Košarkaška reprezentacija nam se nije plasirala na Olimpijske Igre u Tokio. Odgovornost je preuzeo Niko Nikić, starog Nikića sin. I to posvojeni, nije produkt njegove sperme. Jebu nas okolnosti što automatski implicira na nestabilnost samog procesa. Reći će neki, postoji li uopće proces, ali proces uvijek postoji. Bitna je razlika u empirijskom i teorijskom dijelu.
U teorijskom dijelu to je uvijek bajka kao da ju je pisao Hans Christian Andersen, u empiriji to je Orwellova „Životinjska farma“. Svi smo mi jednaki, ali svinje su jednakije.
Proces? Kakav je naš proces? Kako već rekoh, proces kojeg jebu okolnosti sam je po sebi nestabilan. Zamislite da imate firmu i vaš management iznenade visoke temperature ljeti koje dovode do zastoja u samom procesu ili dodatne potrošnje materijala? Logično jer tko bi normalan očekivao i pripremio se za visoke ljetne temperature? Svaka prepreka koja se pojavila vas je omela ili kako bi rekli naši stari rđavom spolnom organu, svaka dlaka smeta.
Ako vas u proizvodnom procesu ometa visoka temperatura ljeti i ugrožava vam proces, iznenađuje vas trajanje NBA lige, ako vaš proces ugrožava činjenica da morate igrati protiv tamo nekih Hanibalovih potomaka koji ipak nisu na slonovima prešli Alpe i došli u Rim, već su doputovali u Split i žele igrati, žele se nadmetati i dati sve od sebe, a vama to predstavlja ozbiljan problem onda morate stati pred ogledalo i zapitati se koji spolni organ ne valja u ovoj slici.
Razlike u profesionalnom životu između ljudi su u detaljima i pripremi. Oni vrhunski uzimaju u obzir sve detalje i rade pripremu za određene događaje. Rade se projekti i mini projekti. Jedan takav je i kvalifikacijski turnir u Splitu. Više (mini) projekata čini vaš proces. Kvaliteta, intezitet, a i količina odrađenih projekata determinira u konačnici i kvalitetu cjelokupnog procesa.
Sve medalje koje smo osvojili na reprezentativnom planu, osim zlatne medalje na Mediteranskim igrama 2009., osvojene su do 1995. i one su rezultat rada kraja ’70ih i cjelokupnih ’80ih.
U tom periodu ’70ih i ’80ih proces je bio baziran na temeljima entuzijazma i dobroj volji ljudi koji su živjeli košarku, a ne kako dobro živjeti od košarke. Svako dijete, svaki igrač koji je htio, bilo mu je omogućeno da se bavi košarkom. Danas se selekcija radi malo drugačije, već se u startu vrši procjena Tko Će Biti Onaj Koji će Biti. To i ne bi bio problem, da se pritom onoj djeci koja dođu s entuzijazmom, a nisu Oni Koji Će Biti, praktički ne sugerira da odustanu.
Oni Možda Neće Biti, ali sa malo poštovanja prema njima, njihovoj energiji i entuzijazmu ta će djeca razviti navike obavljanja zadataka i pripadnosti kolektivu. Oni se možda neće baviti košarkom kao profesionalni igrači, ali će kasnije, naučene vrijednosti primijeniti u drugim segmentima života. I postat će vam publika koja će rado otići pogledati svoje bivše suigrače jer ste ih naučili da se međusobno poštuju i cijene jedan drugog ili jedna drugu.
Na jednog Koji Će Biti ide 30ak Onih Koji Biti Neće i kad anulirate tih 30ak, ustvari 20ak jer mora ih biti 12 u ekipi pa će neki igrati jer netko mora, vi otvarate Onima Koji Će Biti lagani put prema svom cilju. Konkurenciju koja bi im parirala energetski (ne toliko kvalitetom) ste im rastjerali i pokazali da energetski napor ne moraju davati.
A gdje je najveći gubitak anuliranjem energetskog dijela? Gubitak je na niskom težištu (uvelike i zbog THT sindroma: Trosjed-Hladnjak-Televizor), ali najveći gubitak je na lateralnim kretnjama što se kasnije očituje vrlo visokim statičkim momentom u obrambenom segmentu i onda kad i želite nešto napravite, nesposobni ste za bilo što osim potezanja ljudi rukama i čovjek više nije siguran radi li se o košarkaškoj igri ili o pokušaju silovanja.
Krešo Ćosić je jednom kolegi rekao da One Koji Će Biti je nužno opteretiti maksimalno, a sve navedeno netom prije sugerira upravo suprotno. Muškarac mora biti discipliniran, muškarac je stvoren da prijeđe 50 km dnevno, da njih 10ak, 12 ulove mamuta, a današnji muškarac ne može „uloviti“ niti jebeno Cekinovo pile u Konzumu. I vi umjesto muškarca, vi dobivate princeze na zrnu graška. I princeze funkcioniraju dok sve ide dobro, ali na prvoj prepreci se raspadaju kao komunističke zemlje ’90ih jer ih u trenažnom procesu niste naučili kako se nositi s frustracijom i neuspjehom. I onda vam se događa da vam igrači u stresnim situacijama i odlučujućim trenucima izgledaju kao da su prvi put na terenu ili kao da su u predepileptičnom stanju dok vam kompletan kolektiv poprima jednu duhovnu notu – svi šire ruke, gledaju prema nebu i čude se.
Ali nema veze, neuspjeh i poraz su sastavni dio života i kao takve ih treba prihvatiti. Ono što se ne smije prihvatiti je igra bez integriteta i karaktera jer to indicira da nemate svoje ja, nemate identitet.
A kad imate identitet onda vam se ne može dogoditi da vam Babo Bogdanović odigra partiju života sa 38 poena, a vi izgubite od Nijemaca jer u posljednjoj četvrtini ne možete ništa zabiti.
Najbitnije da je ispala Litva, a pogotovo i Srbi.
