Ova mlada, tek 18-godišnja košarkašica rodom iz Tuzle, već ima prilično uzbudljiv i zanimljiv životopis pa smo odlučili malo zaviriti u njezin život. Pored svoje košarkaške karijere, u kojoj već sada broji nekoliko klubova i destinacija, Monika se bavi i modelingom, a friško je postala i studentica pa njene obaveze poprimaju priličnu širinu. Osim košarke, gdje se snalazi kao riba u vodi, Monika je pokazala da i u modelingu ima uspjeha pa je tako prošle godine proglašena Kraljicom medija na izboru za Kraljicu Hrvatske. Sve to nas je odvelo do Monike, koja je bez problema pristala na intervju, kako bi vama i nama još malo približila svoj životni put.
Monika, otkrij molim te našim čitateljima kad i kako si se odlučila baviti košarkom? Tko je najzaslužniji za to?
Kao mala sam bila vrlo živahno dijete i roditelji su usmjeravali tu moju aktivnost u sport. Već u šestoj godini počela sam sa karateom, nakon toga plivanjem i plesom.. Do trenutka kada sam počela naglo rasti i odlučila otići na jedan košarkaški trening gdje sam se apsolutno zaljubila i tu ostala evo već dugih 10 godina. Uvijek ću tvrditi da je to bila ljubav na prvi pogled!
Gdje su bili tvoji počeci košarkaške karijere?
Moji počeci su bili u „Žkk Jedinstvo“, rodnom gradu Tuzli. Svoje prve korake u tom klubu napravila je također i Razija Mujanović koja je nedavno ušla u kuću slavnih. Treba spomenuti i neizostavne iz te generacije Maru Lakić, Jadranku Savić koje su bile i jedne od mojih prvih trenerica. Spomenula bih da je to klub koji je jedini bio europski prvak sa područja bivše Jugoslavije. Na mom košarkaškom putu treniralo me oko 40ak trenera, a izdvojila bih imena poput Borislav Đaković, Marina Maljković, Mirza Oštraković, Željko Ciglar, Vedrana Grgin Fonseca, Dražen Rimarčuk, Stanislav Onuška…Zaista od svakog ponaosob sam naučila nešto novo što sam mogla primjeniti u svom trenažnom procesu i igri. Smatram da su red, rad i disciplina jedini ispravan put k uspjehu!
Rođena si u Tuzli, što te na kraju dovelo u Hrvatsku?
Uz nekoliko ponuda europskih klubova, prijedlog pokojnog velikana ženske košarke Marijana Pasarića prevagnuo je i odluka je pala da to ipak bude Hrvatska i Žkk Zadar jer smo smatrali da se na ovim područjima najbolje radi sa mladima. Godine 2014. nastupila sam za mlađe kadetsku reprezentaciju Hrvatske U14 i tu sam nastavila svoje košarkaško putovanje.
Karijeru si započela u gradu košarke Zadru, gdje se to samo po sebi nameće ako si imalo zaljubljen u košarku, pretpostavljam da ti ništa drugo nije ni preostalo… 🙂
Da, karijeru sam započela u gradu košarke Tuzli, a nastavila u gradu košarke Zadru 🙂 Što se tiče Zadra, stvarno je prekrasan grad i vidi se da dosta ulažu u sport odnosno košarku. Na svakom uglu možete pronaći košarkaške terene što je stvarno lijepo za vidjeti, čime i potvrđuju status košarkaškog grada. Međutim htjela bih istaknuti općenito da ženska i muška košarka su dva različita svijeta i ne mogu se usporediti ni u čemu. Počevši od financija pa svega ostalog, što je u jednu ruku i žalosno.
Gledajući tvoju dosadašnju kratku karijeru, promijenila si nekoliko klubova. Zadar, Brod, Dubrava, Split i na kraju Požega. Sa Splitom si krenula u juriš na naslov prvaka, no dogodio se prelazak u Požegu. Reci nam nešto malo o tom dijelu tvoje karijere, dosta klubova…
Uh, krenimo redom…U Žkk Zadar dolazim na sezonu 2015/2016 kad Zadranke postižu i najveći uspjeh, igrajući finale Prve lige. Tu sam se zadržala sezonu i pol, a nakon toga prelazim u Žkk Brod na Savi iz Slavonskog broda. Razlog prelaska je bio veća mogućnost napretka, što se prvenstveno odnosilo na minutažu. Iskoristila bih ovu priliku i još jednom se zahvalila treneru Draženu Rimarčuku na jedinstvenom psihološkom pristupu igraču koji mi je dao slobodu i koji je vjerovao u moj šut kada mi je to najviše trebalo. Iza svakog odlučujućeg šuta stoji upravo on. Tu sam i živjela neko vrijeme te pomogla već spomenutom klubu u ostanku u Prvoj ligi.
No, obrazovanje, odnosno škola su te primorale na nove promjene…
Da, moje školske obaveze nisu dozvoljavale putovanja svakog vikenda po 1000 kilometara kako bi odigrala utakmicu; tada prelazim u klub Žkk Dubrava koji je pokazao ozbiljne namjere. Tu sam po prvi put imala novo iskustvo sa Amerikankama u ekipi što mi je mnogo značilo.
Pomogla sam i Žkk Dubrava u opstanku u ligi, ali nažalost pred kraj sezone sam bila primorana udaljiti se 6 mjeseci od košarkaških terena zbog zdravstenih razloga. Početkom sezone 2018/2019 Žkk Split je pokazao interes da budem dio njihove ekipe. Privuklo me iskustvo trenerice Vedrane Grgin Fonseca koja iza sebe ima između ostalog i dva naslova WNBA. S obzirom da sam bila najmlađa u ekipi, nisam bila zadovoljna minutažom koju sam dobivala da primjenim naučeno na terenu, što je za mladog igrača najvažnije. Zbog te minutaže bila sam pomalo razočarana, ali me slučajni razgovor sa gospodinom Vladimirom Englmanom, trenerom Žkk Požege ponovo vratio „u igru“.
Gospodin Englman je imao jasnu poruku za tebe…
Nasmiješila sam se nakon što mi je rekao igrat ćeš koliko budeš mogla izdržati, kao što je i bilo. Sjećam se njegovih riječi: „Mala, puno si truda uložila, došla si do praga reprezentacije da bi sada posustala. Daj još jednu šansu i sebi i meni“. I imao je pravo, šansu smo iskoristili na najbolji mogući način. Ispunili smo ovosezonske ciljeve. Pored što je veliki trener, prvenstveno je veliki čovjek!
Prelazak u Slavoniju se isplatio i tebi zbog igranja i njima zbog očuvanja prvoligaškog statusa…
Da, uspjeli smo ostvariti zacrtani cilj. Borile smo se do kraja što se i isplatilo. „Povratak“ u Slavoniju bio je odličan potez. Odlično su me prihvatili, grad je prekrasan, a o treneru samo riječi pohvale! Žkk Požega je sada jedini klub u prvoj ligi iz tog dijela Hrvatske.
Je li Monika zadovoljna svojom košarkaškom karijerom do sada? Maštaš li možda i o seniorskoj reprezentaciji i koje su ti općenito ambicije?
Zaista sam zadovoljna, da imam priliku sve ispočetka ponovo bih odabrala isti put. Pretprošlo ljeto me sreća nije pratila, jer mi se dogodio mali peh na pripremama za reprezentaciju U18 gdje sam povrijedila skočni zglob pet dana pred EP. Prošle godine sam bila primorana odbiti reprezentaciju U20 zbog zdravstvenih problema, ali ove godine mi se ukazala ista prilika. Dobila sam poziv od izbornice Vedrane Grgin Fonsece, naravno da sam ga prihvatila i radujem se reprezentativnom ljetu. Nadam se da će me ozljede zaobići. Smatram da je to priznanje za mukotrpan rad na kraju sezone. Što se tiče seniorske reprezentacije, naravno da je to san svake košarkašice, ali treba ići korak po korak, stepenicu po stepenicu i dokazivati se. Moje je da dajem sve od sebe, pa ćemo vidjeti.
Pored košarkaške karijere, baviš se i modelingom. Kako si završila u tom svijetu?
Sasvim slučajno. Pravi sam primjer kako nikad ne znate što vas u životu čeka iza ugla, te da svaka loša sreća nosi sa sobom i nešto dobro. U mom slučaju je ovo bilo zaista pozitivno i totalno neočekivano. Već spomenutih 6 mjeseci pauze od košarke mi se činilo kao kraj svijeta, jedva sam čekala povratak na teren.U međuvremenu su me pozvali da sudjelujem na izborima ljepote na što sam se odazvala. Ni na jedno dosadašnje natjecanje nisam se prijavila sama, kao što nisam na Miss Zadarske županije tako nisam ni na Kraljicu Hrvatske. Jednostavno su me vidjeli i pozvali. Nisam očekivala takav uspjeh!
Košarka, srednja škola(maturantica ako se ne varam?!), modeling…uspjevaš li plivati u svemu?
Imala sam mnogo obaveza u ove 4 godine, nije bilo nimalo lako. Putovanja na utakmice svaki vikend su mi malo zadavale poteškoće s obirom da sam upisala gimnaziju, koja zahtjeva mnogo učenja. Ali ni to mi nije bio problem jer sam u školi imala divne profesore i ravnatelja koji su mi izlazili u susret i koju si uzimali u obzir moju kategorizaciju sportaša, beskrajno sam im zahvalna na tome. Što se tiče škole uvijek sam ispunjavala svoje obaveze na vrijeme, a što se tiče košarke i modelinga to je nešto što zaista volim, a kada nešto volite onda i nađete vrijeme za to.
Prošlo ljeto proglašena si za prvu pratilju i Miss simpatičnosti na izboru Miss Zadarske županije, a zadnja titula kojom si se okitila bila je Kraljica medija na natjecanju za Kraljicu Hrvatske. Lijepa priznanja, čestitam u svakom slučaju. Kakav je bio osjećaj nakon tih priznanja?
Prije svega hvala. Išla sam na natjecanja bez prevelikih očekivanja, totalno opuštena. Neću lagati, uživala sam u svjetlima reflektora i pisti. Jednom rječju osjećaj je jedinstven i neopisiv, svakako jedno divno životno iskustvo.
Pročitao sam da si jako dobar šuter, posebno za tri poena, a i vidio sam neke video materijale na društvenim mrežama. Znači, Monika voli šutirati…
Monika prvenstveno voli ubacivati 🙂 Istina, šut za 3 poena mi je najjače oružje. Najviše volim dići se na šut sa 7 metara u odlučujućim trenucima, kada za to treba preuzeti odgovornost u ekipi. Što se tiče trica, highlight karijere mi je 8 ubačenih na jednoj utakmici uz uspješnost 60%.
Je li se Monika odlučila za fakultet?
Igrom slučaja osnovnu školu sam završila u BiH, srednju u Hrvatskoj, a baš prije par dana sam upisala fakultet u Sloveniji koji mi omogućava da pored studiranja mogu igrati i bilo gdje u svijetu. Smjer „Marketing, društveni mediji i odnosi s javnošću“. To mi mnogo znači jer ću se moći maximalno posvetiti onome što volim raditi u životu, a uz sve to i imati završen fakultet. Za mene je to dobitna kombinacija.
Za tebe slijedi jedan svojevrsni troboj. Košarka, modeling, fakultet. U kojem pravcu će Monika ići na tom planu? Što će biti prioritet?
Prioritet će biti košarka. Istodobno ću se truditi izvršavati svoje fakultetske obaveze ,uz svoje naučene radne navike smatram da mi neće biti teško jer sam odabrala studirati ono što me zanima i što volim. Što se tiče modelinga voljela bih u slobodno vrijeme odrađivati neke reklame za sportske brandove i sl.
Što Monika radi u slobodno vrijeme?
Mnogo volim čitati knjige, obožavam popularnu psihologiju. Za mene je to najbolji način da se opustim nakon napornog dana i utonem u svoju oazu mira. Pored knjiga dane mi ispunjava i maltezerica Zoe koja mi i najlošiji dan može pretvoriti u najbolji. Ne kažu bezveze da je pas čovjekov najbolji prijatelj.
Da ne završimo u ozbiljnom tonu, već standardno pripremio sam i tebi nekoliko brzopoteznih pitanja pa krenimo…
1.Ćevapi ili riba?
Ćevapi
2.Jel bi zapjevala u Klapi Puntamika da te opet pozovu na neko snimanje? 🙂
Naziv pjesme kaže „More srce“, ali mislim da za pjevačku karijeru nisam spremna. Bar ne još. Haha! 🙂 Dok bi za snimanje još jednog spota vrlo rado izdvojila vrijeme
3.Košarkaši ili nogometaši?
Očekivala sam jedno takvo provokativno pitanje 🙂
Žao mi je nogometaši, ali ipak Domagoj Samac.
4.Što bi Monika napravila da osvoji 10 milijuna eura?
Uspješni kažu ovako: trećinu u nekretnine, trećinu u zlato i trećinu u kešu; s tim što bih ja jedan dobar dio izdvojila i pomogla udruženjima djece sa poteškoćama u psiho-fizičkom razvoju.
5.Split ili Zagreb?
S obzirom da živim na moru.. Zagreb je Zagreb.
6.Najdraža suigračica?
Teško pitanje, svaka od njih je meni posebna na svoj način tako da ne mogu izdvojiti ni jednu
7.Facebook ili Instagram?
8.Glavni cilj u životu?
Moj glavni cilj je postati najbolja dalekometna šuterica u Europi. Naučila sam da u životu uvijek treba ići malim koracima, stepenicu po stepenicu..
9.Tko je veći kritičar u obitelji oko košarke, mama ili tata?
Definitivno tata, ne pitajte zašto! 🙂
10.Najdraži/najomraženiji predmet u školi?
Kao najdraži psihologija i strani jezici, a najomraženiji matematika.
11.Što više voliš, prošetat se po modnoj pisti ili od koša do trice i zabit za pobjedu u zadnjoj sekundi?
Tricu inače, a pogotovo u zadnjoj sekudni ništa ne može zamijenit.
12.Najgori porok kojeg bi se riješila ako ga imaš…
Ćevapi
13.I za kraj, upecala si zlatnu ribicu…imaš tri želje?
Zdravlje, zdravlje i zdravlje. Sve ostalo ću sama ispunit.
I tako smo brzopoteznim pitanjima završili ovaj veliki i iscrpan intervju sa ovom lijepom, mladom košarkašicom. Moniki želimo puno sreće i zdravlja u karijeri i općenito u životu te se i ovim putem zahvaljujemo na odvojenom vremenu…