U Priči iz Bronxa, Sony je rekao Calogeru nešto što mi se urezalo u pamćenje : “Najtužnija stvar u životu je potraćen talent”. No, što se dogodi ako nisi potratio talent, ali se ipak nekako potratio? Dobrodošli u Carmelovu životnu priču.
Svoj put preko trnja započeo je u klasičnom američkom stereotipu, droga, alkohol i hladnokrvna ubojstva su bila svakodnevica u njegovom odrastanju. Iako rođen u Brooklynu, većinu svog djetinjstva proveo je u Baltimoreu, gradu u kojem su trgovina drogom i ubojstva na ulicama bila normalna pojava. Tadašnju situaciju u gradu najbolje je ocrtala kultna TV serija „The Wire“ koja je na brutalan i surov način prikazala događanja u gradu, od pakla droge pa sve do najviših stupova društva, Baltimore je bio leglo kriminala. Srećom po Mela, on je svoj izlaz pronašao u košarci. Njegove igre na Oak Hill akademiji nisu prošle neprimijećeno, sjatili su se skauti svih ponajboljih sveučilišta u nastojanjima da privuku mladu zvijezdu u usponu. No, on je oči imao uprte samo ka jednom sveučilištu, Syracuseu. Trener „orangemena“ Jim Boeheim osobno je došao skautirati Carmela, te provesti razgovor s njim što je na mladoga Anthonyja ostavilo veliki trag te se odlučio pristupiti tom prestižnom sveučilištu. Boeheim je u njegovom životu imao očinsku figuru te su imali sjajan odnos koji je rezultirao njegovim najvećim trenerskim uspjehom u karijeri, osvajanjem NCAA titule. Uz zaštitni znak, kvalitetnu zonsku obranu te fenomenalnu napadačku igru Anthonyja koji je predvodio tim po broju zabijenih poena te uhvaćenih skokova, Syracuse je pregazio konkurenciju te uzeo naslov. Nije se imalo što čekati, Melo je bio spreman za idući izazov u karijeri, slijedila je tranzicija u NBA košarku.
Madison Square Garden, najpoznatija dvorana na svijetu bila je poprište NBA drafta 2003, jedne od najboljih klasa svih vremena. Unatoč Melovim izvanserijskim igrama, prvi izbor drafta bio je svima znan unaprijed. U dvorani se nalazio jedan mladić iz Akrona pod nadimkom „The Chosen One“ koji će svojim igrama obilježiti ovaj sport zauvijek. LeBron James je izabran kao prvi u Cavalierse, a na Detroitu je bila odluka koja će im promijeniti tijek franšize zauvijek. Tada su imali roster koji će naredne sezone uzeti titulu prvaka, a k tome su još imali luksuz u vidu drugog izbora na draftu i mogućnost da na već šampionsku jezgru nadodaju neki poseban talenat koji će ih držati u vrhu dugi niz godina. Tadašnji generalni menadžer Pistonsa, Joe Dumars se odlučio na izbor osebujnog mladića iz Srbije, Darka Miličića. Sa samo 18 godina, bio je velika nepoznanica, ali je posjedovao ogroman potencijal koji nažalost nikada nije uspio materijalizirati. Na trećem mjestu spremno je čekala ekipa Denver Nuggetsa kojima je tako u krilo upao jedan od najboljih igrača generacije. Instantno po dolasku u tim postao je lice franšize te ih pretvorio preko noći u momčad koja se borila za doigravanje dok su sezonu prije toga dijelili poziciju najgore ekipe lige s omjerom 17-65. Sezonu su završili na 8. mjestu te izborili doigravanje protiv Timberwolvesa predvođenih moćnim Kevinom Garnettom koji su ih eliminirali u 5 utakmica. Anthony je predvodio svoj tim po broju zabijenih poena, prvi rookie kojemu je to pošlo za rukom nakon Davida Robinsona. Srušio je brojne rekorde, oduševio navijače te vratio košarku u „Pepsi Center“, ali to sve nije bilo dovoljno da osvoji nagradu za novaka godine koja je pomalo nepravedno otišla u ruke LeBronu Jamesu. Sezone su prolazile, individualni rekordi su se gomilali, ali iz godine u godinu nije bilo nekog većeg timskog uspjeha. U Zapadnoj konferenciji krcatoj talentom bilo je izuzetno teško probiti se do vrha. Bila je to era Tim Duncana, Kobe Bryanta koji su tada držali primat, iz sjene su vrebale ikone poput Nowitzkog, McGradya, Nasha, tako da je svaka playoff serija bila prava rovovska bitka. Nažalost po Mela i njegove Nuggetse, svake sezone je bila ista priča, plasman u prvi krug doigravanja i ekspresno ispadanje od strane jačih nositelja. Sve do sezone 2008/09 kada su konačno kliknuli na pravi način. Tijekom ljeta odlučili su se na razmjenu na poziciji organizatora igre, poslali su Allen Iversona u Pistonse, a u drugom smjeru krenuo je pravi „floor general“ Chauncey Billups. Pod njegovim veteranskim vođenjem igre, ekipa Denvera je bila spremna za velike stvari, sezonu su završili na drugom mjestu u konferenciji iza Lakersa. U prvom krugu doigravanja ekspresno su izbacili New Orleans Hornetse rezultatom 4:1 pritom im nanijevši jedan od najtežih poraza u povijesti franšize kada su ih dobili s nevjerojatnih 58 poena razlike. U idućem krugu igrali su protiv Dallas Mavericksa koje su izbacili identičnim rezultatom. Prevagu u seriji je donijela Carmelova trica za pobjedu sa zvukom sirene u trećoj utakmici serije koja im je donijela vodstvo od 3:0. Zadnja prepreka prije finala su im bili Los Angeles Lakersi predvođeni sjajnim dvojcem, Kobe Bryantom te Pau Gasolom. Preko Kobea u naponu snage se ipak nije moglo te su Nuggetsi pali u 6 utakmica, dok su Lakersi otišli u veliko finale i uzeli naslov preko Howardovog Magica. Iduće sezone Carmelo je nastavio u istom ritmu, pružao je sjajne partije na temelju kojih je bio izglasan kao starter na NBA All-Star susretu te je pritom rušio brojne rekorde Nuggetsa. Nažalost, ponovili su se isti problemi u doigravanju kao prijašnjih godina. Unatoč njegovim herojskim izdanjima, Nuggetsi su ponovo posrnuli u prvom krugu. Postao je jako nezadovoljan te je odbio produženje ugovora od strane Denvera i tako im dao do znanja da više ne želi biti njihov igrač. Denver je tako pokušao spasiti što se spasiti da i zauzvrat dobiti najviše moguće za igrača takve vrijednosti, uslijedila je nova era za obje strane.
