Bernoullijeva retrospektiva: U pobjedi i porazu

Osjećaj pripadnosti i navijanje. Koja je razlika između osjećaja pripadnosti s jedne i navijanja s druge strane?

Navijamo za nekoga jer smo iz istog mjesta, pokrajine, države. Nekad navijamo jer nam se netko jednostavno sviđa, a nekada jer je to u trendu. Navijamo jer je to jednostavno tako i vrlo često raspoloženje ovisi isključivo o rezultatu. S druge strane, osjećaj pripadnosti se ne generira samo na bazi socijalne pripadnosti ili trendova već na dijeljenju uvjerenja i temeljnih vrijednosti. Onih naših “unutarnjih” iz kojih se rađa istinska podrška.

Damira Martina sam prvi put percipirao na Olimpijskim igrama u Riju 2016. nakon njegovog nastupa u finalu “samca”.  Odveslao je odličnu, nadrealnu utrku i kad je sve izgledalo da je osvojio zlatnu medalju, na kraju se ipak morao zadovoljiti srebrom zbog fotofiniša jer je osim njega i Novozelanđanin Mahe Drysdale također odveslao nadrealnu utrku i došao do zlata. Imali su ista vremena, fotofiniš je tisućinke “poslao” na stranu Drysdalea. Kao nacija skloni smo sindromu žrtve te je zbog fotofiniša i promjene odluke da je Damir drugi, a ne pobjednik, krenulo se sa pričama o urotama i zavjerama, namještanju fotofiniša, neprirodno izduženom čamcu Novozelanđanina. Čak su se spominjale i tužbe od strane ljudi “na pozicijama”.

Ne sjećam se jesu li iste stvarno i realizirane, ali to me nije niti interesiralo. Ono što me interesiralo nakon takve utrke i preokreta u kojem ste bez obzira na osvojeno srebro, izgubili puno, izgubili zlatnu olimpijsku medalju i nikako ne bi bilo nezasluženo da ste istu osvojili, bila je Damirova reakcija i osvrt na utrku te njegovo viđenje cjelokupne situacije. Bez obzira što ga je novinar navodio na smjer razgovora o otetom zlatu, Vukovarac je ostao pribran i smiren te zaključio kako su svi oni (natjecatelji, op.a.) međusobno prijatelji koji prolaze kroz iste ili gotovo slične situacije i probleme, da njegovo odricanje i žrtva nisu ništa veći od svih ostalih natjecatelja pa tako i od Novozelanđanina te da oni međusobno guraju jedan drugog prema naprijed i izvlače ono najbolje jedni iz drugih tako da svatko od njih može dati sve što ima u datom trenutku. Na kraju je zaključio da mu je drago i zbog sebe, ali i zbog Novozelanđanina.Tom me izjavom Damir tada oduševio jer čovjek koji u teškim trenutcima preuzima odgovornost za svoje postupke i analizira što je mogao napraviti bolje pritom ne okrivljujući okolnosti ili neke druge ljude, je osoba vrijedna divljenja. Pogotovo u današnje doba gdje smo postali civilizacija kojoj je neophodno potreban krivac za vlastite promašaje. Zločin i kazna, ali preko tuđih leđa.

Na ove Olimpijske igre u Parizu je krenuo po medalju na četvrtom uzastupnom nastupu (London, Rio de Janeiro, Tokio, Pariz). Već u njegovim izjavama prije odlaska osjetio sam određene mentalne “kočnice” – Da nije bilo medalje u Riju, prestao bih. Da nije bilo medalje u Tokiju, prestao bih. Osam godina kopate rupu, a rupa ostaje ista i nemate više što iskopati, ali kopate jer će se rupa u protivnom početi zatrpavati.Na koncu, nije uspio doći do te svoje četvrte medalje, ali osim njega po četvrtu medalju su išla i braća Sinković. Braća nisu bili izraziti favoriti kao na prijašnjim natjecanjima, ali su pokazala da se nikad, ali baš nikad ne smije podcijeniti srce šampiona. Ono što su oni napravili u finalnoj utrci bila je jedna nova dimenzija nadrealizma. Prije svega mentalnog.

