Biti trener je danas prilično stresan posao, a pored toga, koferi vam uvijek trebaju biti spremni jer vrag nikad ne spava. Točnije, vragovi sa “drugog kata”.
Uvijek je bilo lakše ići linijom manjeg otpora, a u tom se poslu uvijek koristi ona fraza “da je lakše smjenit trenera, nego 12 igrača”, u ovom slučaju pričam o košarci. No, niti u nogometu nije ništa bolje, ali ovaj puta, pričat ću o košarci. Čudnih otkaza i, u najmanju ruku, bizarnih otpuštanja trenera je bilo i bit će. Uvijek. To je jednostavno tako.
No, u svemu tome uvijek ima i ona druga strana. Biti trener u Hrvatskoj je danas, blago rečeno, rudarski posao. Prvo i osnovno, treneri nam nisu adekvatno plaćeni, osim možda izuzetaka, tipa Cedevite, koji nema financijskih problema i iza njega stoji privatni kapital i jedan košarkaški zaljubljenik i fanatik. Još je veći nesrazmjer između plaća igrača i trenera, iako ne kažem da to mora biti jednako, no razlike su prevelike. A odgovornost? Enormna. Pored toga što su potplaćeni, treneri danas nisu samo treneri. Možda ovaj vrh, recimo Premijer lige (Cedevita, Cibona, Zadar, Split) ne spada u ovu kategoriju, ali ostali debelo tu pripadaju. Posebno, prvoligaši, drugoligaši i ostatak društva. Treneri su danas psiholozi, učitelji, organizatori utakmica, prijevoza na iste, skupljači lopti, pravdaju sate u školi, a izgleda najmanje ono što zapravo trebaju biti. I pored svega toga, tretira ih se kao čarape. I to poderane. Baciš kad vidiš prvu rupu.
Razvojni program koji se nudi u Hrvatskoj je strani pojam. Osim u, gore spomenutoj, Cedeviti, koja je financijski neopterećena i jedino tamo je to moguće. Ostatak, ništa. I tu dolazimo do također velikog problema, a to su te financije. Koje eto, diktiraju sve. Od države vajde nema, to je jasno kao dan, tako da je jedina nada za ozdravljenje ili stajanje na stabilne noge, privatni kapital, no osim gospodina Tedeschija za sada nema njegovog slijedbenika.
Naš problem je i što nismo proizveli igrače srednje klase, jer osim NBA igrača, ostalo što imamo je tri letvice ispod njih. Tko je kriv za to? Trenerima u mlađim kategorijama je rad na neki način ograničen, jer nisu dovoljno plaćeni, a onda se dolazi do toga da uslijed nekvalitetnog, nestručnog i neredovitog rada, mi dobivamo polu igrače, koji trebaju iz juniorskih patika uletiti u seniorske. Neki čak ni nisu uopće plaćeni, što je posebna sramota pa uz svoj trenerski posao imaju primarni posao, od kojeg žive. A košarka im je onda hobi. Hobi, za koji “oni s drugog kata” traže svjetski rezultat i samo pobjede. A koliko ste gospodo uložili da dobijete svjetski rezultat i pobjede? Jeste li razmislili i o drugim faktorima koji utječu na rezultat, osim onog trenerskog?
Ako ćemo se vratiti na ono gore, kada sam govorio o košarkaškim zaljubljenicima koji ulažu svoj novac, moram reći jednu stvar. Rijetki, ali stvarno su rijetki predsjednici klubova, govorim ovdje o apsolutno svim rangovima naše košarke, koji se razumiju u tu košarku. Većina klubova na vodećim pozicijama imaju ljude koji su tu smješteni ili po političkoj liniji ili po nekoj ekonomsko-pravnoj, imaju neko iskustvo sa prijašnjih poslova pa su kao konkurentni i da vode klub. Financije, privlačenje sponzora i ulagača je jedno, a sportska strana priče oko kluba je drugo. I onda vam se događa da isti ti znalci, super upućeni u košarku i sport općenito, smjenjuju trenere kao na traci. I po par u sezoni, jer eto oni znaju da oni nisu donijeli ništa dobro i da će netko drugi to bolje odraditi. Ne daj Bože, da za savjet pitaju nekog nižeg ispod sebe, koji je možda igrao košarku pa se ipak malo više razumije u nju i koji bi mu rekao da to i nije baš tako kako je on zamislio, kako jednom treneru u potpuno novoj sredini treba ipak malo vremena, a njemu “sa drugog kata” malo strpljenja. Vrijeme ljudi, vrijeme. Ništa ne može preko noći doći. Sama logika to nalaže, da svakome treba vremena za adaptaciju, upoznavanje sa ekipom, sustavom i svime što okružuje sportski kolektiv. To je dugotrajan proces. Ali ipak ne, oni znaju najbolje. Smjena pa smjena. Ti si bivši.
Sjetit ću se samo nekih friških smjena. Prošle godine bez ikakvog razloga Aramis Naglić je lišen nastavka vođenja KK Zadar, s kojim je prije toga imao odličnu sezonu, imao odličnu atmosferu i kemiju u svlačionici, a i Tornado ga je odlično prihvatio, gdje ćeš više?! No, eto netko “tamo gore”, stručan valjda, je odlučio da je on bivši. Vladimir Anzulović od neki dan više ne vodi Split, dobio čovjek otkaz. To je posebna priča. Dok je imao zdrave igrače, sezona i igra su bili odlični, kad su krenule ozljede i to ključnih igrača, sve je splasnulo, što je i normalno, iako se on još i dobro držao, no umor od dvije utakmice tjedno je dodatno zakomplicirao stvari i gubile su se neke utakmice koje su se možda morale dobiti, a i one u kojima je njegova ekipa imala vodstvo i od čak 20-ak razlike. Je li on zaslužio otkaz ili ne, procjenite sami, no navodno ga nije smjenila struka. Aleksandar Petrović Aco, je dobio otkaz na mjestu izbornika reprezentacije nakon onog poraza od Rusije u ljeto 2017. godine. Iako je poraz od Rusije bio bolan, dati čovjeku otkaz koji je prije toga muški podmetnuo leđa za kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre, gdje nam nitko nije davao ni milimetar šanse. A što je on tamo napravio? Pomeo je sve i odveo nas na Igre, gdje smo praktički na jednu loptu poraženi od Srbije, no eto ni on nije valjao. Negdje otprilike u to vrijeme iste godine, Cibona je otpustila tadašnjeg trenera Damira Mulaomerovića, koji je Cibonu, u tada vrijeme u očajnom stanju, odveo također do jedne lopte u finalu domaćeg prvenstva sa Cedevitom. Muli su tada ponudili da ostane kao pomoćnik u klubu, jer se klub okrenuo u nekom novom smjeru, što on nije prihvatio. Danas je izbornik reprezentacije Kosova.
Ima tu još sigurno niz sličnih slučajeva, ne logičnih odluka i rezova i što je najgore, to je postao izgleda trend. U svakom normalnom i zdravom okruženju i kolektivu, postoji vizija, postoji neki program i postoje stručni ljudi koji o tome odlučuju. Ne neki politički moćnik, diplomirani ekonomist, pravnik ili farmaceut, koji je samo u svojoj branši bio izvrstan, nego sportski djelatnici sa iskustvom, vi prvi se gospodo uhvatite stvari zbog kojih ste postavljeni. Takvi trebaju donositi odluke, ali s obzirom na stanje u državi, koja ne mari za sport na način kako bi trebala, nema tu kruha. To vam je kao da u Sabor ulete Darijo Srna ili Slaven Rimac, pa dijele lekcije o proračunu, županijama, zakonima i avionima. A pojma nemaju, nego se drže svoje struke.