Stihija vam ne donosi ništa. Ništa dugoročno. Donosi neka kratkoročna zadovoljstva, a takva zadovoljstva u kontinuitetu vode u ovisnosti. Također, dobro je utvrditi i razloge nastajanje stihije.
Svaka stihija generirana je unutarnjom frustracijom i nezadovoljstvom. Niste dali sve od sebe, niste pronašli sebe i onda za svoje promašaje i nezalaganje optužujete druge. Akumuliranjem sitnih poraza i gubitaka u kojima nemate moralno egzistencijalnih parametara, a priori hrabrosti, suočiti se sa samim sobom i istinom te preuzeti odgovornost za svoj život, paralelno akumulirate nezadovoljstvo koje na pojavu okidača, eksplodira. I upirete prstom u sve i svakoga, a ponajmanje u ogledalo jer autor, kreator, CEO ili kako god to zvali, vašeg života ste samo vi. I nas ne definiraju ljudi i događaji oko nas već isključivo naša reakcija na iste. Isključivo naš je odabir fokusirati se na ono na što možemo utjecati ili tražiti alternativne puteve i staze, a to znači smišljati uvjerljive isprike vlastite nesposobnosti jer isprike dobro zvuče onom tko ih izmišlja.
Tako ćete mrziti drugog jer je drugi kriv što vi ne možete bolje, drugi je kriv što vi niste gdje bi trebali biti već ste tu gdje jeste. Isto tako, ako netko kaže da vas mrzi, odmah ćete skočiti kao Inkvizicija svojedobno, te ognjem i mačem štititi svoj pravednički put iznad svega.
Ali da se vratimo na konkretan slijed događaja. Danas, nekoliko tjedana poslije i svih događanja u međuvremenu, to skandiranje je potpuno beznačajno i samo je indikator „hajdučke“ opterećenosti Dinamom. Hajduk se treba fokusirati na sebe i na svoje ciljeve, a ne već u idućem kolu ponovno cviliti o suđenju i netrpeljivosti sustava spram njih. Kako je moguće da im netrpeljiv sustav „dopusti“ pobjedu usred Maksimira, a onda im taj isti sustav uskraćuje njihovo pravo na naslov nedosuđenim kaznenim udarcem? To što su „zabili“ 5 komada od kojih 2 u vlastitu je zanemarivo. Nema gola poput autogola.
Reakcije na skandiranje indikator su „pravedništva“ jer takva vrsta skandiranja je u potpunosti neprihvatljiva u današnje doba demokracije, liberalizma i tolerancije i treba biti satrta i zatrta u začetku ničim drugim doli alatima upravo demokracije, liberalizma i tolerancije, a glavni akteri barem spaljeni na lomači kako i treba i dolikuje u skladu s pravednošću lika i djela nas pravednika. Tuđim kurcem koprive se mlate jer ako je neko društvo kulturno onda je to naše i vrijeđanje praktički ne egzistira u društevnim sferama života bilo političkim, medijskim ili čak i u znanstvenim.
Još jedna podjela društva na „zločince“ koji skandiraju i njihove oponente „pravednike“, a paradoksalnim pronalazim činjenicu da njihova frustracija zapravo ima i imala je zajednički nazivnik tijekom akumuliranja iste. Sustav, institucije kao paravan, a ustvari konkretno osobe imenom i prezimenom koje su prvenstveno gledale isključivo materijalne benificije u svim mogućim oblicima, a na kraju i sve ostale dušebrižnike koji svoj posao obavljaju savjesno i treba ih pustiti da to rade i dalje u duhu organizacije i kolektivnog rasta i napretka. Logično je da se okrenete protiv ljudi koji su dio vaše fizičke okoline i tada bezrezervno uzimate ono što vam sustav i institucije nude kao objašnjenje.
Skandiranje je trenutak slabosti i od beznačajne, marginalne stvari stavljeno je u prvi plan da se skrene pozornost sa pravih „problema“ u kojima se neki nalaze – Hajduk opterećen Dinamom i pobjeda nad Dinamom za njih je početak i kraj svega, Dinamo uljuljkan u rezultate prethodnih godina i sezona te u situaciji da mu igrači „biraju“ utakmice kao i količinu predanosti i energije koju će unositi u iste, jednako kao i Hajduku kad Hajduk ne igra protiv, pogađate Dinama. Još treba i dodati „pravedničku“ publiku i pratitelje događaja čije je osjećaje povrijedilo skandiranje, a to što su im „plavi ljubimci“ priredili svojevrsnu frustraciju nezalaganjem ćemo prešutjeti.
Ono što je pokazao maksimirski derbi jest vrhunsku izvedbu cijelog Hajduka te posebno Marka Livaje i primjer svim mladim igračima kako je strpljenje i doraslost situaciji kao rezultat istog krucijalno u sazrijevanju svakog igrača, a ne „trka“ za prodajom i materijalnom realizacijom svog lika i djela. Marko je već sa 18 godina (ako se ne varam, ali tu +/- godina ne znači ništa) otišao „trbuhom za kruhom“ i osim materijalne koristi, sama karijera mu se nije razvijala na način na koji se to „očekivalo“ u startu. Mladi igrač treba biti spreman raditi na sebi, na procesu i čekati svoju priliku i ne dopustiti okolini da mu diktira tempo jer okolina to i radi u vidu kratkoročnih zadovoljstava u kojima se ljudi u pravilu „pogube“, a pogotovo mladi, još neafirmirani ljudi. Pritom ne mislim samo kao profesionalci već kao osobe prvenstveno. Dinamovci su naučili da ne mogu biti uljuljkani niti smiju omalovažiti protivnika svojim pristupom baš kao što je i Hajduk to naučio već u idućem kolu već da u svaki susret se mora ući maksimalno bilo mentalno bilo fizički.
Što se tiče skandiranja, ako isključite ton na videu, vidjet ćete povezanost Marka Livaje s navijačima, s Torcidom i to je upravo i smisao sporta kako igrači slave pobjedu i dobru igru na ramenima svojih navijača, a ne poput NBA umišljenih igrača ili igračina, a duhom igračića prolazite pokraj ispruženih ruku djece kao pokraj tuđeg groblja. Smisao sporta jest da povezuje ljude, i igrače i navijače uključujući i protivnike jer protivnik je taj koji vas tjera raditi bolje i više te tako i rastete zajedno.
Po pitanju Danijela Subašića, čovjek se našao u „neobranom grožđu“ i odmah drvlje i kamenje po njemu. Što vas boli briga što je on tada promrsio kroz zube. Vidljivo je da je čovjeku bila situacija izvan komforne zone i tko se to od nas nikad nije našao u takvoj situaciji te odabrao „go with the flow“ samo čekajući da što prije završi? Danijel jest reprezentativac, ali je i čovjek prije svega.
Jedino upitno u čitavoj priči jest izjava Nikole Vlašića. Nikola bi se također trebao fokusirati na sebe i svoju igru, a ako mu je toliko stalo do izbacivanja Dinama, trebao bi se vratiti u Hajduk i tamo igrati. To je ta „treća strana“ modus operandi, a zov novaca i materijalnog je opravdan u bilo kojem slučaju. E sad, činjenica je da je ova izjava došla netom pred utakmicu West Hama i Dinama i samo je napravila uslugu igračima Dinama te bi trebalo utvrditi je li Nikola sam kreator iste ili postoje i osobe iz sjene i određene „sugestije“ i o kakvom se povodu kao i namjerama radi. Također, poslije utakmice i Dinamove pobjede krenulo je „izrugivanje“ sa Vlašićem, ali nije on toliko bio „pojeden“ koliko bi dušebrižnici htjeli. Momak je svoj posao odradio i više nego profesionalno, ali čitav West Ham je bio sve samo ne sinkroniziran.
I za kraj čitave ove sage, pozdravio bih izjavu Marka Livaje da će ostati u Hajduku dok ne osvoji naslov (inače sam simpatizer Dinama) jer nam i trebaju kolektivi koji će težiti osvajanju naslova, a ne da samo jedan klub osvaja trofeje već skoro 2 desetljeća zbog zajedničkih nazivnika problema, ali prvenstveno i odustajanja svih ostalih aktera. I ta izjava je pokrenula dušebrižnike koji su sugerirali da će Livaja ostati do kraja karijere. Blateći i pljujući po drugom ne veličate sebe. štoviše, govorite isključivo o sebi, a ne o drugom. Tu i tamo se našaliti s nekom situacijom je u redu, ali kontinuirano zbijanje šala o jednom te istom događaju ili nečijem nedostatku je omalovažavanje, vrijeđanje i ponižavanje.
Svima želim da budu najbolja verzija sebe i da gledaju sebe i vlastite procese i usavršavanje jer samo tako se podiže kvaliteta na viši nivo, sve ostalo je patologija i svečani koncert bivšem austrijskom premijeru.
U doba kad smo kao civilizacija dosegnuli dno licmjerjem i lažima o slobodi, poštivanju i toleranciji u teoriji, a u praksi provodimo samovolju, sebičnost, jednoumlje i podređeni smo vlastitim materijalnim realizacijama – Marko Livaja na ramenima Torcide, navijača je nešto najljepše što sam mogao dobiti za Božić bez obzira što ne navijam za Hajduk. U doba kad se zadovoljava forma, kad igrači plješću navijačima jer im je rečeno da tako treba, kad nema istinskog poštovanja, a međuljudski odnosi u cijelom društvu, a ne samo sportu, su u derutnom stanju ili uopće ne postoje – Marko Livaja na ramenima Torcide je Play of the Year. I do not like it, I fuckin’ love it.
Toliko mi je to bilo dobro da ću zanemariti dio o mržnji jer i pjesnici kažu da ako se ne’ko mrzi poput nas, to mora biti ljubav! Niti bi Dinamo bio Dinamo bez Hajduka niti Hajduk može biti Hajduk bez Dinama. Razvijajte svoje procese, radite na sebi, držite do ljudi oko sebe i neka pobijedi bolji!
Nitko vas neće prevariti više od vas sebe samih jer nema gola poput autogola!
