sportski sportski sportski sportski

KOD

Danas se treneri boje dati minute mladima

Gordan Giriček za Sportski Kod.

U pripremi ovog intervjua nisam znao odakle da krenem sa googlanjem nekih informacija, iako sam dosta toga znao o mom sugovorniku, no uvijek ima neka crtica koju sam možda kroz godine zaboravio ili ju nisam urezao u pamćenje. Duže je na kraju trajao sami intervju i njegovo uređivanje. Karijera Gordana Giričeka imala je zanimljiv put. Od Cibone do CSKA pa odlazak u NBA, prvi trade, odličan debi uz 29 poena, igranje sa vrhunskim igračima i onda povratak u Europu, prvo Fener pa na kraju Cibona. Jedan sugovornik sa kojim ti ne može biti dosadno, koji košarku ima u malom prstu, tako da nisam puno vremena potrošio na sama pitanja, točno sam znao što ću ga pitati.

 

Gordane, za početak jedno klasično pitanje: Gdje si legendo? Što radiš trenutno? Osim što si na gradilištu, što vidim po Instagramu i da si vrijedan.

Lokacijski evo ulovio si me na moru, baš završavam nešto što sam započeo u građevini, a ovako životno, uživam i tamo sam gdje želim i biti.

Prestao si sa igranjem prije nekih 8 godina ako se ne varam. Gdje te nakon toga odnio život?

Pošto imam široki spektar interesa i svašta me zanima, upisao sam Višu trenersku na KIF-u i to mi je pred kraj, imam par ispita sa zadnje godine, ali sad sam malo izašao iz svega toga pa mi treba malo vremena da se vratim ponovno u taj film, jer realno sada mi to ne treba, no ukoliko se jednog dana odlučim vratiti u sport, da ipak imam neke temelje. Uglavnom, putujem po svijetu i imam taj neki blagoslov da si mogu sam organizirati život i uživati u njemu.

Poznato je da si ti jedan od 10 NBA europskih ambasadora. Što ti to donosi životu, u biti koje su ti obaveze?

Prije svega, povezan sam sa sportom koji me napravio ovakvom osobom kakva danas jesam. Povezan sam i sa NBA ligom, sa jednom velikom obitelji, ja nju tako volim nazvati, proveo sam tamo šest godina i nisam se želio udaljiti od njih. Ja sam dobio ponudu od njih da budem NBA ambasador, a to mi je nekako part time job, ne oduzima mi vrijeme od nekih mojih stvari i par puta godišnje, 5-6 prosječno, odlazim na sportske klinike, radim sa djecom, družim se sa njima, dodjeljujem nagrade i to mi je poseban gušt. Rad sa djecom je ono što me ispunjava, jer oni su najiskreniji, vrijedni i uvijek daju sve od sebe, a između ostalog i putujem po svijetu, upoznajem ljude i uživam.

 

Sada kada je prošlo već dosta od tvoje aktivne karijere i kad premotaš film unazad, jesi li zadovoljan svojom karijerom?

Naravno da jesam, jer uvijek može biti bolje, a i gore. Čovjek mora biti zadovoljan s onim što je napravio. Da je bio koji trofej više bilo bi još bolje, no takva je bila situacija i ja sam na kraju krajeva zadovoljan, nismo svi predodređeni za sve.

Nakon Cibone i CSKA i prave europske košarke, odlučio si se za NBA i odlazak u Memphis, nakon toga imao si sezone u Orlandu, Utahu, Philadelphia i Phoenix, prije povratka u Europu i Fener. Prošao si u NBA sve i svašta, kakvi su tvoji dojmovi iz tog dijela tvoje karijere?

