Aleksandar Ščepanović je kreator sjajne priče iz Njemačke, koju vam donosimo kroz njegov interjvu.
Opatijac Aleksandar Ščepanović već godinama kruh zarađuje u Njemačkoj, reklo bi se u miru i podalje od ove naše zbilje pa je samim time i pomalo nezapaženo u našim medijima ostao podatak da je u netom završenoj sezoni, sa svojim PS Karlsruhe Lionsima, izborio nastup u najvišem rangu, Bundesligi. Priča je ovo koja je po mnogo čemu zanimljiva, a osim toga da je Lionse u najviši rang uveo jedan naš trener, zanimljiva je iz razloga što je Karlsruhe to postigao kroz play-off, u koji se plasirao sa tek 7.mjesta na kraju regularnog dijela, odnosno pretposljednjeg koje je uopće vodilo u doigravanje. Ščepanović u Njemačkoj radi već desetak godina, ovo mu je sigurno u ovom trenutku vrhunac karijere, a koliko je cijela ova priča zanimljiva, s obzirom na činjenicu da su gotovo cijelu sezonu bili osakaćeni ozljedama, otkrio nam je i sam u opsežnom razgovoru…
Recite nam malo za početak, kako i kada je počela vaša trenerska karijera i gdje?
“Nakon završetka igračke karijere počela je i moja trenerska, koja je poprilično rano završila, prije svega zbog ozljeda i zbog konstantnih bolova u koljenu, tri operacije i svih komplikacija. Previše mi je to bilo za izdržavati, a uvijek sam imao nekakvu sliku sebe u budućnosti kako bih bio trener i što se na kraju i ubrzalo sa tom ozljedom. Tako da sam sa 29-30 godina već trenirao mlađe kategorije Kvarnera.“
Dosta rano ste se odlučili na ozbiljniji trenerski korak…
“Uvijek mi je to bilo interesantno, i uvijek sam razmišljao što bih ja promjenio, još dok sam bio igrač, a možda sam i za neke svoje trenere bio i zahtjevan, što bi se reklo “filozof”, ali uvijek me taj poziv nekako vukao. Rekao sam ranije, u Kvarneru je bio moj početak, zatim sam postao pomoćni trener Vladimiru Anzuloviću u Prvoj ligi u Kvarneru, što je bio prvi dodir sa ozbiljnijom košarkom, iz trenerskog kuta gledano. Mislim da sam se dobro snašao, ali sam kasnije odlučio krenuti nekim drugim putem, jer jednostavno volim izazove, a u tom trenutku u Hrvatskoj nije bio moguće napredovati tako kako sam ja htio pa sam se odlučio za neki drugi put.”
Od ljeta 2021. ste u Karlsruheu. Kako su izgledali počeci? Vi ste, ako se ne varam, prvo bili u Karlsruheu, pa ste 4 godine proveli u MBC-u, i onda ste se vratili ovdje.
“Da, te godine je bio moj početak, ali ne i prvi kontakt sa njima. Nakon mog odlaska iz Kvarnera, uzeo sam si godinu dana kako bih obilazio klubove i gradove, sa željom da se dodatno educiram pa sam tako obilazio europske gradove, bio sa raznim trenerima u kontaktu i onda sam dobio priliku voditi Karlsruhe, u 4.ligi. Odmah prve godine, ušli smo iz Regional u Pro B ligu, a onda i u Pro A ligu i tu sam dobio priliku, odnosno ponudu da odem u MBC, doduše kao pomoćni trener, što nisam mogao odbiti. Biti član jednog staffa bundesligaške ekipe nisam mogao odbiti, gdje sam odradio četiri godine, kao pomoćni, kasnije i kao glavni trener. “
No, COVID je i tamo poremetio neke stvari…
“Da, sve je čudno izgledalo na tržištu tada, nitko nije bio spreman na sve to, od klubova pa do ljudi, a onda su se javili iz Karlsruhea i ponudili mi povratak. Znao sam u tom trenutku što me tamo čeka, nije bilo nepoznanica, nekog potrebnog vremena za prilagodbu i onda sam se odlučio na povratak tamo, znao sam u koji grad idem, znao sam ljude i nije bilo dvojbe oko povratka. Karlsruhe i nije baš nešto previše sportski grad, kao što nije prevelik klub u Pro A standardima, a sjećam se te 2021. godine kada je bio cilj samo ostati u ligi. Da se onda nakon toga grade nekakvi koraci za budućnost i ja sam to tada prihvatio, ali sam težio ka tome da budemo još bolji, prije svega da se odmaknemo od te priče o ostanku ligi.”
Rezultati koje ste postigli su pokazali da ste imali dobar osjećaj kada je u pitanju budućnost…
“Definitivno. Prve godine smo ušli u play-off, druge godine u polufinale, treće eto osvojili titulu, što pokazuje jednu konstantnost kluba koji je prosječan po stim standardima Pro A lige. Ušavši tri puta u play-off je dokaz dobrog rada, selekcija igrača i na to sam posebno ponosan, a vrhunac je titula. Svakako treba i naglasiti da nitko nije tri puta za redom ušao u play-off u zadnje tri godine osim nas.”
Sa vremenom ste kao trener, a i sama momčad bili sve bolji i bolji…
“Što se tiče ove sezone, ja sam od početka vidio da je ovo jedna interesantna momčad sa velikim srcem, fantastičnih karaktera, koje se moglo isprovocirat, koji su stvarno bili odlični, što je kraj sezone, kakav je bio i dokazao. No i da nije bilo tako, ja bih bio izuzetno ponosan što smo postigli i kako smo radili. Imali smo od prvog dana velike probleme sa ozljedama, gdje u regularnoj sezoni, u kojoj nismo bili pretendenti za prvaka, a nismo ni bili u nikakvim ozbiljnijim planovima, stavili su nas njihovi stučnjaci na nekakvo 15.mjesto u prognozama, i borbu za ostanak.”
Ipak, dokazali da su bili u krivu.
“Dokazali smo im suprotno. To je jedno posebno zadovoljstvo što se to dogodilo. Ekipa je stvarno rasla u svakom smislu riječi, ali zbog tih ozljeda se to nije moglo vidjeti u pravom svjetlu. Imali smo stvarno peh da su to sve bile ozbiljne ozlijede, lomovi ruku, pucanja prsta, netipične ozljede koje su se nesretnim slučajevima događale. Ja sam ipak u toj cijeloj priči htio vidjeti koliko mi tu možemo, koliko smo sposobni. Mi sa tim svim problemima protiv prvih šest momčadi nismo dobili niti jednu utakmicu, niti kući, niti u gostima, ali niti jednu utakmicu nismo bili kompletni. To mi je bio izazov, da vidim koliko ova ekipa stvarno može, što mi to možemo napraviti ako uđemo u play-off.”
Tada ste se konačno i ekipirali, vratili su se ozlijeđeni igrači i vjerujem da je situacija postala bolja.
“Da, bili smo zdravi, spremni, svi su znali svoju rolu, igrali su jedan za drugog i moram reći da nisam do tada vidio u životu da se igrači tako bore. Trenirao sam talentiranije i bolje igrače, ali ovako dobre suigrače nisam imao, bio je to stvarno blagoslov za mene i ekipu. Tu su bili sjajni karakteri, svaki dan su dolazili na treninge motivirani, gladni, željni napretka i to je bila naša mantra, ono, daj sve od sebe, budi bolji danas nego jučer i to nas je dovelo do titule. Za sve je to bilo iznenađenje, osim za nas. Znali smo da možemo puno, ali to zbog tih ozljeda nismo mogli pokazati, nismo bili sigurni i nismo to mogli dokazati, ali na kraju smo uspjeli.”
Iako vam je ove sezone isticao ugovor, prema posljednjim informacijama, produžili ste ga i za slijedeću sezonu…
“Produžio sam ugovor da. U tom trenutku mog produživanja ugovora je utjecalo to što posao nije bio dovršen, u Njemačkoj se sve voli na vrijeme složiti ,organizirati i planirati, da bi mogli lakše na odmor, što je u njihovoj kulturi. Ja sam zbog zadovoljavajućih uvjeta pristao na novu suradnju, vidio sam da klub iz godine u godinu raste, na svakom polju, tako da me zanima stvarno kolike su nam mogućnosti i da iskoristimo ovu situaciju osvajanja titule. U tom trenutku sam i sam osjetio da nisam završio svoj posao, bez obzira na titulu, ali su ispred nas neki veći izazovi koje sa veseljem čekam i prihvatit ću ih, ako do njih dođe.”
Recite nam nešto malo i o ekipi. Tko čini okosnicu, stari/mladi, ima li naših igrača…
“Izuzetno mlada ekipa. Imali smo samo jednog igrača starijeg od 28 godina, sve ostalo su bili mlađi dečki, 26, 27 i mlađi. Oni su nekako malo strpljiviji po tom pitanju nego kod nas. Kada recimo netko ima 22 godine, ne otpisuje ga se, nego ga čekaju, dok kod nas ako sa 19 godina nisi ekstra klasa, padaš u drugi plan. To je jedna stvar koja mi se sviđa kod njih, dok se kod nas prelako otpisuju talenti, koji nisu vrhunska razina. Mislim da bi se mi u struci trebali biti ti koji se brinemo o takvim igračima jer vanserijski igrači se ne zovu bezveze tako, oni će već naći svoj put u tome, a mi moramo pomoći igračima malo niže klase, da postanu klupski i reprezentativni igrači.
Mi smo bili treća najmlađa ekipa u ligi, a ove sezone nisam imao Hrvate, prošle sezone jesam dvojicu, ali znate kako to ide, tržište vam diktira situaciju. Pretprošlo ljeto je bilo mogućnosti potpisati dva naša igrača. Više sam i za to da ekipa bude multikulturalna, jer ako imaš pet Amerikanaca onda se to polarizira, oni su individualna nacija koja malo je skeptična u prihvaćanju drugih kultura. Imao sam zato ove godine igrače iz Danske, Australije, Amerike, Njemačke, Engleske, sa svih strana svijeta smo složili momčadi i zato mislim da smo bili dobra momčad, jer nas to oplemenjuje, ne samo na terenu, nego i van njega.”
Igrali ste, ali i bili ste trener u Hrvatskoj, znate sigurno makar i približno situaciju kod nas. Koje bi prve razlike izdvojili u odnosu na te niže rangove u Njemačkoj i kod nas?
“Pratim naše lige, ABA ligu, i mogu reći da je jedna od velikih razlika je ta što čim uđeš u dvoranu u Njemačkoj, vidiš da su one sve pune. Naša je nešto manja, sa 1500 mjesta, ali smo imali 98% popunjenost kroz sezonu. Samo dvije utakmice u sezoni dvorana nije bila ispunjena do posljednjeg mjesta, tako da znate o čemu pričam. Tako je i u većim dvoranama, sa više ljudi i onda vam se probudi i ta draž za igranjem, za razliku od Hrvatske, gdje se na tribinama skupi nekoliko stotinjaka ljudi, rodbina, prijatelji i to je to. Ovdje je to puno popularnije, ovdje je košarka manje popularnija od nogometa, ali se diže iz godine u godinu, sve je više medijski pokrivena. Druga razlika je atleticizam, tempo je puno viši, brže se igra, iako dominiraju igrači iz SAD-a, ali taj trend očito funkiconira i ovdje. Njemačka je svjetski prvak, svi ti igrači su potekli iz nižih liga kada su bili mladi, gdje su se kalili prije izlaska na veliku scenu. E sada, da li je Bundesliga bolja od ABA lige, ne znam odgovor. Na ovim nižim razinama ima puno više trke, run and gun košarke, na koju se treba naviknuti i treba ju istrpiti, ali treneri i igrači moraju naučiti živjeti sa greškama, a ne usporavati ritam.”