22. veljače 2011. dogodilo se neizbježno, poslan je skupa s Billupsom u svoj rodni grad te mjesto gdje je oduvijek htio biti, New York. Grad, navijači, trener, svi su bili oduševljeni akvizicijom ovog svestranog strijelca. Madison Square Garden bio je spreman za erupciju, Knicksi su dobili svoju drugu zvijezdu uz Amare Stoudemirea te su bili spremni za pohod na sam vrh Istočne konferencije. No, slika s papira se nije prenijela na parket, Melo i STAT nikako nisu mogli pronaći zajednički jezik, česte ozljede su unazadile ekipu a turbulentan odnos glavne zvijezde i trenera D’Antonija je bio veliki problem nad franšizom. Sve je kulminiralo otkazom Mike D’Antonija nakon što je Anthony zadao ultimatum franšizi u Jelena Rozga stilu: ili on(a) ili ja. U završnicu sezone se ušlo s novim trenerom, Mike Woodsonom, dosadašnjim asistentom. Završili su snažno, ali u doigravanju ih je čekao sraz s „velikom trojkom „ Miami Heata protiv koje nisu imali nikakve šanse. Osakaćeni ozljedama Tyson Chandlera, Baron Davisa, Iman Shumperta, Jeremy Lina, trešnju na vrh sladoleda stavio je Stoudemire koji se tragikomično ozlijedio kada je nakon poraza od Miami Heata udario šakom u vatrogasni aparat. No, nakon godina i godina čekanja, konačno je slijedila jedna prava sezona koju su fanovi Knicksa čekali još od dana Patricka Ewinga. Mike Woodson imao je cijelo ljeto za pripremu svog plana igre kojeg je implementirao u momčad i otključao im potencijal u potpunosti. Pomaknuo je Carmela na poziciju „small ball četvorke“, gdje je bio noćna mora za čuvare. Svoju nepodnošljivu lakoću zabijanja odveo je na neku novu razinu te je trpao suparničke koševe neumoljivo cijele sezone. Cijeli tim se podredio njemu i pratio ga u stopu, Tyson Chandler je patrolirao reketom, Kidd maestralno odradio ulogu trenera na parketu, a Raymond Felton smanjio broj dnevnih odlazaka u McDonals. Čak su i svi oni suludi pokušaji J.R Smitha pronalazili dno mrežice te je na kraju uzeo nagradu za najboljeg igrača s klupe, iliti šestog igrača. Tako je rapsodija Knicksa bila u punom jeku, srušili su rekord po broju zabijenih trica te sezone s 891 zabijenih, što je u današnjoj eri košarke, izvanzemaljaca iz Oaklanda, te „Moreyballa“ u Houstonu malena brojka, ali netko je morao započeti trend. Osvojili su svoju diviziju te sezonu završili s čak 54 pobjede. Carmelo je sezonu okrunio titulom najboljeg strijelca lige, izabran na All-Star susret, izglasan u All NBA drugu petorku te je završio kao treći u poretku za MVP-a lige. No, pravo dokazivanje tek je bilo pred njim, očekivanja cijelog grada su bila na njegovim leđima. S druge strane, mrski, vječni rival, Boston Celticsi u silaznoj putanji, spremni da zadaju još jedan udarac i izazovu bijes navijača Knicksa. Ipak, nisu imali dovoljno napadačke moći da pariraju Carmelovim Knicksima te su pali u šest utakmica. Tako su Knicksi konačno nakon dugih 13 godina čekanja prošli prvi krug doigravanja i okusili slast pobjede nad ljutim rivalima. U idućoj rundi spremno su čekali Indiana Pacersi predvođeni mladim Paul Georgom. Napadačka fantazija Knicksa razbila je zube na tvrdoj obrani Pacersa, Carmelo je vukao koliko je išlo, stisnuo zube i s potrganim ligamentima ramena „umro muški“, što ne možemo reći za njegove suigrače koji su nestali kad je bilo najpotrebnije. Umjesto da nadograde taj uspjeh, tim je naredne sezone implodirao. Stručni stožer je Mela u naponu snage okružio s igračima poput Calderona, Bargnanija, Dalemberta te Shane Larkina, recept za uspjeh zar ne? Napadačka filozofija ekipe svela se isključivo na Carmelove izolacije dok su ostala četvorica na parketu zujali kao muhe bez glave i čekali da nešto napravi. Unatoč svim tim problemima predvodio je ligu po broju odigranih minuta te uspio srušiti rekord koji je stajao punih dvadeset godina kada je njegov igrački uzor, Bernard King postigao 60 poena u Gardenu. Anthony je tog siječnja imao magičnu noć te je lakoćom punio koš Bobcatsa, zaustavio se na brojci od 62 poena pa ga je trener odlučio izvaditi van igre da osjeti ljubav i podršku navijača. Nažalost, to je bio vrhunac sezone, po prvi puta u karijeri propustio je doigravanje a kao spasioca franšize doveden je Phil Jackson. No, stvari su krenule u još gorem smjeru po New York, tko bi rekao? Jackson je odmah odlučio instalirati svoj poznati „triangle offense“ pomoću kojeg je osvajao silne titule, uveo je svoje ljude na glavna mjesta te uzde ekipe stavio u tek novopečenog trenera, Dereka Fishera. Samo je zaboravio na jednu sitnicu, više nije u devedesetima te u ekipi nema Michael Jordana ili Kobe Bryanta ni hrpu odličnih igrača zadataka uokolo. Sve to rezultiralo je najgorom sezonom Knicksa u njihovoj povijesti kada su ostvarili omjer pobjeda i poraza 17-65. Jedina svijetla točka te nemile sezone je bila visoka pozicija na draftu. Sreća u nesreći zove se Kristaps Porzingis, 221 centimetara visoki „jednorog“ kojeg su izabrali tog ljeta na NBA draftu. Sezone su odmicale, godine nakupljale a nezadovoljstvo nagomilavalo. Odnosi na relaciji Jackson-Anthony su postajali sve otrovniji dok nije došlo do točke nakon koje nema povratka. Melo je zatražio trade, a Jackson je dobio otkaz (doduše, tri godine prekasno). Nakon što je potratio svoje najbolje igračke godine u disfunkcionalnoj franšizi okružen nesposobnim ljudima na svim razinama odlučio je potražiti sreću na drugom mjestu.
U rujnu 2017. Anthony je razmijenjen u Oklahomu City Thunder u nastojanjima da obje stranu krenu svojim putem. Melo je dobio novi, svjež početak i konkurentan tim koji se bori za naslov, dok su se Knicksi okrenuli svojoj novoj zvijezdi, Porzingisu. Tako se u Oklahomi formirala nova „velika trojka“ barem na papiru, Russell Westbrook, Paul George i Carmelo Anthony. Netko je ovdje morao zatomiti svoj ego, nažalost po ekipu, nitko nije bio u stanju izvesti tako nešto. Melo se nije najbolje snašao sa svojom novom ulogom treće opcije što je rezultiralo njegovom najgorom sezonom u karijeri. Na silu su dogurali u doigravanje gdje ih je izbacila skladna momčad Utah Jazza u 6 utakmica. Navijači i mediji su se oštro okomili na njegove igre, a stručni stožer Thundera odlučio se na jedini logičan potez u nastojanjima da izbjegnu plaćanje poreza na luksuz. Morali su se riješiti nekoga, odabir im je bio više no jasan. Razmijenili su ga u Atlanta Hawkse koji su ovdje poslužili kao neka vrsta posrednika do njegove iduće stanice, otkupili su mu ugovor te je Melo postao slobodan agent.