Definitivno ti tradeovi koji su se dogodili su bili nešto najlošije, no to je dio tog posla i tako to moraš shvatiti. Prvi puta je bio šok, nije ni drugi i treći puta bilo lako, ali lakše nego prvi. Pogotovo kad se prvi puta susretneš sa nekom takom situacijom. Što se tiče klubova u kojima sam igrao, stvarno ne mogu reći niti jednu lošu riječ o nikome, bio sam zadovoljan, nadam se i oni sa mnom i bilo mi je to jedno strašno veliko životno iskustvo. Onaj tko to nije iskusio, ne može znati kakav je život tamo. Vidim i sada da je liga sve bolja i popularnija i to mi je drago.

Ima li neka anegdota ili neki događaj iz NBA koji ti je posebno ostao u sjećanju ili neka utakmica na koju si onako baš ponosan i rado je se sjetiš?

Definitivno prva utakmica kada sam zabio 29 poena Dallasu, a najbolje se stvari većinom događaju u avionu, često smo kartali pa je onda tu stvarno svega bilo, teško mi se sada i sjetiti svega.

Shaq i ona neslana šala iz svlačionice?

Uuuu, igrali smo jednu utakmicu i nakon nje u svlačionici on je radio te neke zahvate i pitao je tko želi probat i dogovorili smo se da me pusti kad ja budem tapkao po podu, međutim držao me nekoliko sekundi više i znaš šta ti se dogodi kad ostaneš bez kisika? Pao sam u nesvijest! Ali to je bila stvarno šala, nikakva tučnjava ili incident kako je bilo kasnije prikazano u medijima. No, što se tiče Shaqa, stvarno imam samo riječi hvale za njega, iako je on jedno veliko dijete i stalno neke šale smišlja, nasmijava sve oko sebe i osim toga, stvarno sam imao dobra iskustva s njim.

 

Tko je bio najbolji suigrač s kojim si igrao u svojoj karijeri, a tko je najbolji protiv kojeg si igrao?

Gle, ja uvijek kad me netko pita s kim bi htio igrat, kažem Boris Diaw i Andrei Kirilenko, ne samo zato što su dobri igrači, nego su i odlične osobe. Uvijek su gledali druge pa onda sebe. Onda svakako Steve Nash u Phoenixu, pa Darrell Armstrong u Orlandu, ali bilo je toliko dobrih momaka, da sad nabrajam ne bi nikad stao. Protivnik? Onaj kojeg mi je bilo najteže čuvati je bio Allan Houston iz New Yorka, jer je bio jedini igrač zbog kojeg sam završio na klupi jer mi je tri puta za redom zabio poene na istu foru. Jedino sam zbog njega u svojoj NBA karijeri završio na klupi.

Igrač protiv kojeg si najviše volio igrati, a tko je igrač protiv kojeg nisi volio igrati? Mislim jel bio netko koga si htio posebno razbiti u napadu, ili netko tko te čuvao da se nisi mogao pomaknuti?

To su ti bili svi top igrači koje sam čuvao, pogotovo bekovi, od Kobe Bryanta, Allena Iversona, Tracya Mcgradya, mislim svi oni su meni bili igrači protiv kojih sam ja htio vidjeti gdje sam i testirati svoje limite, da vidim kako se mogu nositi s njima. Meni je bilo jasno da ja njih ne mogu zaustaviti na 15 poena, jer šutiraju po 30 lopti, no ako bi uspio spustiti njihov postotak poena sa 40 % na 30 %, ja sam svoj posao napravio. To mi je bilo mjerilo što sam napravio protiv njih. A kog nisam volio posebno? Nisam iskreno imao nikada takvih problema, jer nisam u niti jednoj ekipi bio nosioc pa me nisu čuvali najbolji igrači, no u večeri kada sam bio vruć, ne vrijedi ti ni tri najbolja obrambena igrača.

Tko je bio najteži za čuvanje?

Meni osobno su to bili Richard Hamilton iz Detroita i Ray Allen iz Milwaukeeija tada, općenito igrači koji su se puno kretali. Hamliton je bio baš težak za čuvanje, iz razloga jer se puno kretao, ali bilo je situacija kada sam ja njega odlično čuvao. Uvijek sam bio u kontaktu, nisam se nikad tog plašio i znao sam da to njemu ne odgovara. No, meni su najviše problema stvarali blokovi, kojih je on imao nemilice puno. Corliss Williamson je u to vrijeme bio neka četvorka-petica, ali je u to vrijeme igrao trojku pa četvroka Rasheed Wallace i petica Ben Wallace pa ti vidi sad, prođi kroz blokove koje su oni njemu natiskivali cijelu utakmicu, tri-četiri bloka po napadu pa ti prođi. On je to znao koristiti, ali bili smo često u kontaktu, što on nije volio pa je tu bilo dosta često i tehničkih jer bi on onda bio nervozan, a ja nisam popuštao.

Sigurno pratiš ovaj današnji NBA. Neka tvoja usporedba onog u tvoje vrijeme i ovog što se danas igra? Početak ove sezone pokazuje da se obrane baš i ne igraju previše…

Realno, kvaliteta je pala, to moramo priznati, ali jedno sam siguran. NBA nikad nije bio popularniji nego danas. Kvaliteta je pala iz par razloga. Jedan od razloga je to što ima puno mladih, NBA se dosta pomladio i jednostavno igrači više nemaju osnove košarkaške igre, nego su tu fizikalije i onda tu više nema neke ljepote. Tu je i puno novaca, a kada si mlad i imaš toliko novaca, nisi u glavi više čvrst, ponese te to sve i mislim da se tu izgubio malo kompas što se tiče nekog respekta prema starijima, to je možda po meni razlog što je kvaliteta pala. Možda su se i mijenjala pravila, to ne znam, ali oni često mijenjaju pravila pa se danas više ne smiju raditi neki grublji prekršaji jer su htjeli preko toga doći to puno više poena, da bi bila aktraktivnija liga, no to samo nagađam trenutno po onome što vidim.

Koja je NBA momčad danas onako po tvom guštu?

Po meni recimo San Antonio pod Popovichem igra jednu timsku košarku, koja je možda najsličnija europskoj košarci i na kraju krajeva, on je u tom klubu glavni, za razliku od ostalih klubova gdje su igrači u glavnim ulogama i možda se zato i tamo vidi respekt prema njemu od strane igrača i zato i igraju kvalitetnu košarku. Golden State? Oni si mogu dozvoliti da toliko pucaju, ako ispucaš i zabiješ, nitko ti neće ništa reći, ali očito je da ih nitko u tom načinu igre ne može čuvati i oni to koriste, što je i logično. No ako moram nekog izdvojiti onda je to Boston, jer imaju stvarno fantastičnu ekipu, spoj mlađih i starijih igrača i igraju agresivno u obrani, imaju odličnog trenera i njih bi izdvojio kao momčad po mom guštu.

Hrvatska danas ima 5 igrača u NBA ligi, od kojih neki imaju odličnu minutažu, dok neki sigurno ne mogu biti zadovoljni, Zubac i Bender posebno ove sezone minimalno participiraju igrama svojih ekipa. Da sada možeš nekome od njih poručiti nešto i dati neki savjet, što bi im Gordan Giriček savjetovao?

Nema očajavanja. Oni su mladi, trebaju marljivo trenirati, a znaš kako ono kažu “Dok jednome ne smrkne, drugome ne svane”, jer ako se netko povrijedi oni moraju biti spremni da uskoče. Jer NBA je jedna mašinerija, događaju se ozljede i ako dobiješ priliku i ne iskoristiš ju, teško ćeš dobiti drugu šansu. Ponavljam, mladi su i ne bi smijeli očajavati, a i povratak u Europu nije poraz za nikoga. Biti strpljiv i ukoliko se ukaže prilika iskoristiti ju. Činjenica je da oni nisu zaboravili igrati, no možda trener koji je došao ih ne vidi u svojoj koncepciji igre i možda ako se tamo ne vide, ne trebaju ostati tamo, ni promjena kluba nije nerealna opcija, ali kažem mladi su i još je pred njima puno igranja.

Vratit ćemo se malo u Hrvatsku. Pratiš sigurno i Cibonu. U svojevrsnoj su sjeni Cedevite već nekoliko godina, izuzev onog naslova u ABA ligi od prije 4 godine.

Gle, uvijek ima perioda kada dođu na naplatu stvari iz prošlosti kada se loše radilo, jednostavno ne možeš uvijek biti na vrhu. Sama Cibona je kriva za to, jer kako su ljudi vodili klub ranije ovo je sada realno stanje, no Cibona unatoč tome ipak ima kakvu takvu tradiciju i sad koliko vidim u zadnje vrijeme proigrali su, no hoće li to biti na duge staze i hoće li izaći iz tog tunela, ne znam, ali evo dečki igraju i za sebe pa tko zna, možda netko i ostvari dobar transfer negdje, sve je moguće.

Kako gledaš na projekt Cedevite? Je li po tebi put kojim oni idu ispravan? Posebno ove sezone, kada su se odlučili na stranog trenera i puno stranaca u ekipi, da bi pola od toga već palo u vodu nakon četvrtine sezone.

Ako pričamo o izboru trenera i igrača, ja sam pristalica da se bolje potpišu dva igrača od milijun i pol eura, nego sedam igrača od 200 tisuća eura, ja bih to tako napravio i to je moja ideja. E sad, da li su oni potpisali toliko stranaca zbog nedostatka mlađih, to ne znam, ali znam da je odljev talenata sve veći i da oni dosta rano odlaze u velike europske klubove i onda u NBA. Teško je onda nadomjestiti tu bazu sa domaćim igračima. U moje vrijeme mi smo mogli izać van tek sa 25-26 godina, danas sa 13 godina ti klinci odlaze u kampove Real Madrida ili Barcelone i teško je to nadomjestit pa si primoran kupovat strance. E sad, jel to pravi put…Ja bih rađe potpisao dva skuplja, koji će radit razliku uz svoje mlađe, nego sedam koji će biti eto tek tako srednja klasa i koji će životarit. No, to je odluka kluba i oni su vjerojatno mislili da su bolja kvaliteta nego što jesu, ali to je taj poslovni rizik u koji svaka ekipa ulazi kad potpisuje novog igrača.

Reprezentacija nam je u velikim problemima, plasman na SP i OI je upitan. Koji je naš problem po tebi da nikako da dođemo na zelenu granu? Imamo li mi možda prevelika očekivanja pa nas to sputava?

Ja uvijek nekako to sve gledam kroz viziju kako bi ja volio da moja ekipa igra ili kako igraju ekipe iz samog vrha svjetske košarke. I kada usporedim našu igru s time, onda to definitivno nije to to. Igramo previše statično, na silu, nedostaje nam kretnje u igri, da su svi igrači uključeni u igru, a ne da samo njih par nešto rade, a ostali stoje i gledaju. Mislim da je taj protok lopte kod nas jako usporen i lako se protivničke obrane adaptiraju na naš način igre i mislim da je taj sistem po kojem igramo već niz godina najveći problem. Tko je tu kriv, treneri, igrači, netko treći, ne bi se usudio tražiti krivca, ali taj protok lopte i da ta kolektivna igra uopće nije kolektivna, nego se svodi na individualne akcije kvalitetnih pojedinaca i onda kad ti dođe kvalitetna ekipa, kada si u situaciji stani-pani, to ne može proći.

Ti si bio poznat po odličnom šutu i po tome da nisi nikoga previše respektirao, što te dovelo do igrača koji je bio u stanju odlučiti svaku utakmicu. Imamo li mi danas takve igrače i kome bi dao zadnji šut za pobjedu?

Gle, ja sam imao stav da poštujem svakoga, ali ne priznajem nikoga. I bilo koju utakmicu koju sam igrao tako sam pristupao. Poštivao sam i Michaela Jordana i Kobea Bryata i sve te halloffamere, kojima ne mogu primirisat na tri kilometra po igračkoj kvaliteti, ali u tom trenu kada smo se on i ja sukobili na terenu, ja sam smatrao da sam bolji u tom trenu. Ukoliko sam izgubio, pružio bi ruku, čestitao i mislio u sebi “Čekam te slijedeći puta”. Takav mentalitet sam imao. Što se tiče zadnjeg šuta, vidio sam neko vrijeme tu Darija Šarića, mislio sam da on to može riješevati, no on me u zadnje vrijeme malo demantirao po tom pitanju. Očito je neki kratki spoj tu bio što se tiče reprezentacije, iako kažem, nisam unutra pa ne mogu točno pričati zašto je tako ili je neki problem bio i u formi, ali ako bi baš morao, odlučio bi se za njega, jer smatram da i ako ne bi mogao odlučiti sam, kreirao bi šansu nekome drugom u boljoj poziciji i dodao loptu za taj zadnji šut.

Pratio si sigurno nastupe naših mlađih kategorija ovo ljeto. Imamo srebro mlade reprezentacije i zlato U-16. Tamo sigurno ima potencijala koji bi danas-sutra mogli preuzeti ulogu vođa u A vrsti. Ima li netko koga bi posebno izdvojio?

Uvijek smo imali dobre rezultate u tim mlađim kategorijama, iako se tu dosta igrača i pogubilo, ali nadam se da će i to jednom stati. Mišljenja sam i da nisu tu uvijek igrači krivi što se tiče tog gubljenja, oni su u tom sportu i treniranju jer ga vole i mislim da je tu možda i taj trenažni proces kriv za ono što se njima događa poslije i treneri koji im se boje dati priliku i da pogriješe. Mladi igrač mora griješiti. Moje nekako razmišljanje je da nema mladog i starog, ima dobrog i lošeg, ali isto tako znam da će taj mladi igrač koji pogriješi, uz dobru trenersku podršku to sve vratiti, ako ne odmah prvu utakmicu, ja ga bacim u vatru na početku sezone i na kraju sezone, za play off i finale, ja ga imam kao gotovog igrača, to sam sto posto siguran. Svi oni znaju igrati i treba im dati šansu i vjerovati im, jest da je veliki skok kad dođeš iz juniora u seniore pa više nema tvoje generacije i igraš sa igračima koji su u tom trenutku u najboljim godinama, ali to je pravi put, tu stasaš. Izdvojio bi svakako Tišmu, Šamanića, Prkačina prije svih.

Što bi im poručio za napredak u karijeri?

Prvo i osnovno što moraju igrati je OBRANA! Tu moraju pojest svojeg protivnika i moraju biti predvodnici svoje ekipe, em što su mladi, em moraju znati da se samo obranom zaslužuju minute igranja. To je AMEN za vrhunsku košarku, napad će doći sigurno.

-Gordan Giriček danas-sutra na trenerskoj klupi?

Iskreno, ne znam šta bih ti rekao. Koliko me privlači, toliko i ne, uostalom zato i studiram to da bi imao diplomu, da si pripremim neki teren i temelje ukoliko budem htio raditi. Imam neku svoju viziju kako bi moja ekipa igrala, jednostavno privlači me to da pokažem ljudima da ovo što se događa sa košarkom se treba mijenjati, imam svoju filozofiju igre u oba pravca za eventualnu moju ekipu, ali kažem, to je još daleko i neizvjesno pa ne bi išao u neke velike planove.

I tako smo zaključili ovaj iscrpan razgovor nas dvojica, uz veliko hvala na odvojenom vremenu, pored svih građevinskih radova koje Gordan trenutno radi.

 

 

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype