Niti ovo nije priča o košarci. Ali nije niti o tenisu. Ovo je priča o nečemu što su tenisači demonstrirali, a košarkaši nisu. Ustvari, nije niti priča već crtica.
Crtica o timskom duhu i o pokeru asova koji su se podredili reprezentaciji, kolektivu, višem cilju. Crtica o momcima, momčinama od kojih je svaki svoj dio posla odradio najbolje što je mogao. Posebno mi je drago zbog Čilića. Marina svatko uzima za pravo “stavljati u usta”, najbolje znaju što treba i kako napraviti, a sve kako treba i dolikuje u skladu sa Third Party of American Democracy. Treća strana američke demokracije je modus operandi kada dvije strane participiraju u nekom procesu, a onda se odjednom pojavi treća strana koja nema apsolutno nikakvog fizičkog kontakta sa prve dvije involvirane u proces, ali sve zna. Sve zna što drugi trebaju raditi. I prvoj egzaktno objašnjava kako je druga u kurcu, a i obratno. Na višim nivoima automatski implicira i materijalne beneficije, a na niskim kratkoročno zadovoljenje vlastite frustracije promašenog života.
Vratimo se mi našoj nekošarkaškoj crtici i Marinu Čiliću i neka vodi smjelo i odlučno ovaj naš brod i u finalu. Neka daju sve od sebe pa kom’ obojci, kom’ opanci.
A današnji posljednji susret je upravo i pokazao smjer. Ne znači vam ništa zvijezda u timu ako nemate tim. Mektić i Pavić pojedinačno – nemaju šanse protiv i lošijih igrača nego što je Đoković, ali u paru oni su Đoković, Nadal i Federer pa tako pravi Đoković, jedan od najboljih tenisača u povijesti, i njegov partner Krajinović su imali manje šansi večeras nego Hitler u Rusiji.
Tim – međusobno uvažavanje, razumijevanje i pokrivanje leđa jedan drugom.
Ili kako bi to rekli naši istočni susjedi – “Two bad, Miloš dead!” I dva loša ubiše Miloša jer ništa ne može biti ispred kolektiva. Niti jedna zvijezda, superzvijezda ili JetStar. Jedino što Mektić i Pavić nisu dva loša, oni su par kraljeva, aseva teniske igre. Tim!
A treba i reći da je Novak Đoković superzvijezda, ali i čovjek i gospodin prije svega.
Bodrite jedan drugog (i ne samo tenisači), podržavajte se međusobno i brinite jedni za druge jer kad izađete na teren nikog drugog nemate. I vi jedini ste svjesni koliko je svaki od vas predano radio, pripremao se i odricao za ovo gdje ste danas.
Sretno!
Ovo uopće nije crtica o košarci jer nigdje nije bilo ni slova o zagarantiranim mjestima.
“I dok je srca, bit će i Kroacije!”
