BERNOULLIJEVA RETROSPEKTIVA: Hrvatsko košarkaško prvenstvo (Prohujalo s vihorom / Zameo ih Tornado)

Majstorica u Zadru. Navijači, a ne prazne dvorane. Iako će reći da nas je Covid19 udaljio s košarkaških tribina, to baš i nije istina jer se interes počeo gubiti davno prije.

Ako bi se radila nekakva root cause analiza složio bih se sa voditeljem omladinskog pogona KK Zadar, gospodinom Tihomirom Bujanom koji je nedavno u intervjuu apostrofirao krivi način selektiranja, ali to ovdje sad nije tema.


Činjenica je da interesa za košarku više nema. Osim u Zadru. Bez obzira na rezultate ekipe, bez obzira na trendove, Zadrani pričaju svoju košarkašku priču. Iz dana u dan, iz godine u godinu. I nije bilo boljeg mogućeg scenarija nego da se odlučujuća, peta utakmica finala našeg košarkaškog prvenstva igra bilo gdje nego u Zadru. Osobno bih čak više volio da se moglo igrati u Jazinama umjesto na Višnjiku jer Jazine imaju ono nešto, košarkašku dušu, ali ne trebamo pretjerivati. Pogotovo ne na emocionalnom planu.


Dalmatinsko finale, Zadrana i Splićana. Zadrani, iskusnija ekipa, iz moje perspektive i kvalitetnija, ali sa ponekim Zadraninom u svojim redovima. Iako kontradiktornim pronalazim da se u Gradu Košarke ne mogu pronaći igrači za prvi sastav ekipe njihovog grada, ali niti to nije ovdje tema. S druge strane Splićani, mlada ekipa, ali puna potencijala sa pretežno Splićanima u svojim redovima, domaćim dečkima. U obje ekipe po jedan srpski internacionalac, Bursać u Zadru i Luković u Splitu. Baš je fizička konfrotacija ta dva igrača pred kraj prvog poluvremena trećeg susreta bila jedan od čimbenika koji su preokrenuli tijek finala jer je do tog trenutka sve mirisalo na „metlu“.


Taj događaj kao i iznimna energija i srčanost Tonija Perkovića uvelike je utjecala na povratak otpisanih Splićana nakon -16 u trećoj do produžetka i na koncu pobjede. Splićane je predvodio Roko Leni Ukić kao što je i bilo očekivano s obzirom o kakvom se igraču i o kakvoj se košarkaškoj karijeri radi. Iako je Roko odigrao finalnu seriju na visokom energetskom nivou što je i rezultiralo njegovom odličnom individualnom statisitikom, osobno se osjećam zakinut jer je igra Žutih isključivo ovisila o njemu i njegovom raspoloženju. Onog trenutka kad su ga Zadrani zonirali nije bilo uigranih akcija za ostatak ekipe te su kao ekipa izgledali na momente izgubljeno.


Igra im se svela isključivo na Ukićevu igru uz energetsku injekciju već spomenutog Perkovića, ali i Marića pod obručima kao i na iskusnog i odlučnog Babića. Dojma sam da je Marčinković, igrač izvrsnih fizičkih predispozicija, ostao neiskorišten, a pogotovo mi je žao zbog izrazito male minutaže Perasovića koji je u regularnom dijelu igrao puno više, ali vjerojatno zbog neiskustva nije participirao u finalu. Peras mlađi mi se strahovito dopao pokretljivošću i lakoćom izvedbe te očekujem njegovu košarkašku eksploziju u narednim sezonama.

Što se tiče prekaljenog Matea Kedže koji je godinama vojnik kluba sa Gripa s jedne ljudske strane mi je krivo što nije odigrao koju minutu više pogotovo zbog partija pruženih u kvalifikacijama ABA lige protiv Sparsa, ali opet, ne poznajem širu sliku stvarnog stanja ekipe s Gripa. Moj je stav da upravo sve posljednje navedeno ih je i koštalo potpune nekonkurentnosti u majstorici i sa ovakvim postavkama nisu u mogućnosti otići do kraja. Toplo se nadam da će im ostati i Ukić, ali i Babić jer bi uz njih mladost s Gripa puno brže košarkaški stasala, a i objektivno, od Ukića ne možete naći boljeg na našim prostorima da svoja znanja i iskustva prenese na naraštaje koji dolaze.


Kod Zadrana pun pogodak sa strancima. Sva tri momka Justice, Onuaku i pogotovo Carter, podredili su se ekipi i dali svoj obol u osvajanju naslova. Dominika Mavru poznajem osobno i s obzirom na košarkaški put koji je imao taj momak, posebno mi je drago u kakvog se igrača razvio. Zbog njegovog daljnjeg napretka bilo bi poželjno da Carter ostane i dogodine jer je upravo ta osovina Carter-Mavra pogubna u hrvatskim okvirima. Uz Onuakua te spomenutog Bursaća treba napomenuti i Vukovića sa svojom podređenošću ekipi i borbenog Planinića, Jordana sa svojim killer instiktom kao svakako ubojito oružje, Junakovića, ali i mladog Palokaja kojeg sam gledao još u mlađim kategorijama, danas ugašenog kluba pokojnog Pepsija, KK Zagreba. Momka koji svojom energijom i željom može postati izrazito zahvalan igrač i na višem nivou od hrvatske lige.


Zadrani ako ostanu na okupu te zadrže strance ili barem dovedu igrače sličnog, prvenstveno ljudskog kalibra, a potom i igračkog, mogli bi razviti jednu kompaktnu i čvrstu ekipu koja ne bi čekala još 13 godina na novi naslov.


Summa summarum, košarka je dala ovom finalnom serijom čar i draž. Vidjela se i velika količina energije, želje i htijenja na obje strane. Digao se i trkački nivo sukladno navedenom i to je bilo fenomenalno. Problemi koji su se pritom pojavili su: kudikamo povećana nervoza aktera, zanemarivanje tehničkih detalja i kompenzacija istih potezanjima i simulacijma kao i ekipni fokus na šut za tri poena. Ukoliko bi se taj trkački segment digao stepenicu ili par njih više, naše ekipe bi bile konkurentnije i u drugim natjecanjima jer kako onomad reče Ivica Osim: „Tko ne može da trči, ne može niti da igra!“


A što se samog naslova tiče, kad vidite te ljude na zadarskoj tribini, kad vidite zadarsku publiku, njihov Tornado, ne možete niti sumnjati da je trofej upravo tamo gdje treba i biti.


Daj dite materi!

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype