“Život leti kapetane, mladost biži, a na srcu friži. Dok nas s našeg kampanela i sad bude od Boga batude, svoju si dobrotu ostavija svima, nekoj novoj dici igru s Baldekina”…
Došao je ponovno taj 7.6. Koliko je bio prije 26 godina odvratan i koban, čini mi se da je iz godine u godinu sve ljepši. Možda čudno zvuči kada kažem ljepši, no na taj Draženov dan nema onog koji ga ne sjeti. A pošto su ljudi takvi kakvi jesu, ne svi, ali većina da, mrtvih se osoba najčešće sjećamo na datume njihovih godišnjica smrti ili datuma kada bi slavili rođendan, da su s nama. Dražen također, nažalost, nije pošteđen te “ljudske gluposti”, ali je meni kao bivšem košarkašu, koji je doduše bio tek 9-godišnji dječarac, na počecima košarkaške priče, Dražen bio pojam pa su mi ovi dani, njegovi dani, u neku ruku i dragi pa sam zato rekao ljepši na početku teksta. Danas će vjerojatno svi stavljati slike, tekstove, zabilježene video materijale, izjave drugih o Draženu i to je najmanje što možemo svi mi napraviti za košarkaškog Mozarta, kako su ga mnogi prozvali. Ja se tome veselim, jer ponovno pročitam i pronađem nešto novo o njemu, nešto što sam do sada propustio ili nisam znao…
A zaslužio je da svaki dan pišemo o njemu, ne samo taj jedan dan u godini, samo to je onaj dio ljudskosti, takvi smo kakvi smo…
Kao što sam gore ranije rekao da sam još bio klinac kada se sve to dogodilo, hvala dragom Bogu pa imamo danas Yotube pa sve što poželiš možeš tamo pronaći. Tolike godine pa čak i danas se uvjeravam preko njega i video materijala tko je i što je bio Dražen. Da sad ne budem papagaj, neću u ovom teksut pričati što je napravio u svojoj karijeri, jer to već svi znaju. Igrao sam i sam košarku 26 godina, još uvijek sam poluaktivan, no kao i mnogi košarkaši koji su bili blizu Dražena svjedočili su, neki svjedoče i dan danas u trenerskim ili nekim drugim ulogama, da većeg radnika nije bilo. Da većeg zaljubljenika u košarku nije bilo, vjerojatno ga neće ni biti. Govorili su mnogi da je brat Aleksandar bio u mladosti puno bolji igrač od Dražena, no volja, trud i rad kod Dražena su učinili da je jednostavno prekočio brata i na neki način ga bacio u sjenu. U njegovom se svakom potezu, u svakom postignutom poenu, a čak i promašenom, vidjelo koliko živi košarku. O njegovom zaraznom osmjehu da ne pričam! Mi danas o takvom sanjaru možemo upravo samo sanjati. Možemo nažalost biti sanjari, ali nikada nećemo imati takvog igrača. Igrača koji je van terena bio nenametljiv, povučen i tih, koji nije puno pričao. Pričao je na terenu. Tamo gdje je bio cijeli njegov život.
Moram biti iskren i reći da me u zadnje vrijeme posebno živciraju priče i svojevrsno zazivanje Dražena, ponajviše što mi o Draženu najčešće pričamo u trenucima kada nam klubovima ne ide, kada nam reprezentacija gubi od Rumunjske, Nizozemske, kada nam izbornici lutaju u svojim idejama, kada istu tu reprezentaciju neki zaobilaze u širokom luku i kada ostajemo bez plasmana na velika natjecanja. Onda se često sjetimo Dražena pa priče idu u smjeru da njegovom smrću sve otišlo k vragu, da nemamo igrača kao što je bio, NEMAMO, NITI ĆEMO IKAD IMAT! Rijetki su trenuci kada o njemu pričamo ili ga spominjemo kada stvari idu dobro. Tu i tamo ga netko možda stavi u istu rečenicu, na primjer kada se hvali supertalentirani Roko Prkačin, da me se krivo ne shvati, pred Rokom bi mogla biti lijepa budućnost i karijera. Ista je priča bila i sa Darijem Šarićem, kojeg su u vremenima kada je Ciboni donosio naslov prvaka ABA lige, uspoređivali sa Draženom, kako zbog talenta i odlične igre, tako i zbog njegove bliskosti sa Šibenikom, a kasnije i sa Cibonom, što je možda u tom trenutku bilo logično, ali bojim se da se tom dečku na leđa natovario veliki teret uspoređujući ga sa Draženom, pogotovo se to potenciralo kada je reprezetnacija bila u pitanju. NITKO NIJE DRAŽEN, NITI ĆE BITI!
No, ono što je činjenica je da je s njim otišlo sve ono lijepo što smo imali u košarci. Pogotovo ovo možete čuti od ljudi koji su u to vrijeme ili igrali košarku ili bili gledatelji i pratili sve oko nje. Najljepša epizoda naše košarke, a činjenica je da se nismo oporavili od toga, bez obzira što je toliko godina prošlo. Pitao sam se neki dan da li bi Dražen da je danas živ uspio svoj košarkaški DNK prenijeti na mlade danas?! Bili danas imali igrača sa tolikim žarom i željom za napretkom i treniranjem, sa željom da svaki dan bude još bolji?! Naravno, točan odgovor nećemo nikad saznati, no mišljenja sam da bi to bilo teško, ali da bi nam košarka i sve oko njeg drugačije izgledala, siguran sam da bi. I zato je tuga zbog njegove smrti sve veća. Dražen je, takav kakav je bio, predan košarci, za sobom vukao i suigrače. Iako ćete često čuti iz usta njegovih suigrača iz tog doba, da je njima bilo jako teško pratiti njegov ritam, što je i normalno, jer je Dražen bio “nenormalan” u košarkaškom smislu, pogotovo onom radnom. No vukao ih je svojom pojavom na terenu i prezentacijama, igranjem košarke i uživanjem u tom sportu. U takvom okruženju, kada ste bili njegov suigrač, vi jednostavno ni niste mogli drugačije igrati. Niti razmišljati. Kako sam rekao, možda i nije bio veliki govornik i galamđija, no bilo je dovoljno da se pojavi na terenu ili u svlačionici ili da vas samo pogleda, sve ste znali, sve vam je bilo jasno. I svi su vukli, Dino, Stojko, Toni, svi oko njega, sve je tjerao da budu još bolji. Jednostavno, bio je nenametljivo nametljiv. Mislim da je to bila jedna od većih njegovih osobina. Ista je takva bila i simbioza sa navijačima. Gdje god da je igrao. Jednostavno, ljudi su bili zaljubljeni u njega. U njegov osmjeh, u njegov vic u igri, u njegovu ljubav, u njegove poteze.
Samo jedna od rečenica koje su mnogi velikani izrekli nakon njegove smrti dovoljno govori što je Dražen značio u košarci. Na početku NBA sezone 1993./1994. Draženov dres s brojem 3 umirovljen je i podignut pod krov dvorane New Jersey Netsa. Tadašnji trener Netsa Chuck Daly na ceremoniji rekao je:
- “Ne znam može li se uopće riječima opisati što je Dražen značio ovome klubu, emocionalno, fizički i na ostale načine. Svi ćemo zauvijek pamtiti ono što smo upravo vidjeli na ekranu, taj osmijeh, taj osjećaj, taj natjecateljski duh, i sa stanovišta košarke izbačaj lopte prema košu. Nikad ga nećemo zaboraviti.”
Isto tako, rečenica koju je Draženova majka Biserka izjavila nakon te ceremonije, još dublje i emotivnije oslikava njegov trag u NBA, pogotovo u New Jersey Netsima:
“Dražen je u njihovu domu i tamo će ostati zauvijek. Prave vrijednosti, ako su prave, one mogu nekad malo završiti sa strane, zavisi od situacije, ali nikad se ne zaboravljaju. Vjerujte mi što ću vam sad reći, oni njega doživljavaju kao da on još uvijek igra tamo, kao da je u njihovu sastavu, u njihovoj momčadi. To je čudesno. Tu večer kao da sam cijelo vrijeme očekivala da će se on tamo pojaviti. Bilo je teško za izdržati, ali istodobno je bilo toliko ponosno. Ne mogu vam to opisati”.
Uvijek mi je ovaj dan bio nabijen emocijama pa tako i sada. Sa grčem u želudcu i knedlom u grlu, ostavljam vas sa samo jednim video materijalom. Bit će dovoljno…
“Godinu po godinu
sve nas manje ima tu
i sve prazniji je sto
a cipa bol, a cipa bol
Pa se oči napune
kad ih tuđe ne vide
i samoća zapriti
a fališ ti, a fališ ti
sve nas manje ima tu
godinu po godinu”