Dario Livajić donosi treći nastavak svoje kolumne, ovoga puta u priči o velikim očekivanjima.
Rezultati prihvaćeni od strane okoline povlače za sobom financijske injekcije, reklame, sponzore i kad se jednom naviknete na takvu vrstu materijalne blagodati jako je teško zadržati fokus na procesu i ne krenuti Linijom Manjeg Otpora. Svim mogućim sredstvima želite osigurati i zadržati svoju poziciju i taj vaš mentalni put prerasta lagano u graf eksponencijalne funkcije sa bazom sveprisutnog Golluma. U početku suptilno i sa određenim skrupulama, a nakon „probijenog leda“ slijedi eksplozija eksponencijalnog Golluma. Svaka sličnost sa modus operandi političara je sasvim slučajna.
Da bi osigurali sredstva i prije i poslije potrebna vam je priča i interes okoline odnosno javnosti. Ako pritom imate „pay per view“ novinarska piskarala, put vam je itekako olakšan. Oni kao štovatelji lika i djela dvojice krojača iz Andersenovog „Carevog novog ruha“, ali i retorike Zenona elejskog objasnit će vam da se sve događa s razlogom i ako je baš potreban krivac to će biti ili oni sa najnižeg nivoa procesne strukture ili neki koji su se tu slučajno zatekli i eto, baš su vam oni ujebali vašu čvrstu koncepciju. Sad zamislite da u nekoj firmi manageri za sve uvijek okrive običnog radnika. Ili okolnosti.
To je za slučaj „poslije“. Za slučaj „prije“ trebaju vam „zazivanja duhova prošlosti“, „prizivanje slavnih vremena“, prosipanje parola koje strašno zvuče i ustvari sve na što se pozivate jest tuđi rad, tuđe zalaganje i odricanje, tuđa ostvarenja. Hic Rhodus, hic salta gospodo. Ali jebeš skakanje po Rhodosu, treba stvoriti očekivanja. Velika očekivanja.
Razlika između očekivanja i Velikih očekivanja je u pristupu. Očekivanja imate kad poznajete vlastiti proces i kontrolirate parametre istog. Velika očekivanja imate kad se u konačnici pokaže da vi ustvari nemate blage veze o svojim procesima pa svejedno uzmete novce za organizaciju kvalifikacijskog turnira za Olimpijske igre i nakon što prođete gore nego Hitler u Rusiji tvrdite kako je vaš cilj bio osigurati Europsko prvenstvo. Nameće se onda jedno logično pitanje – koji ste kurac uzimali 20 milja za nešto u što niste vjerovali kad u isto vrijeme veliki broj djece nema uvjete za normalno pohađanje niti vrtića niti škola, a pogotovo nemaju adekvatne uvjete za početne korake u bilo kojem sportu jer dvorana nema. Ako ih i ima, onda termina nema. Za 20 milja napravite nekoliko objekata u civiliziranim društvima. Kod nas za 20 milja možete napraviti samo jedan i to uz vrlo vjerojatno pojavljivanje nepredviđenih troškova. Treba nahraniti gladnog i napojiti žednog. Konzultanti, instruktori, savjetnici i ostali Zaslužni Sinovi Domovine koji samo delegiraju zadatke drugima i najbolji su za detektirati što drugi trebaju raditi, a u poslovnom i privatnom životu najbolje se snalaze kao članovi počasnog orkestra u službi austrijskog premijera.
Velika očekivanja su kad vi igrate četvrtfinalni knockout susret na europskom prvenstvu i onda se nakon poraza očitujete kako su neki „prokockali“ šansu. Ali vi preuzimate odgovornost?! Vi, da ste u stanju preuzeti odgovornost ne bi se uopće došli u poziciju da na takvoj utakmici „testirate“ nečiji pristup. A i pristup igrača se ne stvori preko noći, to je jedan malo dugotrajniji proces kojeg znantno ubrzavaju kvazi friendly odnosi, osobni interesi, međusobna laganja i zavaravanja. Jebeno je kad igrač-konj umisli da je tehničar, a još jebenije kad „oni iznad“ ga tapšu i podržavaju. Dok ne nastupi problem.
Velika očekivanja su kad izaberete čovjeka da vam vodi projekt od 20 milja, a on kao prvo ne vjeruje u njega, a onda ispadne da vi ne vjerujete što on radi u posljednjim, odlučujućim trenucima. Koji su parametri selekcije vašeg kandidata? Vi morate znati što možete od njega očekivati i složiti plan kao i moguće „izlaze u slučaju opasnosti“. Vaš kandidat ne mora biti dorastao situaciji, čak ne mora niti zadovoljavati sve kvalitetne norme, ali onda ste vi tu da ga podržite. I onda ne pripadate duhovnoj sekti koja širi ruke, čudi se i moli već unaprijed dogovorite strategiju i kako rekoh, moguće ishode.
Tada vam statika ekipe ne bi bila na izrazito visokom nivou već bi to bila energetska rapsodija, a tada ni poraz kao niti utrošenih 20 milja ne bi teško palo jer pare su tu da se troše, a i poraz je sastavni dio sporta. Ali bi onda i drugi dobijali prilike, a ne samo Zaslužni Sinovi Domovine pa bi se našlo načina da se izgrade i škole i vrtići i dvorane. Našlo bi se načina da se proširi baza koja bi kasnije pojačala selekciju, našlo bi se načina da se svi međusobno poštujemo i da je jedini kriterij za poštovanje predanost procesu i kolektivu. I ne samo u košarci. I ne samo u sportu. U svim segmentima društva!
Nego, kakav je vaš status? ISTI!
Koliko ja znam, jedino mrtvaci imaju uvijek isti status…
