Dario Livajić u svojoj novoj kolumni donosi drugi dio priče koju je započeo prošlog tjedna.
Rezultat utakmice. Što je ustvari rezultat utakmice? Viđenje vlastite vrijednosti iz perspektive drugih, odnosno uspoređivanje vlastite kvalitete sa kvalitetom drugih. Kad tomu još dodate marketing i profit, procesi i kvaliteta padaju u drugi plan i jedino bitno postaje pobijediti. Ili ostati “pobjednik” na sve moguće načine. Bilo da se radi o “biranju” utakmica, “biranju” prvenstava, selekciji protivnika i ostalim razno raznim “dosjetkama” jer cilj opravdava sredstvo.
Nakon desetak, petnaest godina vama nebitan je sjaj osvojene medalje ili pozicija u konačnom poretku, ako znate da ste dali sve od sebe. I da ste jedni druge podržavali.
Ako ste zadovoljili navedene točke, neće vas opterećivati materijalne projekcije vašeg rada. Ukoliko niste zadovoljili jednu od točaka, ne možete biti istinski zadovoljni, a to je zadovoljstvo koje osjećate kad ostanete sami sa sobom. Nema nikog drugog osim vas i ne možete lagati sami sebe.
Ako nemate unutarnje zadovoljstvo postoji mogućnost pribjegavanju materijalnim kompenzacijama kao i “zavaravanja” okoline bježeći od vlastitih strahova i nesposobnosti, očajnički tražeći potvrdu vlastite vrijednosti u očima drugih s jednakim entuzijazmom kao ogoljeni i ćelavi Gollum bauljajući sam samcat po planini i tražeći prsten.
Protivnici, suparnici nisu naši neprijatelji jer nam detektiraju sve naše slabosti i praktički nam jasno daju do znanja što trebamo korigirati i samim time oni su naši prijatelji i kao takve ih trebamo i gledati. Najveći neprijatelji su nam nitko drugi doli mi sami sebi u trenutku kad za vlastite slabosti, odustajanja ili disperzije fokusa uvijek imamo “logično” objašnjenje i ispriku.
Unutar kolektiva postoje različiti zadaci i svatko je dužan obavljati svoje. Tako nastaje potreba za vođama.
Postoje dva načina odabira vođa – želite rezultat po svaku cijenu kao već spomenuti Gollum svoj prsten ili se želite pobrinuti za svaku jedinku u kolektivu i zaštiti proces u koji vjerujete.
Ako vam je mjerilo isključivo rezultat, ići ćete linijom manjeg otpora jer ćete svugdje gledati kako se riješiti “balasta”. A “balast” je sve što vas ne dovodi Tamo Gdje Pripadate i uključeni su svi Oni Koji Biti Neće.
Kada bi se ovakva selekcija radila isključivo vezana za trenutno stanje, eliminirajući One Koji To Trenutno Nisu, timska kohezija bi imala šanse za opstanak, ali u pravilu Linija Manjeg Otpora zahtijeva predikciju i tada vaše vođe rade stručne analize i procjene što će biti. I takve vođe izvrsno znaju tko i gdje griješi, koje su mane bilo koga. Osim, naravno, vlastitih guzica.
Linija Manjeg Otpora je zajebana stvar. Lako se navučete kao i na neke druge linije, a onog trenutka kada se dočepate bilo kakve takve pozicije držite je se pod svaku cijenu jer to od vas i traži vaša Linija kao i vaš duhovni vođa Gollum. U takvim sustavima kad se “probijete” nema “ljuljanja broda” jer se time kompromitira vlastiti položaj, ali se nameće pitanje na koji način dolazi do vertikalnih kretanja unutar hijerarhije.
Ta kretanja se najbolje očituju kad se pojave problemi, onda se u pravilu svode računi. Dok sve ide u skladu s (velikim) očekivanjima, sve je super i sve je za pet. Ruka ruku mije, obraz obadvije. Pravi vođa će preuzeti odgovornost u ime svojih ljudi, na kraju krajeva i treba jer je ili sudjelovao u njihovom selektiranju ili su mu dodijeljene ovlasti značajnije od ostalih. Samo to. Potrebno je preuzeti odgovornost.
Druga opcija su vam floskule kojima skidate odgovornost sa sebe. Vi ste napravili sve, nije se moglo niti više niti bolje u datom trenutku, posao se odradio iznad svih očekivanja i slično.
Vama je dan materijal ili ljudi koji nemaju kvalitetu, Bože moj, uhvatili ste se toga kad nitko drugi ili Nije Htio ili Su Nesposobni.
To što ste proces doveli u poziciju Titanica, nebitno je. Bitno je pronaći što bolji čamac za spašavanje (za svoju guzicu naravno) kao i par entuzijastičnih budala koji će svirati i svirati zajedno sa orkestrom ili u njemu. I dok brod tone davati će nadu drugima oko sebe pa makar i lažnu. Ali takvi ljudi nisu budale. Oni će svirati neumorno jer vole, cijene i poštuju ljude oko sebe, ove gradove i sela, ovu kockastu zastavu i zemlju i znaju da je smisao života raditi na sebi i pobrinuti se za čovjeka pokraj sebe.
Unatoč tome, duhovna nota ne nestaje. Ruke se i dalje šire, čudimo se potezima i odlukama “naših pulena” jer oni su naši dok god donose rezultat bez da mi se moramo iti malo potruditi ili adaptirati. Onog trenutka kada to tako nije onda oni postaju “a naši su kao što nam je svima bila i Jugoslavija država”. Baš s tolikom dozom iskrenosti, ljubavi i brige za istu sve do kalvarije. Tada se jedne knjižice mijenjaju drugima, a “naših pulena” se odričete kao Juda onomad Isusa.
A vi bez obzira na sve ne odustajete sa svoje pozicije jer vaša moralna obveza je Obaviti Posao Do Kraja i upravo zbog toga ostavka ne može biti opcija. Vi to dugujete svome narodu i apsolutno ste spremni podnijeti tu žrtvu jer je eto vas dopala i kako rekoh, drugi to neće. Naravno, uz to i gratis ide objašnjenje na nivou Zenona iz Eleje jer Ahilej nikad neće stići kornjaču i vaša pozicija je tvrđa od spolnog organa nekog starkelje koji je zabunom uzeo 3 tablete Viagre osim 1. To što cijelom društvu prijeti srčani ili moždani udar, nebitno je jer vi ste tvrda kurčina spremna za akciju.
Kao rješenje nazire se nešto što po mogućnosti uključuje manje vaše energije i doprinosa pa ćete i mišljenje promijeniti manirom vodstva političkih stranaka, ali ne zbog licemjerja već evolucije i kolektivnog dobra.
A to što para iz državnog proračuna kapa čitavo vrijeme više je slučajnost ili koincidencija, a ako narod i puleni ne prepoznaju vašu žrtvu, nema veze već ćete to nekako materijalno kompenzirati.
U međuvremenu, “obični” ljudi kojima samo treba mjesto s kojeg će doprinositi društvu i time steći poštovanje istog odlaze. Odlaze, prebacuju se u druga područja i segmente života ili jednostavne odlaze.
Vođe. Što su vođe? Vođe su ljudi koji će se pobrinuti za svoje ljude i preuzeti odgovornost, vođe su ljudi koji neće dopustiti kompromitiranje procesa ni pod koju cijenu. Vođe su ljudi koji će uložiti sate i sate svog vremena i energiju kako bi svaka jedinka osjetila pripadnost kolektivu. Vođe su ljudi koji znaju da su njihovi ljudi ispred rezultata i profita.
I ako ste u nekom trenutku pomislili da ovaj tekst više nema veze samo sa košarkom, bili ste potpuno u pravu. Jer problem nije problem, on je sastavni dio svakog procesa i treba ga gledati kao izazov. Pravi problem je na koji način se kao kolektiv nosimo sa nastalim problemima odnosno izazovima.
Podređivanje kolektivu i procesu ili Linija Manjeg Otpora? Odabir je isključivo na nama.