U dobi od 34 godine, ovo mu je zadnja nada da ostvari svoje snove. Pridružio se ekipi koja je prošle sezone imala najveći broj pobjeda u regularnoj sezoni te odvela Warriorse do sedme utakmica finala konferencije. Houston Rocketsi su odlučili baciti kocku i još jednom pokušati skinuti Golden State s trona. Oslabljeni odlascima par važnih igrača na krilnim pozicijama povukli su potez koji ih ne košta previše, dodali Anthonyja veteranskim minimumom. U najgorem slučaju i dalje su momčad za daleke domete, a u najboljem, ne moram niti govoriti. Igrači u ekipi su sretni dovođenjem ovakvog strijelca, a nekoliko njih je već dijelilo svlačionicu s Carmelom. Jedan od njih je Brazilski centar, Nene Hilario koji je veoma optimističan uoči starta sezone : „Može biti što god on želi biti. Talentiran je. Nije bitno koliko godina ima. Ako se preda pravom cilju, i oni iskoriste njegov talent na pravi način, čuvajte se. Jednostavno. Za mene je on i dalje top deset igrač u ligi“. Dodavanje Mela znači još jedan susret starih znanaca, trenera kojeg je praktički istjerao iz New Yorka sada je za kormilom Rocketsa. Mike D’Antoni tvrdi da nema nikakve ljutnje i da je fokusiran samo na tim i ono što je najbolje za njega. Pitanje koje svima visi nad glavom je način na kojeg će koristiti Mela, hoće li startati u početnoj petorci ili s klupe? Na sve to trener Rocketsa je stoički odgovorio: „Ništa još nije odlučeno, on je kao i svatko drugi u ekipi, kao Eric Gordon, ono što je najbolje za dobrobit tima, to ću učiniti. Vidjet ćemo što će prolaziti najbolje, što čini najbolju rotaciju. Da li on starta ili ne je nebitno. Tu odluku ćemo donijeti u budućnosti. Moramo potvrditi da su svi na istoj stranici, a on definitivno je. Svi imamo istu viziju, želimo to učiniti, želimo pobijediti vjerojatno najbolji tim u povijesti NBA lige. Ne možemo si dopustiti pogrešan korak ili uzimati stvari zdravo za gotovo i reći popravit ćemo to. Kada smo razgovarali o njegovoj viziji i našoj viziji, u potpunosti se slagala“. Kako će se slagalica posložiti uvelike ovisi o njegovom egu, ako stvarno prihvati sebi namijenjenu ulogu mogu skupa učiniti velike stvari. Možda će mu sve to lakše pasti sada kad će konačno zaigrati sa svojim dugogodišnjim prijateljem, „point Godom“ Chris Paulom. CP3 je zasigurno jedan od najboljih organizatora igre svih vremena te uz James Hardena čini zastrašujući duo na bekovskim pozicijama. Svojom kreacijom lakoćom dolaze do čistih prilika za realizaciju sebi i svojim suigračima, nešto od čega će Carmelo dosta koristiti. Prošle sezone imao je realizaciju od 35% u „catch&shoot“ situacijama u napadačkom sustavu Billy Donovana, ako ono možemo nazvati time. Ove sezone bi to trebalo ići na gore s obzirom na kontekst u kojemu igra. Atomski napad Rocketsa postao je još opasniji. S druge strane ne možemo osporiti nedostatak u obrambenom dijelu igre gdje će se znatno osjetiti odlazak Trevora Arize. Melo nikad nije bio poznat po svojim obrambenim reakcijama, a u ovoj dobi je česta meta protivničkih trenera koji ga redovito napadaju u svojim napadačkim setovima. Bit će zanimljivo vidjeti kako D’Antoni misli posložiti stvari na tom dijelu parketu i hoće li Anthonyjev napad dobiti prevagu nad obranom?
U zenitu karijere može se osvrnuti iza sebe i pogledati što je sve do sada ostvario, rekorde kojih se nijedan igrač ne bi posramio. Trenutno sjedi na 19. mjestu najboljih strijelaca svih vremena NBA lige, s mogućnošću napredovanja. Iza sebe ima 10 all star nastupa, 6 All-NBA izbora, titulu najboljeg strijelca lige, NCAA naslov, dok je u reprezentaciji SAD-a apsolutni rekorder s 4 Olimpijske medalje od koje su 3 zlatnog sjaja. Igrač je s najviše postignutih poena te uhvaćenih skokova u njihovoj povijesti. Usprkos svemu tome, i dalje je osporavan, „hejtan“ od strane navijača, nikad dovoljno dobar. U posljednjoj fazi svoje karijere ima priliku dokazati sebi i svima oko sebe da je zapravo dovoljno dobar da dođe do tog prestižnog Larry O’Brien trofeja. Nikada u svojoj karijeri prije nije bio okružen s ovolikom količinom talenta, možda se ovo dogodilo nekoliko godina prekasno, možda nije, odgovor na to pitanje ćemo saznati uskoro, kada započne nama svima omiljena igra pod obručima.