Spartanski čvrsto i odlučno do samog kraja unatoč lošoj poziciji nakon prvih par stotina metara. Dok ste gledali utrku nije vam preostalo ništa drugo nego diviti se lakoći izvedbe i bratskoj harmoniji kad je sve već praktički bilo izgubljeno, ali ako ste i gledali u studiju nakon svega i slušali njihove izjave, morali su vas proći trnci barem jednom. Barem jednom ste se morali i iskreno nasmijati od zadovoljstva njihovom osvojenom medaljom i načinom na koji su odradili utrku.Način na koji se njih dvojica nadopunjuju ne samo u čamcu već i u razgovoru, zahvalnost prema svojoj obitelji koja ima razumijevanje iz koje se osjeti kako su njih dvojica tu jedan za drugog kad je teško, kad je neophodno, ali kako su i drugi članovi njihove obitelji tu za njih dvojicu kad im je potrebno.Od gledanja kako su fizički odradili utrku, impresivnije je bilo slušati kako su istu proživljavali – “Bili smo u lošoj poziciji nakon prvog dijela, ali idemo ovo završiti do kraja bez obzira na okolnosti. Idemo u našem stilu, zaveslaj po zaveslaj. Bole ruke, boli svaki mišić, ali nema odustajanja dok posao nije potpuno završen.”

I završili su posao, i to kako su završili. Audaces Fortuna Iuvat! Braća Sinković su primjer kako bih htio da mi sinovi funkcioniraju i međusobno se podržavaju bez obzira čime se u životu bavili.Damirova izjava nakon završetka ovogodišnjeg natjecanja i viđenje istog bili su znatno drugačiji nego što je to bio slučaj sa Sinkovićima. Ostao je dojam kao da mu je laknulo nakon svega proživljenog i ostvarenog rezultata. Kao da je tražio izlaz iz “samca” odnosno svoje “samice” i da stavlja točku na posljednjih 10 godina te zatvara to poglavlje, ali i da otvara novo poglavlje jer se želi natjecati u timu s nekim mlađim(a) kojiima može pomoći svojim stavom, radnom etikom i iskustvom. Na spominjanje novinara i olakotnih okolnosti zbog svojih godina, samo je kratko odgovorio u svom stilu kako godine nemaju veze s tim jer je najbolje pogledati što su napravili Sinkovići, a i Novozelanđanin Drysdale je imao 38 godina kad je pobijedio upravo njega u Riju prije osam godina. Na prvu se može zaključiti zašto je Damir uopće pristao na “10 godina ropstva u samici” ako to nije bilo to u njegovom slučaju, ali tu je došla do izražaja njegova vrijednost da završi započeto poglavlje koje je sam otvorio jer na početku karijere nije htio biti smetnja drugima već je želio da svojim postupcima utječe samo na sebe.

Završavanje započetog poglavlja odlika je pravog ratnika. Bez obzira odgovara li mu to ili ne, a pogotovo kad mu to uopće ne odgovara kako je ispalo na kraju jer ipak svi mi težimo kolektivu u kojem možemo biti to što jesmo i dati sve od sebe za taj isti kolektiv, ali i da kolektiv to itekako cijeni i poštuje. To je zapravo osjećaj pripadnosti na koji se svodi život.Ono na što svakako morate obratiti pozornost u svom životu jest razlika između vaših navijača i Navijača. Jedni su tu samo dok imate rezultat, a drugi su tu za vas i u pobjedi i u porazu jer uživaju gledajući vas kako na bilo kojem životnom borilištu ostavljate posljednje atome snage, a posebno kada to radite zbog grba na prsima ili kako su braća Sinković rekla – zbog mogućnosti da zbog vas svira Lijepa Naša.

Braća Sinković, Brothers in the Arms, kao simbol podrške čovjeku pokraj sebe, timskom radu i neodustajanju. Damir Martin, Vukovarac čvrst kao stijena, stoji i odupire se svim naletima baš kao i vukovarski Vodotoranj, simbol njegovog grada, kojeg su neki pokušali sravniti kako su znali i umijeli, ali im to nije pošlo za rukom.

Ima nešto u tom Vukovaru, Vukovarcima. I u njihovom Vodotornju…    

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype