevima sporta – sve su to vještine. A vještine se uče. I upravo zato nije dovoljno sportašu samo reći što treba napraviti. Treba ga naučiti kako to napraviti. To je razlika između informacije i znanja koje se može primijeniti. I dan danas, nakon toliko primjera kojima sam svjedočila, fascinira me koliko često sami sebi ne dopuštamo taj napredak. Ne čak ni zato što nam ga drugi ne dopuštaju. Nego zato što ga sami sebi ne dopuštamo. Znaš kako je to kada sam sebe blokiraš na putu do nečega? Nekada glava radi protiv nas. A od nje sve kreće. Ako navike, oporavak i odnos prema prehrani nisu kako treba, posljedice se mogu postupno gomilati. I kada postanu dovoljno velike da ih više ne možemo ignorirati, najčešće ih nećemo tražiti tamo gdje su stvarno nastale. Tražit ćemo ih tamo gdje su postale vidljive. Na parketu. Na rezultatu. Na vagi. I što stvarno misliš – hoće li netko tada pronaći opravdanje za tebe u nečemu što se dogodilo puno prije nego što si izašao na taj parket? Možda mi koji razumijemo poantu hoćemo. Ostali teško. Jer sport ima jednu vrlo nezgodnu naviku: posljedicu je puno lakše vidjeti nego uzrok.
Zato je tako lako reći da se nisi dovoljno potrudio. Puno je teže pitati se jesi li imao dovoljno energije za trening koji se od tebe traži? Jesi li se dovoljno oporavljao? Jesi li znao kako se hraniti prije treninga? Jesi li znao što ti treba nakon njega? Je li tvoj unos energije i nutrijenata odgovarao zahtjevima kojima si svakodnevno izlagao svoje tijelo? Jesi li uopće znao da nešto od toga treba pratiti? A upravo je niska energetska dostupnost jedan od primjera onoga što može proći neprimijećeno dok se posljedice ne počnu pojavljivati. Kada tijelu nakon velikog energetskog gubitka ne ostaje dovoljno energije za njegove fiziološke funkcije, posljedice mogu zahvatiti zdravlje i sportsku izvedbu. Kod problematične, dugotrajnije niske energetske dostupnosti mogu biti pogođeni brojni sustavi organizma, uključujući metabolizam, reproduktivnu funkciju, zdravlje kostiju, imunosni i kardiovaskularni sustav, kao i sposobnost kvalitetnog treniranja i izvedbe. I upravo tu dolazimo do problema koji me možda najviše smeta. Od sportaša očekujemo profesionalnost, a često mu ne omogućimo profesionalan sustav.
Očekujemo da zna kako trenirati. Da zna kada stati. Da zna kako se oporaviti. Da zna što jesti. Da zna što mu treba prije utakmice, što nakon utakmice i kako prehranu prilagoditi različitim fazama sezone. A onda se čudimo kada to ne zna. Zašto bi znao? Ako je za trening potreban trener, za rehabilitaciju fizioterapeut, za zdravstvene probleme liječnik, zašto se prehrana još uvijek tako često tretira kao nešto što sportaš jednostavno treba „sam znati”? Tu nutricionist nije luksuz. Nije dodatak koji je lijepo imati kada za njega ostane prostora u budžetu. I nije osoba koja sportašu samo napiše jelovnik. Nutricionist je stručna karika sportskog sustava. Njegova uloga nije samo reći sportašu što da jede. Uloga je razumjeti sport, trening, individualne potrebe i cilj sportaša te prehranu pretvoriti u nešto što se može provesti u stvarnom životu. Netko tko razumije da potrebe sportaša nisu iste svaki dan. Da prehrana treba pratiti opterećenje, cilj, fazu sezone i individualne potrebe. Da ono što treba dan nakon utakmice nije nužno ono što treba dan prije nje. Da nije isto hraniti tijelo za lagani dan i za dva treninga visokog intenziteta. Da je moguće da problem nije samo u treningu, nego i u nedovoljnoj energetskoj dostupnosti, neadekvatnom unosu ugljikohidrata, hidraciji, rasporedu obroka ili oporavku. Upravo zato suvremeni pristup sportskoj prehrani ne polazi od univerzalnog jelovnika, nego od individualizacije prehrambenih strategija prema sportu, treningu, fazi sezone i cilju sportaša. I ne, nutricionist neće riješiti svaki problem. Ne može trenirati umjesto sportaša. Ne može jesti umjesto njega. Ne može natjerati nekoga da želi promjenu. I tu dolazimo do onog dijela koji je možda najteže prihvatiti. Kada ja moram dobiti rezultat bez suradnje s druge strane, kada je sve jednostrana „prisila” bez stvarne želje, ne mogu napraviti čudo. Jer unutarnja želja mora biti jača od vanjske prepreke da bi promjena opstala. Ali ako je ta želja samo plod mašte bez realnog pokrića, onda više nije pitanje kada ćeš uspjeti. Pitanje je – radiš li ti uopće na tome da uspiješ?
Ipak, to što promjena zahtijeva sudjelovanje sportaša ne znači da ga trebamo prepustiti samome sebi. Upravo suprotno. Ako od nekoga očekujemo da usvoji nove prehrambene navike, nije dovoljno dati mu popis namirnica i očekivati da će se sve ostalo dogoditi samo od sebe. I zato nutricionist nije osoba koja dolazi kada problem već postoji. Nije vatrogasac koji dolazi kada već gori. Njegova uloga trebala bi početi puno ranije. Jer ako želimo od sportaša maksimum, onda mu moramo omogućiti uvjete za taj maksimum prije nego što od njega počnemo tražiti rezultat. Prehrana ne bi trebala biti nešto čime se bavimo tek kada izvedba padne. Kada oporavak više nije dovoljno brz. Kada energija nestane. Kada se pojavi problem. Kada vaga pokaže ono što nismo željeli vidjeti. Kada više ne možeš pratiti ritam koji se od tebe traži. Tada problem više nije samo pitanje prevencije. Tada već govorimo o intervenciji. A možda smo to pitanje trebali postaviti puno ranije.
Jer sport nije samo ono što se događa na parketu. Na teren donosiš sve ono što si napravio prije nego što si na njega izašao. Svoj trening. Svoj san. Svoj oporavak. Svoju hidraciju. Svoju prehranu. Svoje navike. Svoje znanje. I zato možda nije pravo pitanje: „Zašto se ne trudiš više?” Možda je pravo pitanje: „Je li ti dano sve što ti je potrebno da možeš više?” Jer između te dvije rečenice nalazi se ogromna razlika. I možda se upravo u toj razlici nalazi dio sportskog napretka koji godinama tražimo na pogrešnom mjestu. Ne zato što sportaši ne rade dovoljno. Nego zato što smo predugo pokušavali povećavati njihov učinak, a premalo se pitali jesmo li im istodobno povećali sposobnost da taj učinak uopće podnesu. A možda je vrijeme da prehranu prestanemo promatrati kao nešto što dolazi nakon treninga. Ona je dio treninga.