Oj živote. Kažu da je najbolje krenut od početka, kad nešto radiš. Gdje je zapravo početak ove priče?
Početak ove priče ću ja započet tako da ne želim prihvatit tezu da je sa ova dva poraza naša košarka umrla. Iako, “Moja sućut” bi bila najprikladnija izjava za ovo što se dogodilo, ali… Uvijek ima taj ali i zato ću nastavit demantirat sam sebe. Naša košarka nije umrla, neće nikada umrijeti, koliko god neki to možda htjeli, koliko god neki to možda tvrdili ili vjerovali u to. Jer kad nešto umre ili nestane, onda nema ničeg. Zato ću započet ovu “štoriju” drugom stranom. Onom ljepšom. Vratimo se koji mjesec unazad. Srebro na EP u Njemačkoj osvojila je mlada reprezentacija, koju su svi već bili otpisali. Super. U Novom Sadu prisustvovao sam osobno fantastičnoj utakmici naših U-16 reprezentativaca koji su u finalu bili bolji od Španjolske. Rapsodija, krov Europe, zlato. Super. E i zato nam košarka nije umrla. Kakvu ćemo poruku poslati tim prekrasnim i talentiranim mladićima, ako im serviramo danas naslove da nam je umrla košarka? Jest da je A vrsta ogledalo svega i da oni sigurno u njima vide svoje uzore i da u ove dvije utakmice nisu imali što vidjeti, ali oni tek dolaze. Zato smo još živi. Nebitno sada hoće li netko od njih izrasti u vrhunskog igrača ili ne, to ne možemo znati, ali obaveza je svih da im se pruži prilika i pusti ih da se razvijaju slobodno. I da treniraju kvalitetno. Prije svega. Ništa nije umrlo, koliko god ružno izgledalo.
Drugi dio priče je nešto posebno. Ovo što je A vrsta odigrala u ove dvije utakmice je ispod svakog nivoa. Mislim da je naš najveći problem u našim glavama. Neka mi netko kaže što smo mi napravili u zadnjih 15 godina da imamo pravo podcjeniti Poljsku ili misliti da će se Litva opustiti jer su došli u Osijek sa 6-0 omjerom? Ljudi, spustite se na zemlju. No ono što još više boli možda od tog pristupa je pristup izbornika. Ono što je Anzulović demonstrirao svima nama ispred malih ekrana i svojim suradnicima i igračima na klupi je dno dna trenerskog posla. Onakav podcjenjivački pristup “tko sam, šta sam” je nedopustiv. I onda još danas izjavi da savez odluči. Pa ako imate gospodine Anzulović imalo samokritike otići ćete sami, ali i dugujete objašnjenje svima nama za svoje postupke. Gotovo četrdeset minuta ne nacrtati na tablu nikakvu akciju, ne viknuti na nikog, ne udariti po onim reklama kako bi trgnuli ekipu, je nedopustivo. U trenucima kada su naši igrači izgledali kao da su pali sa Marsa, on okom nije trepnuo da ih razbudi. Nisam pobornik gušenja igrača kao Obradović ili tjeranja u svlačionicu, ali možda bi jedan sličan radikalan potez pokazao svima tko je gazda. Tko odlučuje. A to im je bilo potrebno. Treba im gazda na toj klupi. Da se muha ne čuje na time-outu, jer ako igrač ne poštuje trenera i nema povjerenje u njega, tko će?! Naše je povjerenje izgubio još u Osijeku. Dobiti u momčadi takve individue i od njih napraviti luzere, ne može svatko. Izgledali su na terenu kako su i vođeni. Jedna Poljska se jučer sprdala s nama, sprdala. I do kada će neki treneri dobivati priliku da unište i ono malo što je valjalo? Smijali smo se nogometašima i Anti Čačiću, a ista se priča vrti i ovdje. I Čačić je imao gotovo istu ekipu kao Dalić, a što je napravio? Mi danas imamo u košarci istu situaciju. Na šta su ličile naše akcije? Ako ih uopće i možemo tako nazvati. Sve je bila neka vrsta improvizacije i ono što najviše bode u oči, svi su čekali da Babo i Šiši nešto ne naprave sami. Nisam znao da imamo Jordana i Messija u reprezentaciji. No, uspio je od Bogdanovića i Šarića napraviti luzere. Životni cilj većine ljudi je da od ničeg napraviš nešto, ali kad od nečeg napraviš ništa…tuga.
O autoritetu neću puno. Ne da ga je izgubio, Anzulović ga nije ni imao. Ako je i bilo sumnje u njega, jučer ga je Zubac definitivno pokopao svojim mahanjem rukama prilikom izmjene. Pametnom dovoljno. Ovim igračima treba trener koji će udariti šakom od stol. Oni nisu zaboravili igrati, to je sigurno, samo im treba trener sa autoritetom i trener koji ih zna posložiti. Anzuloviću ne ide ni jedno ni drugo.
Na time-outu ne znaš tko je izbornik, a tko igrač. Priča Anzulović, priča Šarić, priča Bogdanović. “Ajmo na Babu” prvi puta. “Ajmo na Babu” drugi puta. “Ajmo n Babu” treći puta. Pa jel igra još netko tu osim Babe? Njegov glavni forte je bio naslonit se na reklame i: “Pa dajte igrajte, koji vam je k…, ajmo se razbudit, malo jače”. Motivacijski govor stoljeća.
Postavlja se i pitanje odabira igrača. Čime su neki igrači zaslužili igranje u svetom dresu?! Mjerilo je oduvijek bio teren i ono što tamo pokažeš. Očito smo i tu izgubili kompas. Ne želim se uopće vraćati na utakmicu sa Litvom i pričom oko nekih ulazaka sa klupe, bez trunke energije i voljnog momenta, ali neki su i jučer pokazali da im tamo nije mjesto. Vodite na obje utakmice malog Kalajžića, kao zamjenu Stipčeviću i ne date mu ni minute! I onda nam prevodi loptu tko u tom trenutku odluči da će nešto napraviti. Vidjeli smo kako je to obično završavalo. Klasično lutanje u odlukama. Ako već godinama detektiramo da imamo problem sa playmakerom i da ga godinama nismo u stanju napraviti, zašto onda ne uzmemo stranca i bar malo si olakšamo? Ili ćemo još narednih dvadeset godina kukati kako ga nemamo, kako ga je teško napraviti i onda poslije svake bitke bit pametni i pričat kako se mučimo u organizaciji igre i svaljivati sve probleme na playmakere?!
Nisu krivi ovdje ni Stojko, ni Dino, ni Joke, niti onaj koji je zadnji odlučio da Anzulović preuzme klupu, oni su sigurno imali najbolju namjeru da nas dignu iz pepela u koji smo upali u prvoj fazi kvalifikacija. Treba imati i na umu da u tom trenutku najnezahvalniji posao na svijetu je bio preuzimanje naše reprezentacije, jer realno tko bi uzeo tu ekipu u takvom stanju i garantirao plasman? Malo tko, ali Anzulović se pokazao kao ne dorasao tom zadatku. I to nitko prije nije mogao znati, logično je da su svi mislili i htjeli najbolje, ali…o ratu u tim košarkaškim krugovima i sistemu cijelog natjecanja uopće neću lamentirati, to je već ispričana priča, najbesmislenija u povijesti košarke.
Ono što me brine je naša košarka. Iako su nam šanse sada minimalne, možda nam i treba ovako nešto. Da nam lupi šamar, da se otrijeznimo i da konačno uvedemo red, po meni prije svega u taj izbor igrača koji će nositi dres. Slušam zadnjih par dana od Osijeka pa do danas priče o nekim tatinim sinovima, ovaj se mora prodat pa je pozvan i jednostavno ne želim vjerovat da su te stvari u pitanju. No nikad se ne zna jel…možda i ja gledam kroz neke ružičaste naočale. I pitam se kako netko uopće ima obraza nakon ovakve igre i svega uopće kalkulirati oko plasmana dalje?! Nismo zaslužili ništa.
No, znam i tko ne gleda kroz ružičaste naočale. Mario Hezonja. Mladić koji je otkazao nastupe za reprezentaciju nekoliko puta, ali nije otkazao svoje medijske istupe nakon utakmica. I pljuvačinu po medijima, sasvim logično. Prvi koji treba dijeliti lekcije iz ponašanja.
“Vapor je u luci i na me čeka,
ostaje mi samo postelja meka,
poljupcem mi brišeš tugu sa čela,
tepajući nježno: “Addio, bella!
Adio, ljubavi!
Adio bella, adio, bella
ostavljaš mene, svoj najlipši cvit,
srcu je teško, al`suze će skrit.”