Nogometna „repka“ se plasirala na Svjetsko prvenstvo 2022. u Katru. Iskreno, jebe mi se za rezultat. Jedino mi je bitno da oni koji me predstavljaju daju sve od sebe. I tada smo zajedno. I u porazu i u pobjedi. Ono što me posebno dirnulo i na čemu bih se zahvalio nogometnim reprezentativcima jest homogenost onolikog broja navijača, naših ljudi koji su u to kišno popodne disali kao jedan, navijali kao jedan i pjevali kao jedan. Pjevali i „Kamen, krš i maslina“.
Ovdje ću napraviti malu digresiju. Imoćanin sam rodom i djetinjstvo do punoljetnosti sam proveo u Imotskom. Naslušao sam se svega i o sportu, pogotovo nogometu, ali i o Hercegovcima i Imoćanima, iz oba smjera da ne bi bilo nesporazuma. U negativnom kontekstu naravno. Ispada da je gore Imoćaninu reći da je Hercegovac i obratno nego i jednom i drugom da su pripadnici neke od manjina.
S obzirom na digresiju i potenciranje razlika u razvojno odgojnoj fazi, jasno je da sam prvu sekundu kad sam čuo Matu Bulića i „Kamen, krš i maslina“ na Poljudu nakon reprezentativne utakmice zastao, ali onda me obuzeo osjećaj zadovoljstva gledajući kako cijeli stadion pjeva sa reprezentativcima. Osjećaj zadovoljstva zbog pjesme, osjećaj zadovoljstva zbog hercegovačkih sestara i braće. I svaka čast onome tko ju je i pustio, i na onih par sekundi refrena i ugasio da se osjeti povezanost navijača i igrača kroz a capella pjevanje.
Nas Imoćane i Hercegovce dijeli samo imaginarna granica. Dijelimo isto polje, naselja su nam na obroncima istog brda i zapita se čovjek – čemu polarizacija? Čemu podjela?
Svi protiv svih, svatko protiv svakoga i tako iz dana u dan na našim prostorima, a mediji potenciraju negativne komentare. Radi li se tu o slučajnosti prosudite sami.
U životu imate pravo raditi što želite sve dok ne ugrožavate druge oko sebe i osporavate njihov rast. Ne vidim kako pjesma koja pjeva o nečijem rodnom kraju i pritom ne omalovažava druge krajeve, ugrožava nekoga.
Podjele unutar kolektiva i mikrokolektiva: Ja sam bolji od tebe, Ja sam zaslužni Sin Domovine, Gdje si bio ’91, Ti ne vrijediš, Ti nemaš potencijala, Nisi talentiran, Nećeš biti Onaj Koji Će Biti, Šefe ja znam najbolje, Šefe vi ste najbolji, Dragi šefe mogu li vam oblizati ponos ili anus, Šefe ovi ne rade kako treba, Šefe ja radim od 8 do 16, Šefe sabotiraju me, sabotiraju nas, Nemoj njemu dodavati, Ja sam ovdje samo u prolazu, Ja vrijedim više od ovoga, Ti si Bog i suigrači su ti za kurac, Suigrači ti moraju biti presretni da igraš s njima! Ti nemoj igrati obranu, ovi loši neka rade, ti samo poberi vrhnje u napadu! Kad se pobijedi Ja sam zaslužan, kad se izgubi Oni su krivi! Njihova Glava se ne može urediti!
Imoćani-Hercegovci, Dalmoši-Vlaji-Boduli, Purgeri-Tovari, Purgeri-Dotepenci, Cijepljeni-Necijepljeni, Struka-Radnici, Talentirani-Netalentirani! I sve potencirano od onih koji uzimaju novce, a opis posla im je organizacija. Ali organizacije nema, samo jebena autobusna stanica. I to ona gdje ne čekamo svatko svoj autobus već svi čekamo isti autobus, a oni koji imaju „informacije“ pregazit će bez problema one koji iste nemaju u gollumovskom nagurivanju za što boljim sjedalom, a sa što manje uloženih vlastitih vrijednosti. A ovi što trebaju organizirati jedino mogu organizirati spas vlastite guzice i pritom neće birati ni sredstva niti ljude koje treba žrtvovati. Divide et impera!
I taj modus operandi funkcionira u većini slučajeva uz sveprisutnu podršku medija što objašnjava stanje u našem društvu.
Kakve vođe nama trebaju da krenemo naprijed? Kakvi ljudi nam trebaju da obavljaju posao?
Pogledajmo poljudsku utakmicu, bi li ona bila značajna da nije okupila toliko ljudi? Na kraju se sve svodi na okupljene ljude, zajedništvo i kvalitetu međuljudskih problema. I ne samo u sportu, u svemu! Sport nema smisla bez navijača, ali onda treba poštivati navijače, treba poštivati one ispod sebe jer tu se vidi veličina čovjeka. Takav je bio pokojni Josip Kuže. Čovjek je štitio svoje ljude, svoje igrače, ali je cijenio i navijače jer navijači su i smisao svega. Navijači koje danas ocrnjujemo jer su problematični i buntovni, ali nakon potresa, Petrove i BBB bi se trebalo postaviti pitanje kako je moguće da energija tih momaka nije adekvatno kanalizirana i usmjerena u produktivne stvari od strane sustava? Kako je moguće da nitko nije prepoznao da ti momci vrijede više? Momci koji su odmah skočili pomoći rodiljama, prvi su stigli. Prije onih čiji je to posao. Momci koji su priskočili nakon potresa Petrinji i Sisku.
Zanemarili smo međuljudske odnose, zanemarili smo ljude jer smo u odgojnim fazama skocentrirani na sebe i vlastite ugode dok od straha i slabosti se skrivamo, bježimo od boli i onda nam se isprofiliraju vođe koji ne žele raditi s ljudima jer to nije ugodno. I to tako i treba biti. a sve sukladno demokraciji, liberalizmu, toleranciji i empatiji.
Dok ovo pišem u noći pred Dan pada Grada Vukovara, ne mogu ne spomenuti generala Blagu Zadru. Čovjeka koji dok je vodio radnike u prosvjedu brinuo se za svakog od njih bez obzira na nacionalnost i pozivao na jedinstvo, čovjeka koji je u ratu čvrsto i odlučno stao i nije dao svoje do posljednjeg trenutka života. Nije htio tuđe, poštivao je druge. Ali svoje nije dao i brinuo je za svakog svog vojnika!
Brinite za sebe, brinite za svoje bližnje, ali i za ljude s kojima se srećete. Dajte sve od sebe, izvršavajte zadatke u potpunosti i veselite se tuđem uspjehu pa će se ljudi veseliti i vašem. Ne kategorizirajte igrače, pogotovo djecu. Prihvatite svakog tko želi davati sve od sebe i za sebe i za kolektiv jer nitko od nas nije iznad igre niti može biti. Veselite se s navijačima, budite zahvalni i uvijek dajte sve od sebe kao primjer ostalima oko sebe. Bodrite svoje, ali poštivajte i tuđe igrače, čestitajte im.
Ako vidite Hercegovce da pjevaju, priđite im, pjevajte s njima „Moja Hercegovina“, sa Slavoncima pjevajte „Inati se Slavonijo“, sa Splićanima „Ništa kontra Splita“, sa Zagrepčanima „Zagreb, tak’ imam te rad“ jer jedino ako budemo pazili na ljude oko nas i gurali jedni druge i poticali, možemo ići naprijed kao društvo, a onda rastemo i kao pojedinci.
Grad, to ste vi!
