Eto opet ja, opet reprezentacija, opet košarka. Jebiga, ne mogu si pomoć, ne spavam noćima…Uzeo sam za početak stihove drage mi pjesme Prljavaca, nekako mi to prigodno.
“Ma ne plačem, mama
ne rade to muškarčine, o ne
sve je to od dima
ma kakve emocije
i to što ne jedem, mama
to je stvar linije
i sama znaš
da ne trpim savjete
Ne zovi mama, ne zovi doktora
jer nema lijeka protiv tog otrova
ma dobro mama
preboljet ću ja to
samo pusti nek’ svira
glasno rock ‘n’ roll”
Dao sam si oduška i vratio se u školske klupe pa sročio nekakvu dijagnozu, iz mog skromnog 26-godišnjeg košarkaškog iskustva, nekakvu košarkašku abecedu, mogućeg ozdravljenja naše košarke. U tri dijela…
A-Autoritet. Hrvatska reprezentacija treba izbornika koji ima autoritet, koji će znati i sa mladima i sa starima, trenera čija će biti zadnja, kojeg će igrači poštivati, trenera kojem će se igrači odazvati, a ne odbijati pozive jer su nezadovoljni. Anzulović definitivno nije imao nikakav autoritet, niti se trudio da ga izgradi, iako to nije lako, ali igrači ga i nisu previše slušali, neki su mu i mahali rukama kad ih je mijenjao, što je bio jasan pokazatelj koliko ga poštuju. U takvim uvjetima je nemoguće očekivati iole ozbiljan rezultat, a prije svega pristup nastupu u reprezentaciji.
B-Bek. Hrvatski problem no.1. Desetljećima. I svi o tom bruje. I onda, samo za primjer, ove sezone imate stranca u Ciboni, dvojicu stranaca u Cedeviti, dvojicu stranaca u Zadru, jednog u Hermesu, dvojicu u Osijeku, jednog u Alkaru, jednog u Boscu, jednog u Škrljevu. Pa onda Cibona potjera svog mladog beka, Cedevita svog gurne u drugi plan, Zadar svom daje mrvice i tako u krug. I tako godinama. I tako godinama mi nemamo beka. Ima tu nešto i u samim igračima, ali struka je ta koja je trebala pokazati više vjere, više žrtve i malo više volje za radom pa da ne prodajemo istu priču godinama. Iako recimo, ni Roko Ukić nekima nije valjao…
C-Centralizacija. U ovom slučaju radi se zapravo o decentralizaciji. U dva najviša ranga naše košarke imamo 24 kluba, od toga je 10 klubova iz Zagreba. Sa Istoka su tu dvije ekipe(Osijek, Đakovo) i ostatak je Dalmacija. Od Zagreba prema Istoku dva kluba. Sa Sjevera nema apsolutno nikoga, niti blizu, ni da primiriše, a kako stvari stoje broj klubova iz Zagreba i bliže okolice mogao bi se još povećati, dok recimo Đakovo opasno visi u Prvoj ligi, a osim njih na vidiku nema apsolutno nikog sa tog kraja da ih eventualno zamijeni. I tu je srž cijelog problema, sve se vrti oko Zagreba, u ovom slučaju „druge države“ u ovoj državi.
D-Djeca. Kukamo kako je interes za košarku opao, što je i istina, no da li se netko sjetio da toj djeci možda dovede jednog Kukoča, jednog Rađu, jednog Giričeka, jednog Spahiju, jednog Perasovića, jednog Bogdanovića ili jednog Šarića pa im za vikend organizira druženje, seminar za trenere i malo edukacije pa će možda i na taj način privući djecu, kad nam već reprezentacija ne olakšava na tom putu. Zamislite isti događaj sa nekim od nogometaša u bilo kojoj manjoj sredini. Praznik bi bio…a bez te djece nećemo dobiti ništa. Ni novog Kukoča, ni novog Rađu, ni novog Giričeka, ni novog Bogdanovića…
E-Ego. To je ono što nas je..e godinama. I jeb..t će nas godinama. Puni smo egoista, koji stavljalju sebe u prvi plan, svoje interese, kopaju po prošlosti i na istu se izvlače, ne bi li prikrili svoje nedostatke. Ovaj ne priča sa ovim zbog jedne lopte, ovaj ne priča sa ovim zbog jednog nepozivanja, ovaj ne priča sa ovim jer je njegov tata jači od njegovog, ovaj ne priča sa ovim jer mu nije pustio u zadnjem kolu, ovaj ne priča sa ovim jer mu se nije obratio sa VI nego sa TI i tako u krug. Čini mi se i da smo previše umišljeni, što također ima veze sa jeb..nim egom, mislimo da smo nedodirljivi, da smo najbolji i da svijet ne može bez nas. Tu treba spustit loptu na zemlju i biti barem malo realan. I da sutra nestanemo sa lica zemlje, nitko ne bi trepnuo zbog nas. Eventualno Irska…
F-Fizička sprema. I prije, a čak i eto poslije Litve je Anzulović izjavio kako neki igrači nisu bili fizički spremni i da nas je to koštalo. Redovito smo i od nekih bivših izbornika slušali priče kad bi ispali na jednu loptu u četvrtfinalu ili bi nas netko razbucao, da nismo bili fizički spremni, da smo energetski pali, da nas je stigao umor. Čekaj, a šta s drugima? Pa jesmo samo mi umorni? Pa jel nemamo stručnjake za fizičku spremu? Pa zašto ih se uzima u stožere ako ne znaju priPremit ekipu za turnirnski sustav recimo EP ili AP? Anzulović je čak i poslije Litve i Poljske biserno izjavio kako neki nisu bili fizički spremni, ali nije htio sa imenima van. Hahahahaha.
G-Godine. Zaboravimo na to koliko tko ima godina, moramo igrati sa najboljim igračima. Godine su samo broj. Pa pogledajte samo Acin Brazil i godine igrača koji su igrali. Gdje je danas Brazil, a gdje smo mi? Mi pričamo o pomlađivanju, a mi zapravo ne znamo pomladit ekipu, što se pokazalo kroz ove kvalifikacije. Moraju igrati najbolji, bez obzira ima li Ukić 35 godina, Žorić 35 ili Prkačin 16. Upravo to nam je i nedostajalo, iskustvo i godine. Pogotovo u situaciji u kojoj smo bili.
H-Hrabrost. Da ne kažem muda jel…to je ono što nam nedostaje, prije svega nekim trenerima, koji nemaju hrabrosti dati priliku mladima, gurnuti ih vatru, istrpiti pa kasnije eventualno pobrati plodove. Ne možeš znati hoće li biti ploda, ako ga ne posiješ, vrlo jasno. No, kod nas se uvijek treneri skrivaju iza parola „Još je on mlad“, „Ima vremena za njega“, „Nije on još dovoljno graha pojeo“ i sličnih budalaština i pizdarija. I jeb..nog imperativa rezultata. To je uvijek izlika, koja prolazi. Kod onih koji gledaju kroz ružičaste naočale…koji crni, jeb..ni imperativ u našem prvenstvu pored supersonične Cedevite?!
Sutra nastavljamo…