No, naši košarkaši, odnosno igrači sa ovih prostora ipak imaju neke prednosti u odnosu na domaće…
“Upravo to. Igrači sa ovih naših područja su puno educiraniji, puno košarkaški inteligentniji, puno znaju o igri, razumjet, pročitat, definitivno je taktički lakše neke ideje prenijeti na teren kad imaš naše igrače, ali alteticizam i agresivnost koji imaju američki igrači je teško zanemariti. Mislim da košarka ide u tom smjeru, a na nama je da vidimo kako ćemo raditi sa mladima. Mi u Hrvatskoj imamo puno više talenata statistički gledano na veličinu zemlje u odnosu na Njemačku i veće države, ali način na koji se igra košarka u Njemačkoj dosta slični nižim ligama recimo u SAD-u, otprilike G-ligi. Još jedna bitna razlika je ta da se igrače čeka do nekih 25-26 godina, nema otpisivanja, dozvoljavaju se greške i to mi je recimo na početku bio šok, ali to je njihova sportska kultura.”
Poznavajući uređenost države u kojoj radite, pretpostavljam da financijska strana priče nije upitna, odnosno da niste u situaciji kao kod nas da morate vući nekoga za rukav i pitati za plaću…
“Apsolutno se recimo ovdje ne opterećujem sa nekim stvarima kao što je u Hrvatskoj, taj sam dio gotovo pa i zaboravio. Da gledaš na bankovni račun, da li je plaća uplaćena, briga oko toga tko nam sudi…takvim stvarima ovdje nema mjesta i opterećenja. Sasvim je normalno ovdje da je prvog u mjesecu plaća, ako je vikend onda i prije, tako da oko toga ovdje nema apsolutno nikakvih problema. Primjerice znam da se kod nas dosta treneri i ljudi u klubu opterećuju pred utakmice tko sudi, a ovdje o tome nema niti priče niti ikakvog opterećenja.
Za kraj…što vam donosi budućnost? Jesu li već krenule pripreme za najviši rang natjecanja?
“Mi još nismo sigurni da ćemo igrati Bundesligu. Nismo ispunili prve uvjete lige, moramo imati 80% minimalnog budžeta za igranje Prve lige, što je 3,5 milijuna eura. Dali su nam dodatno vrijeme da se o tome odlučimo, a mi radimo pripreme na način da pokušavamo ostaviti što više igrača iz ove sezone i na to nadograditi ono što nam nedostaje u ekipi. Neke stvari koje su nam nedostajale u prošloj sezoni, ali prije svega produžiti ugovore sa aktualnim igračima te im pokušati poboljšati uvjete ugovora, jer su to ovom sezonom zaslužili. E sada, da li ćemo dobiti licencu, nažalost to ne ovisi o meni, ali ako ne uspijemo, sigurno ću biti jako razočaran i mislim da će nam to bili veliki poraz. Smatram da, ukoliko dođe do toga, i iz te situacije moramo nešto naučiti, narasti i pokušati slijedeće godine to popraviti. Ukoliko ju dobijemo, onda je to druga priča, onda se idemo boriti protiv najvećih klubova Bundeslige, koja svake godine raste, rade se vrhunski planovi, a znate da kod njih nema pretjerane euforije u ničemu, zato i njihovi klubovi nisu dominantni u Europi, ali su zato svjetski prvaci. Sve su popularniji i vidjet ćemo kako ćemo mi u tom svemu stajati, ali se nadam da ćemo ipak biti dio elite.”
