Playmaker Efesa, Anadolu Efes, je zakotrljao priču o mogućem nastupu za reprezentaciju Hrvatske. I sad je krenula lavina…
Lavina komentara treba li on Hrvatskoj ili ne. Stranac u Hrvatskoj se uvijek gledao onako ispod oka, sa puno skepse i uvijek sa jednom određenom dozom sumnje. Ovdje govorimo o reprezetnaciji. Dontaye Draper i Oliver Lafayett bili su zadnji playmakeri kao stranci koji su igrali za Hrvatsku. Angažman Drapera se još i mogao shvatiti, čovjek je bio u Cedeviti pa je imao bar nekakve veze sa Hrvatskom, no isti taj Draper našoj reprezentaciji nije previše toga donio. Angažiranje Lafayetta u reprezentaciji vjerojatno i dan danas nikome nije jasno. Čovjek do tog trenutka nije imao sa Hrvatskom nikakve veze, čak bih se usudio postaviti pitanje je li prije nastupa znao išta o Hrvatskoj, kao tipičan državljanin Sjedinjenih Američkih Država, koji misli da je Hrvatska negdje u Japanu ili nešto fino za pojesti. Kad se podvuče crta, jedno veliko NIŠTA od njih u kockastom dresu.
Shane Larkin je prošle sezone Anadolu Efes doveo skoro do krova Europe, CSKA je ipak bio za nijansu bolji, no to isto nije uspio Fenerbahče u prvenstvu Turske, a uloga Larikna u tim uspjesima je gotovo pa najveća. O njegovim kvalitetama nema spora. Čovjek ima 26 godina, igrao je u NBA ligi za Dallas, New York, Brooklyn, Baskoniu i Boston, prije dolaska u Tursku u Efes. Prošlogodišnje brojke i predstave su oduševljavale cijelu Europu i definitivno je nepotrebno raspravljati što bi ovaj igrač donio našoj reprezentaciji…
Kako bi s njim igrali naši centri, kako bi s njim igrao Bojan Bogdanović, kako bi s njim funkcionirao Dario Šarić, kako bi se uklopio u svlačionicu…sve su to pitanja koja se mogu postaviti. No, glavno pitanje koje se vrti u košarkaškim krugovima je treba li on nama zapravo? Neki su za, neki su protiv.
Oni koji su za, za su jer razmišljaju košarkaški, ambiciozno kada je igrač te kvalitete u pitanju i što bi nam sve donio, pogotovo u ovoj situaciji kada smo dobili drugu priliku da osiguramo Olimpijske igre kroz kvalifikacije. Treba biti realan i reći da od momčadi koje će igrati te kvalifikacije, niti jenda nema playmakera na toj razini, osim možda Bogdana Bogdanovića iz Srbije. Sve ostalo, realno, ide ispod Larkina.
Među glavnim razlozima onih protivnika njegovom angažmanu je to da moramo imati svoje. Ok, pošteno. Rok Stipčević, Martin Junaković, Karlo Uljarević i Roko Rogić su u ovom trenutku realne opcije za budućnost, za kvalifikacije za EP te za OI. Četvorka je to koja trenutno ulijeva najviše povjereja kod izbornika Mršića. Barem bi trebala. Iako postoje neke informacije da se i Mršiću razvukao osmjeh na spomen Larkina…
Stav Saveza još nije službeno izašao, očekujemo ga sa nestrpljenjem. No, njihov stav, ne možda svih, ali većine je jasan, bolje NE! Razmišljanje ide u smjeru da naši klubovi moraju stvarati playmakere, ne reprezentacija, da se treba okrenuti radu i stvaranju. Na neki način ispravno razmišljanje, no idemo korak u natrag i pogledati jednu drugu krajnost. Stranac u reprezentaciji nije u interesu naše košarke. Da li je u interesu naše košarke da se mi plasiramo na OI i na EP ili ne?
U Hrvatskoj je prošle sezone od 12 klubova Premijer lige njih točno polovica, 6 klubova u svojim redovima na mjestu playmakera imalo strance. Marko Ljubičić, Bradley-Ross, Mario Little, Malcolm Grant, Mario Ihring, Ash Yacubu, Brian Williams, Jacob Pullen, Justin Cobbs, Joshua Brown, Tevin Foster. To je 11 playmakera koji su uzimali minutažu Karlu Uljareviću, Lovri Bašiću, Toniju Katiću, Roku Rogiću, te nekolicini mladih playmakera u Osijeku, Sinju, Škrljevu i Zagrebu. I mi onda pričamo o tome da sami moramo proizvest playmakera. Kako, tko?
Da li je nekome palo na pamet da smanji kvotu stranaca? Nije. Pa neka ide i na čistu nulu, ako mislimo da možemo proizvesti svake godine playmakera, šutera i centra. Pogotovo u današnjim uvjetim u kojima nam rade treneri…
Bit ću slobodan: mi se j…li, ali da nam ne uđe. Ne ide to tako gospodo…