Aktualni trener HKK Čapljina, Boris Džidić, prihvatio je sudjelovanje u FLASHBACK-u. Boris je bio dio odlične generacije koja je pod vodstvom Nevena Spahije na SP U-21, 2001. godine, osvojila srebrnu medalju, izgubivši u finalu od SAD-a. Boris je na tom turniru bio naš drugi strijelac i drugi po odigranim minutama, a u toj su generaciji igrali Mario Stojić, Krešo Lončar, Zoran Planinić, Bruno Šundov, Srđan Subotić, ali isto tako i nedostajali centri Mario Kasun, Dalibor Bagarić i Andrija Žižić pa je konačni plasman možda mogao biti i bolji. Također, Boris je i dijete Cibone, u kojoj je proveo period od 1994.-2003. godine, a u Ciboni je igrao u generaciji sa Sesarom, Prkačinom, Longinom, Kusom, u vremenima dok se pod Tornjem igrala Euroliga. Nakon igračke karijere, prihvatio se trenerskog posla pa tako u svojoj bilježnici već ima upisano da je vodio ekipe tuzlanske Slobode, mostarskih Zrinjskog i Studenta te Goricu u Hrvatskoj jednu polusezonu. Uz to, bio je selektor mlade košarkaške reprezentacije BiH četiri godine, dvije godine pomoćnik u reprezentaciji, a od aktualnih reprezentativaca, njih 85% je prošlo kroz njegove ruke. Inače, Borisov pokojni otac je osnivač HKK Zrinjski iz Mostara, u čije se ime svake godine održava memorijalni turnir.
Godina prestanka igračke karijere i u kojem klubu ste završili karijeru?
Bilo je to 2009.godine, u HKK Zrinjski.
Koji je bio razlog prestanka?
Četvrta operacija koljena je bila sasvim “solidan” motiv za završetak karijere.
Period, događaj ili utakmica koje se rado sjetite?
Sve euroligaške utakmice sa Cibonom, ali i sve vezano za reprezentacije od 1995- 2002.
Najdraži i najbolji suigrači u mojoj karijeri su…
Svi iz generacije U-16 Zrinjskog za vrijeme rata. Također svi iz generacije 80′-82′, koja je svako ljeto od 1995- 2001 provodila po planinama ,dvoranama, autobusima te iz prve godine Cibone, Sesar, Prka, Longin, Kus…
Pet najboljih suigrača iz moje karijere su…
Izdvojit ću ih po pozicijama…Zoran Planinić, Josip Sesar, Gordan Giriček, Nikša Prkačin, Dino Rađa.
Trener kojem najviše dugujete…
Kroniloški ću h poredati ovako: Branko Princ, Davor Šestak, Slavko Trninić, Mladen Šestan, Neven Spahija, Jasmin Repeša. To su treneri koji su me razvijali. Bilo je poslije i drugih dobrih trenera sa kojima sam radio, ali bez da se itko naljuti, ipak ovi su u prednosti.
Da li postoji neki klub protiv kojeg ste bili posebno motivirani kada ste igrali?
Svi klubovi na gostujućem terenu su mi bili veliki motiv. Obožavao sam igrati gostujuće utakmice čitavu karijeru. Nije bilo važno da li igram u Vinkovcima, Beogradu, Zadru, Sinju, Bologni, Sarajevu, Ateni. Posebno također pamtim Jazine i Pionir.
Vrhunac vaše karijere bio je…
Vrhunac je bio kad me Spahija pozvao u A reprezentaciju za EP u Švedskoj 2003.godine zajedno sa par mojih suigrača iz mlade reprezentacije, koja je ljeto prije bila viceprvak svijeta u Japanu. Igrali smo u Belišću sa Ciprom i igrao sam par minuta. Na žalost par dana nakon toga je došla nesretna ozljeda ligamenata.
Iz sadašnje perspektive, umirovljenog košarkaša, koji stil košarke vam se više sviđa: NBA ili Euroliga?
Ovim redom: NBA play off, Euroliga, NCAA March Madness.
Da možete, da li bi ponovili svoju karijeru na isti način?
Do svoje 22.godine i prve ozljede ligamenata, sve bih ponovio. U tom trenutku igraš Euroligu za Cibonu, za A repku, voliš to što radiš. Nakon toga, većinu bih izbrisao i ne znam iz ove sad perspektive “generala nakon bitke” da li bih ikako nastavio sa košarkom da sam znao šta me sve čeka. Međutim ljubav je velika i usmjerila se kroz trenerski poziv.
S kim bi sada odigrali 1 na 1 da možete?
Samo sa “tatom” Jordanom, ali igra se na Vojničkom ( poznati basket teren u Mostaru) do 7 , trica vrijedi dva i moja prva lopta.
Slijedeća osoba za koju želim da se prisjeti karijere je...
Josip Sesar
Boris, puno hvala na sudjelovanju u FLASHBACK-u…
