Hrvatska se još jednom zlatnim slovima upisala u tenisku povijest. Ovoga puta ta slova imaju posebnu težinu zbog toga što jedan ogroman dio odgovora na pitanje “Zašto si zavolio tenis?” odlazi u povijest…
Davis Cup igra se od davne 1900. godine. Tenis kao sport specifičan je po tome što nema svjetskog, europskog/kontinentalnog prvenstva kao što je to slučaj u gotovo svim ostalim sportovima. Upravo zbog toga Davis Cup bio je uvijek nešto posebno.
Kada je Hrvatska po prvi puta (i jedini do danas) osvojila “Salataru” bio sam tek petogodišnji dječak te tek kada sam počeo zapravo pratiti tenis s nekih osam ili devet godina vidio sam koliko je to velika stvar bila. U narednim godinama trofej mi se činio udaljen najmanje pet svjetlosnih godina. Posebno se sjećam okršaja u Splitu sa Srbijom u četvrfinalu koje sam već doživljavao kao uspjeh (nismo ispali u osmini finala, znači nećemo igrati kvalifikacije za ostanak u Svjetskoj skupini). Samo biti u Svjetskoj skupini među 16 reprezentacija i to konstantno velika je stvar. Godinu nakon ispadanja od Đokovićeve Srbije igrali smo u Južnoj Africi na velikoj nadmorskoj visini te izborili ostanak među 16. Tada je uslijedila 2012. kada smo u četvrtfinalu otišli u Buenos Aires na noge Del Potru i ludim Argentincima. Potpuno ushićenje kod mene nakon prvog dana i 1:1 rezultata, maštanje o trofeju i sve to da bi uslijedio hladan tuš i 4:1 za “Gaučose”. To je bila godina u kojoj sam i trenirao tenis, tako da možete zamisliti sliku djeteta s tek navršenih 12 godina koje je toliko ushićeno zbog četvrtfinala. Ukoliko ste ju zamislili, zapamtite je i čekajte sredinu (?) ovog teksta kada je opet vratite u glavu (u ovom tekstu riječ je samo o Davis Cupu jer tlačiti vas o mojem praćenju naših na ATP touru više nego što su ih pratile njihove obitelji stvarno ne želim i to ostavljam za neki drugi kišni dan).
Na zemlji Umaga godinu i pol nakon Buenos Airesa ispali smo od Britanaca iz tog čarobnog društva 16, no već smo se slijedeće godine ekspresno vratili, a tih dvoboja 2014. moram priznati nikako se ne sjećam, no dobro, vratili smo se u elitno društvo. Pomeli su nas Srbi s 5:0 u Kraljevu zaželivši nam povratak i ekspresni odlazak iz tog društva, ali svladavši Brazil u rujnu 2015. započinje renesansa i hrvatska Davis Cup momčad kakvu znamo i danas. Toliko opjevana 2016. pokazala je koliko će Borna Ćorić veliki igrač i bitan faktor biti u svim budućim nastupima. Prvo je mladi Borna donio odlučjući bod u petom meču protiv Belgije da bi to ponovio i na američkom tlu nakon prvog Čilićevog 2:0>2:3 poraza te godine (Sock). Na Višnjiku su zatim pali Francuzi da bi Diego Maradona i argentinski navijači vladali zagrebačkom Arenom tri dana u prvom našem finalu nakon Bratislave 2005. Marin je kako već ptice na grani znaju imao sve u svojim rukama, no Juan Martin Del Potro vratio me je u Buenos Aires 2012. te smo ostali kratkih rukava. Oslabljeni, no vrlo dobri, ispali smo od Španjolske slijedeće godine, ali isto tako odmah se vratili pobjedom nad Kolumbijom.
Tada dolazi povijesna 2018. godina u kojoj čelni ljudi ITF-a moraju, ali jednostavno moraju uništit svu ovu romantiku koju pišem isključivo iz sjećanja te sve ono genijalno što ide pod nazivom Davis Cup odluče smjestiti u tek jedan tjedan kao i svaki obični turnir. U ovoj povijesnoj godini i u posljednjem izdanju ovog povijesnog natjecanja Hrvatska je stigla do svog drugog trofeja na toliko uvjerljiv način da je meni, sad punoljetnjoj osobi, to jednostavno nevjerojatno i izgleda toliko lako. Toliko lako kao što mi je toliko teško izgledalo proći četvrtfinale u “childhood” danima. Sad se vratite na onu sliku i zamislite današnje dijete od 12 godine kojem je tenis sve u životu, a Hrvatska je na krovu svijeta. To dijete već večeras sanjati će da će i ono jednog dana pisati povijest kao što su to danas napravili Željko Krajan i svi hrvatski igrači koji su nastupali ovih godina kao i cijeli tim koji godinama radi genijalan posao.
Nekako u sjeni naših fantastičnih “singl” igrača uvijek ostaju igrači u “paru”, a i općenito su parovi mnogo manje praćeni, nagrađivani i zanimljivi ljudima iako su puno atraktivniji i dinamičniji. Tu moram posebno izdvojiti jednog čovjeka čiji je put bio satkan od krvi, znoja, suza i blata, a to je Ivan Dodig. Tenisač koji je proigrao podosta kasnije nego ostali, no čovjek koji je dokazao koliko odricanja i upornost mogu uroditi plodom. Ivan je neko vrijeme odlično igrao pojedinačno i ostvario neke zapažene rezultate, ali se kasnije upotpunosti posvećuje igri parovima te postaje jedan od najboljih u svijetu. Taj bod u parovima mnogo, mnogo nam je značio, a koga god uparili sa Dodigom imati ćete zagarantiranu atrakciju na terenu i vrlo vjerojatno pobjedu. Žao mi je što Ivan nije upisao pobjedu u Davis Cupu s Matom Pavićem jer izgledaju zajedno sjajno na terenu, no Mate se tek nedavno ponovno priključio reprezentaciji te njihovi porazi od američkog i franuskog para nisu neuspjesi, već vrhunske partije protiv vrhunskih igrača parova, najboljih u svijetu godinama. Mate je trenutačno četvrti igrač svijeta, a bio je i prvi, osvojio je Australian open i u “doublu” i u “mixu”, a njemu pridodavši Nikolu Mektića koji je također bio na završnici u Londonu među osam najboljih parova svijeta te Franka Škugora koji je još jedan odličan igrač parova i visoko rangiran zapravo shvaćamo koliku mi zaista vrijednost i moć posjedujemo. Sva ova četvorica mahera u paru pokušali su u “singlu” prvo, no u parovima se osjećaju bolje, igraju bolje te u novom formatu Davis Cupa u kojem se igraju tek tri meča biti će ključan kotačić i njihova vrijednost biti će od vitalne važnosti. Uz njih, imamo Marina Čilića koji je napokon zadovoljio pravdu i dodatno obogatio svoju ionako bogatu karijeru i Bornu Ćorića koji sve više raste i pred vratima je top 10 tenisača svijeta. Hrvatska je bila, jest i biti će svjetska teniska velesila.
2018.-tu sportsku godinu biti će teško nadmašiti, a na nama je da naše sportaše cijenimo i s razlogom hvalimo jer oni su primjer i simbol uspjeha i sreće.
