Dino Rađa i službeno u Košarkaškoj kući slavnih

Dino Rađa noćas je i službeno ušao u Košarkašku kuću slavnih. Donosimo Dinov govor u nastavku…

 

”Larry, hvala ti za ovo što si napravio za mene. Članom Celticsa osjećam se od prvog dana kad sam došao u klub. Jednom Kelt, uvijek Kelt. Kad su mi Kim i Zoran rekli da ću biti primljen u Kuću slavnih, nisam prestajao plakati punih deset dana. Najgore je bilo to što punih tjedan dana nisam smio nikome kazati zbog čega su mi svaki dan oči pune suze. Kako se osjećam? Ne postoje riječi s kojima bih uspio čak i približno dočarati kako se osjećam. Ipak, najšokantnije za mene bila je činjenica da nisam imao pojma i da sam nominiran. Detalje sam saznao tek kasnije. Skupina košarkaških zaljubljenika s kojima sam igrao iz gušta nakon što sam završio profesionalnu karijeru. Stoga, hvala od srca ekipi iz Adriatica.

Ovo što se meni večeras događa, to nije samo moje osobno postignuće. Imao sam sreću da sam rođen u isto vrijeme kad se rodila cijela generacija fantastičnih igrača koje su trenirali brojni fantastični treneri. Slavko Trninić, Krešo Ćosić, Božo Maljković, Duda Ivković, Svetislav Pešić i kondicijski trener Mirko Krolo najviše su utjecali na moju karijeru. U karijeri sam igrao za nekoliko nevjerojatnih ekipa. Juniorska reprezentacija iz Bormija 1987., Jugoplastika, reprezentacija bivše Jugoslavije i reprezentacija Hrvatske. Ti momci s kojima sam igrao u navedenim momčadima su fantastični i bila mi je čast dijeliti svlačionicu s njima.

Samo jedan košarkaš uz mene bio je dio svih ovih ekipa. Njegovo ime je Toni Kukoč i njega smatram mojom košarkaškom srodnom dušom. Toliko se dobro poznajemo da bismo i sada mogli skupa igrati zatvorenih očiju. Još jedan velikan za koga smatram da sam imao privilegiju igrati s njim je Dražen Petrović. Od njega sam naučio puno, ne samo o košarci, nego i o životu.

Stojko Vranković, Perasović, Komazec, Saša Đorđević, Divac, Zdovc, Paspalj, svi oni bili su prekrasni suigrači i bili su članovi generacije koja je deset godina pripadala samom vrhu europske i svjetske košarke. Želim im se zahvaliti jer zbog njih sam bio bolji igrač. Bez njih, ne bi bilo ni mene. Hvala Celticsima, PAO-u, Olympiakosu, Rimu, Zadru, hvala svim doktorima, fizioterapeutima, čistačicama, svima koji su bili uključeni u život košarkaških momčadi za koje sam u karijeri igrao.

Dr. Tranfić, dr. Dmitrović, dr. Velimirović, dr. Martinac, dr. Scheller, Joža Blazič, Mosor, Grant, Wayne, Jeff, Carolyn, Cvita, Stana, Eva… Svi oni bili su članovi moje obitelji.

Ipak, najviše hvala mojoj obitelji, zbog mene su propatili mnogo. Nikad nisam bio kod kuće, čak i kad jesam, nije lako bili živjeti sa mnom. Bio sam fokusiran samo na košarku i nisam imao puno vremena za sve ostalo.

Moja mama sad pleše negdje presretna što me vidi tu, moj otac kod kuće nazdravlja sretan zbog mene. Ipak, oni najvažniji su tu. Moji sinovi, znate koliko vas volim, čak i onda kad sam strog, a to je bilo često. Činio sam to za vaše dobro. Moja supruga, moja životna srodna duša. Zbog ljudi koje sam ranije spomenuo bio sam bolji igrač. Zbog tebe sam bolji čovjek. To znaju svi.

Jan, hvala ti što si u mene vjerovao čak i onda kad europski igrači nisu bili na cijeni u Americi. Marc, tebi hvala jer si me više puta spasio. Puno sam naučio od tebe. Stojko, moj stariji brate, tebi ću posebno sve ispričati. Jim, hvala ti jer si pazio na moj novac. Stjepko, Roza, Etko, Željka, Željana, hvala vam što ste i večeras uz mene.

Čestitam generaciji 2018. na ulasku u HOF i hvala svima koji su glasali za mene.

I Josipe… Naprijed Patriotsi.”

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype