Prednost ustajanja između 4 i 5 ujutro je ta da možete pogledati utakmice NBA doigravanja na Zapadu ili barem napete završetke na Istoku. Istok je otišao na 7, Zapad je u finalu konferencije, bez stresa i napetosti majstorice.
Clippersi su preživjeli pucnjavu Mavericksa, a sad odsvirali i Jazzerima. Ono što je zajedničko objema serijama jest nekoliko parametara:
1. I Jazzeri i Mavericksi imaju jednog superstara i pod hitno im treba još jedan ako misle biti konkurentni – tvrdnja generirana od strane tv komentatora kao i američkih sportskih novinara
– Navedena tvrdnja pod 1. implicira da im je ostatak ekipe za kurac
2. Samouvjeren stav i izgled superstarova na početku serije i kako ista sve više odmiče tako i samouvjerenost isčezava da bi na koncu izgledali kao da su udarili u zid.
-Superstarovi su, naravno, Luka Dončić i Donovan Mitchell. Među njima postoji jedna ogromna razlika – Donovan je prirodni zombi dok je Luka tek zaražen virusom, ali ne ovim pandemijskim koji razvaljuje Čileom unatoč činjenici što je Čile prednjačio cijepljenjem, već virusom narušenih temeljnih vrijednosti koji NBA liga njeguje posljednje desetljeće, ako ne i dva.
NBA liga je postala cirkus koja slobodno može slogan “I love this game” zamijeniti “Daj šta daš samo da prodaš!” Već godinama gledam igrače s klupe kako u slučaju nekog boljeg poteza u igri ili se ponašaju kao da su u predepileptičnom stanju ili skaču i zavijaju kao bijesna pseta. Morao sam napisati bijesna pseta jer su NBA igrači pretežito crne rase pa bi bilo rasistički ih spominjati u istom kontekstu sa majmunima. Da su NBA igrači kojim slučajem pretežno bijele ili žute rase onda bi izraz majmuni u istom kontekstu poprimio socijalno simpatičnu notu.
Ali ovo je jedna druga tema o kojoj ću pisati kad završi Euro 2021 i povezano je s klečanjem i empatijom. Hoće li biti potrebno uz klečanje i ležanje možda, u to ne bih ulazio dok god ne tuku mitraljezi.
Dakle, kultura ponašanja na NBA utakmicama je u najmanju ruku upitna. Kolektivna disciplina ne postoji, a niti za poštovanje nisam baš siguran. Primjer prošlogodišnjeg “zaboravljanja” suigrača u svlačionici prilikom proslave NBA naslova LA Lakersa.
Olakotna okolnost jest da su ga zaboravili unutar nekoliko stotina metara tako da ako vas vaš kolektiv zaboravi bilo bi dobro definirati i nekakvu metriku te nekakav minimum, a sve u svrhu prihvaćanja, razumijevanja i tolerancije u skladu s demokracijom i liberalizmom jer mora postojati logično i socijalno prihvatljivo objašnjenje što kolektiv kojem pripadate, boli njegov kolektivni kurac za vas.
Najbolje prolaze igrači stava i mentalnog sklopa “Bog na Nebu, Ja na Zemlji” i oni su ti superstarovi. I oni su potomci jebenog Mide dok svi ostali oko njih ne valjaju i mogu biti sretni da ih ovi upoće pogledaju, a kamoli im se obrate.
Ukoliko oni sami nemaju taj stav, onda će im ga suptilno sustav sugerirati. I to je ona razlika između Luke i Donovana sa početka priče. Donovan je odrastao sa takvim mentalnim stavom ili bolje rečeno, mindsetom (da upotrijebim riječi s dvora kralja Tomislava) dok Luki to sustav sugerira, a hoće li im se uspjeti oduprijeti, ostaje za vidjeti. Nikoli Jokiću sustav to ne sugerira jer im sigurno i nije baš po volji mali debeljko koji voli kolače.
Ali problem sustava je što mali debeljko ne jebe i igra svoju igru, a hoće li uspjeti izdržati mentalno pritisak pristranog suđenja, ostaje tek vidjeti.
Niti Jokić niti Dončić nisu “NBA amerikarizirani”, ali polako počinju shvaćati nestručnost struke koja stvari prepušta slučajnostima, a kad se situacija užari onda i stihiji.
S druge strane kod igrača je prisutna distrakcija fokusa. Fokus im je na odlukama drugih, prvenstveno sudaca, ali i protivnika umjesto fokusa na svoje zadatke.
Fokus im je na show umjesto na pravila igre.
Fokus im je na vlastitu statistiku umjesto na pravila igre.
Fokus im je na vlastitu statistiku pri čemu se bezobrazno zanemaruju tehnički fundamenti.
Da se razumijemo, NBA liga je najjača i najkvalitetnija liga, ali su ušli u zonu linije manjeg otpora isključivo iz marketinških razloga, a linija manjeg otpora nikad nikome nije dala održiv sustav.
Pravilo bilo kojeg kontaktnog timskog sporta s loptom je jasno – igrač u najboljoj poziciji MORA DOBITI LOPTU! Može imati i epileptični napadaj, može imati i fizički defekt, može biti i najslabija karika na terenu, ali igrač u najboljoj poziciji MORA DOBITI LOPTU!
Svima nama je jasno da to praktično nije izvedivo svaki put, ali to mora biti pravilo broj jedan. Postoje ekipe koje igraju timsku košarku i postoje one koje favoriziraju idolopoklonstvo.
Problem lige je postala činjenica da su marketinški puno interesantniji idolopoklonici jer oni donose nešto između masovne euforije i histerije koje u konačnici donose prodaju, profit, zaradu za jedan manji krug ljudi.
Slušajući komentatore na utakmici Clippersa i Jazza mogli ste čuti oduševljenje Donovanom iako je Utah najbolju glazbu svirala na krilima Clarksona u drugoj četvrtini, mogli ste čuti i o obrani Goberta kojeg su namjerno izvlačili van te isti taj Gobert koji je imao najviših -24 statističku kolonu +/-.
Slažem se s dijelom da je trener kriv za raspad sustava, ali sustava u Jazzu niti nema. Kako ekipa prva na Zapadu u utakmici sezone zabije 72 poena u prvom, a onda u drugom poluvremenu 47? Samo u drugoj četvrtini dok im je prva violina bio Clarkson, zabili su 39, a u čitavom drugom poluvremenu 8 poena više! Ali Donovan je zabio svoju kvotu i njemu se ne može ništa prigovoriti. A još kad njemu pridodate Mike Conleya koji je na momente izgledao kao da je pijan potpuno je jasno da je opasnije stado ovaca koje predvode lavovi nego čopor lavova koje predvode ovce.
Nevjerojatno je da imate u ekipi Bojana Bogdanovića koji u prvoj četvrtini pete utakmice zabije 6 trica u prvoj četvrtini, a onda u slijedećih 7 četvrtina ukupno 26 poena! Ukoliko smatrate da sam ja pristran pogledajte koliko je lopti šutnuo u tih sedam četvrtina ili još bolje pogledajte snimke ako ste u mogućnosti na koji način i kada ih je dobivao.
S druge strane Clippersi, kad ih vidite, osim Batuma, izgledaju kao da će izvući nekoliko kilograma heroina, a ne košarkašku loptu i vjerojatno zbog toga ih sokol ne voli, ali to su dečki koji su tu kad je tvrdo i to su dečki za koje znate da će “do their job”. Ostali su bez Kawhija zbog ozljede pa je The Herd (Colin Cowherd, op.a.) zaključio kako Leonarda treba kazniti jer se ozljedio zbog svog neprofesionalnog pristupa u postsezoni isto kao i Anthony Davis koji je time nanio štetu Lakersima, ali poglavito njegovom ljubimcu i najboljem igraču svih vremena, LeBronu Jamesu. Zaključio je da Leonarda treba i potjerati ako ne bude rezultata (naslova), a s obzirom na ozljedu Leonarda, ukoliko George ne istupi i njega treba potjerati, a Clippersi bez Leonarda ne trebaju niti igrati više protiv Jazza. I bio je u pravu, Jazzeri su mogli sebi olakšati i odmah otići na godišnji te se poštedjeti frustracije posljednja dva susreta. Utah ne treba drugog superstara, Utah treba da Donovan počne igrati za ekipu, a ne svoju statistiku i tada će iskoristiti puni potencijal svoje ekipe te i u play off utakmicama pokazati zašto su bili broj jedan regularnog dijela.
Što se Clippersa tiče, njima želim sreću u finalu Zapada zbog timske igre Jacksona, Manna koji je briljirao u šestoj, Morrisa, Batuma, Beverleya i našeg Zubca, ali prvenstveno karaktera koji su pokazali kad su ih svi prekrižili. U finalu bih ipak prednost dao Sunsima, ali Clippersi su se dokazali u „underdog“ situacijama.
Dok ovo pišem, upravo završava majstorica Netsa i Bucksa koja je u potpunosti opravdala naziva majstorica. Odlična igra na obje strane, bez predavanja do posljednje lopte. Ipak timska igra dominantnija kod Bucksa kod kojih njihov glavni igrač i općenito motor Giannis Antetokounmpo je statistički dominirao utakmicom o čemu govori i njegovih 40 poena, ali u konačnici su stvar spašavali Middleton, Holiday sigurnošću i dirigiranjem napada, Lopez zatvaranjem reketa i dominacijom na obje strane terena te Tucker energijom, poglavito obrambenom. Fantastičan Durant s druge strane, Harden definitivno sazrio (nije onaj iz Houstona, tu je ulogu sad preuzeo Mitchell iz Utaha), Griffin kao i Harden podredio se momčadi, igra im je koncipirana na individualnim rješenjima, kratki napadi u kojima sudjeluju 2 nekad 3 igrača, ali kako rekoh timska igra Bucksa, duži napadi u kojima sudjeluje barem 3, a nerijetko 4 igrača je ipak bila jača. Žao mi je što je Kyrie Irving bio spriječen ozljedom jer to nije igrač kao LeBron, Durant, Giannis, Davis koji mogu svojom energijom povući čitavu ekipu, ali je definitvno igrač kojeg bih htio u svojoj ekipi u infarkt završnicama jer je igrač fokusa i killer instincta. Ako ne vjerujete meni pitajte LeBrona za završetak sedme utakmice NBA Finals 2016.
U sedmoj Hawksa i Sixersa očekujem nešto više nervozniju utakmicu sa dobrim dijelom fokusa na suce, ali se nadam da će me igrači obje ekipe razuvjeriti. Jer za samopouzdanje nije ključna statistika, nije ključno što drugi smatraju da ste dobri, ključna je doraslost trenutku, „to rise to the occasion“, vi morate smatrati da ste dobri na osnovu svog uloženog vremena i truda prvenstveno prema samom sebi i svojim kvalitetama na treningu, a potom demonstrirajući iste i podređujući ih kolektivnim potrebama na utakmicama.