sportski sportski sportski sportski

KOD

FLASHBACK: Dario Livajić

Dario Livajić, bivši profesionalni igrač, kako sam kaže B kategorije, danas je trener mlađih kadeta u KK Zapad. Sa prilično bogatom košarkaškom karijerom, u kojoj je prošao sito i rešeto u tom košarkaškom smislu, Dario je pun dojmova i događaja koji su mu obilježili karijeru. Prilično otvoren i iskren, Dario je podijelio neke dojmove sa nama, a koje vi sada možete pročitati u njegovim odgovorima.

Godina prestanka igračke karijere i u kojem klubu ste završili karijeru?

2009. BC Prievidza službena karijera, ali sam nakon toga nastavio igrati A2 ligu Centar gdje sam se počeo se baviti i trenerskim poslom.

Koji je bio razlog prestanka?

Što se tiče razloga prestanka to je bio potpuno odsustvo mog razvoja, bilo ljudskog bilo profesionalnog. Tomu je dodatno kumovala recesija tog doba, ali i činjenica da mi se supruga zaposlila te nije postojala opcija da ostavim obitelj, suprugu i malu kćerkicu za koji dolar više. Ono što želim naglasiti da za razlog mog prestanka prije napunjene 30 godine sam isključivi krivac ja. Oscilacije na emotivnom polju bile su ogromne. Recimo, uvijek mi je bilo lakše igrati gostujuće utakmice jer bih sa protivnicima i njihovim navijačima bio na pas mater. Sa takvim stavom vi ne možete napredovati profesionalno jer vam je u glavi stalno neka borba i taj stav me je i doveo u poziciju da nisam izgradio autodisciplinu. Razlika između discipline i autodiscipline je da kod discipline vas drugi discipliniraju, a kod autodiscipline sami sebe disciplinirate. Dakle naporan rad sam imao (hard work), nisam imao fokus (bio sam opterećen svim i svačim osim zadacima i načinima kako iz izvršiti i tada ovisite o okolnostima) te zbog toga se nisam uspio sam sebe disciplinirati i postići konzistentnost što me je dovelo u situaciju da nemam prostora za rast u košarkaškom, igračkom segmentu. Ostao sam u košarci, radim kao trener, a nakon profesionalnog završetka igranja košarke upisao sam PMF na Zagrebačkom sveučilištu.

Što se tiče samog mog puta – profesionalnu košarku sam počeo igrati u 19. godini, kad sam došao u KK Zrinjevac. Prije toga sam se više rekreativno bavio u Imotskom i tu bih se zahvalio Petru Vlajčiću i Vladi Rebiću na svojim prvim košarkaškim koracima kao i svim dečkima, mojim prijateljima iz Imotskog s kojima sam se družio kroz košarku. 

Nisam odigrao niti jednu službenu juniorsku, a kamoli kadetsku ili mlađekadetsku utakmicu te sam prvu sezonu bio posuđen u KK Ivančicu iz Ivaneca gdje mi je mentor i guru bio Gjuro Simon, otac našeg reprezentativca Krune. 

Prvih 6 godina sam kvalitetno odrađivao treninge i tu sam najviše i naučio, prvenstveno od pokojnog Jenkija. Ono što tada nisam shvaćao je da osim napornog rada za uspješno obavljanje zadataka odnosno posla, potreban fokus, a kod mene je bila totalna disperzija fokusa. Bio sam opterećen trivijalnim stvarima poput je li me suigrač pozdravio, je li me trener pozdravio, ako su me i pozdravili na koji su me način pozdravili, što će mi reći ako promašim, što će publika reći i slične gluposti. Sa takvim mindsetom vi ovisite o okolnostima odnosno praktično govoreći ovisim o prvih par poteza. Na takav način je jako teško izgraditi samopouzdanje, a bez njega i fokusa vi nemate niti cilj i vaš se put pretvara u nekakva lutanja. Kada to počnete shvaćati, dolazi kraj, odnosno potreba za promjenom i nečim novim. U tom periodu bih se zahvalio posebno svojoj supruzi Sunčici koja je inzistirala da se zaposli jer smo prije toga 5 sezona proveli u inozemstvu (Nyreghaza-Mađarska, Peristeri-Grčka, Nikosia-Cipar, Postojna-Slovenija, Prievidza-Slovačka, s tim da su Cipar i Slovenija bile „polusezone“). Njen je prijedlog bio da nastavim igrati i dalje, ali tu više nije bilo niti želje, niti volje, niti prostora za rast, nije bilo ničega što se tiče moje profesionalne igre i ja sam se maknuo i okrenuo novi list u svom životu.

Period, događaj ili utakmica koje se rado sjetite?

Definitivno KK Zrinjevac u sezonama kada nije bilo više novaca(01/02 i 02/03). Te su nas situacije bez obzira koliko teške bile, međusobno povezale i ojačale jer upravo teške i krizne situacije izgrađuju karakter. U to vrijeme mi je i dodatna otežavajuća okolnost bila i što mi je otac preminuo, ali kako rekoh mirno more ne izgrađuje mornare. Iz tog perioda posebno pamtim Ljetnu zagrebačku ligu koja je bila užitak za igranje iz koje pamtim jednu situaciju kada smo igrali protiv KK Dubrave. U pravilu su igrali sve mlađi dečki, od 19 do 21 godine, a za Dubravu je igrao i Mile Pešić koji je bio iskusan prvoligaški igrač. Otvorio sam dobro utakmicu, pogodio 4 trice u prvoj četvrtini i onda sam krenuo provocirati Milu. Mile je imao i preko 110 kg, možda 120, a ja sam imao jedva 90 skupa sa krevetom. Ali to nije smetalo mojoj bahatosti i prepotentnosti da prvi krenem sa provociranjem. U slijedećim minutama izmijenili smo i laktove i verbalna prepucavanja te je u trenutku došlo do naguravanja. Trener mi je rekao da se maknem i nesvjesno sam ga odgurnuo, a Mile me je pogodio direktom ravno u glavu. Sve mi se zacrnilo, ne znam kako sam ostao na nogama i vidim njegovu siluetu kako ide prema meni te sam se tada okrenuo i dao petama vjetra. Mislim da sam skinuo i neke rekorde za kraće atletske trkačke dionice u zatvorenom. Poslije toga su nas isključili obojicu, a ja sam kad sam došao sebi od udarca, a i od trke, skinuo ručku sa hidranta i junački ga htio drmnuti s leđa kad bude izlazio iz svlačionice, ali jedan djelatnik kluba i pokojni domar Kutije šibica, Nero su me prozreli i zaključali u svlačionicu. Tada sam naučio da čovjek mora biti umjeren i racionalan pogotovo ako izgleda kao somalski bodybuilder jer bi mu u protivnom mogla doletjeti šaka u glavu od čovjeka od 120 kg. Osim Ljetne lige sa dečkima iz Zrinjevca (juniorima) sam odigrao jednu sezonu za KK Fortunu. Bilo nas je 70% iz Zrinjevca, par momaka iz Zaprešića, domaći dečki i Boris Vlaisavljević te Mario Bilić s kojim sam od tada i razvio prijateljstvo te smo i dan danas obiteljski prijatelji.

Najdraži i najbolji suigrači u mojoj karijeri su…

Maleš Petar, Gjuro Simon, Smiljanić Jurica, Vranjić Miro, Grabarić Juraj, Stanić Filip, Morić Marko, Vrsaljko Denis, Miro Jurić(ali zagrebački), Pojatina Marijan, Kasun Mario, Babić Petar, Rudež Damjan, Češković Matija, Simović Mario, Lučić Vedran, Hrvoje Puljko, Krasić Bariša, Prskalo Marin, Dedić Arnel, Rimarčuk Dražen, Norris Marcus, Radoš Krunoslav, Rahimić Dženan, Čolak Frano, Dujmović Petar, Bulić Marko, Popović Jadran, Petrović Ilija, Gligora Lovro, Dimitris Karatzios, Stergios Tsiabalis, Spyros Katsafouris, Nasos Choubavlis, Antonis Mantzaris, Giorgos Kalamaras, Efthimis Kyritsis, Giorgos Petropoulos, Gorjan Latifić(kompletna postava BC Peristeri), Šarenac Nebojša, Bond Ryan, Swanson Rico, Scott Seth, Maljković Boris, Stakić Aleksandar, Ferguson Eric, Stanko Rezo, Rozić Marin, Galić Mile, Dundović Mario, Perković Jasmin, Batinić Krešimir, Immink Gregory, Štorcel Luboš, Ridzon Villo, Blaho Martin, Pavel Bosak, Živko Misirača, Petrović Dalibor, Miha Kobe, Boban Tomić, Nejc Glavaš, Hrvoje Pepsi Božić, Ljubo Prgomet, Ivan Buva i svi ostali dečki iz KK Zrinjevac s kojima sam proveo prvu „rekreativnu“ sezonu 2010/2011 kao i svi suigrači iz KK Jazina(A2 liga Jug u tom periodu) gdje sam igrao kada nisam imao angažman, ali moram izdvojiti Marinović Dana, Škaru Božu, Milijana Ćustića i braću Bulić, blizance Josipa i Ivana te Marjana tako da sam igrao sa svom četvoricom braće Bulić( s tim da sam s Marjanom igrao samo Ljetnu ligu u Zadru)

Pozdravio bih i sve suigrače u postprofesionalnom periodu s kojima sam igrao po zagrebačkim nižim ligama, bilo službenim, bilo rekreativnim.

Ovdje sam prvenstveno kronološki poredao igrače kako sam ih upoznavao kroz karijeru, ali vezano uz činjenicu koliko sam i ja participirao pritom u igri. Pritom nisam vodio računa da separiram igračku i ljudsku kvalitetu, a kod nekih je bilo i jedne i druge kvalitete. Što se tiče ljudskih kvaliteta, nabrojao sam sve sa kojima sam u datom trenutku provodio vrijeme. Sa nekima od njih je tu sve i stalo dok sam sa nekima i dan danas u kontaktu.

Pet najboljih suigrača iz moje karijere su…

Mantzaris Vangelis ili Mavra Dominik;

Marko Bulić, Petar Dujmović, Puljko Hrvoje, Gogić Ivan, Prgomet Ljubo, Petropoulos Giorgos;

Maleš Petar;

Morić Marko, Buva Ivan,Rozić Marin, Čolak Frano, Rahimić Dženan;

Kasun Mario

Na playu Mantzaris mi je bio suigrač u Peristeriju, ali momak je tada bio kadet i popunjavao je broj dok sam sa Mavrom igrao u Jazinama i on je puno više participirao u igri, ali dvojica sa najzvučnijim karijerama.

Što se šutera tiče, kriterij mi je bio oni “koji šutiraju kao da sutra ne postoji”, a u tu sliku se ne uklapa Pepi Dujmović koji je imao odlike racionalnosti i timske igre, a niti Marko Bulić koji je bio klasa za sebe.

Na trojci nije bilo dileme, moj dobar prijatelj i košarkaški Superman, Maleš Petar. Čovjek koji vuče ekipu, čini suigrače boljima, beskompromisni borac, discipliniran, fokusiran i karakteran, a pritom i podrška mlađima i slabijima. Definitivno osoba kakve bih htio da mi sinovi postanu.

Na četvorci Buva talentiran igrač, inozemna karijera; Roza primjer ustrajnosti i borbenosti; Frano Čolak kao primjer snage, discipline, borbenosti, isto kao i Roza samo što je Čoksi bio 4-5, a Roza 3-4; Dženan Rahimić kao primjer čovjeka koji će obaviti posao, pouzdanost i čvrstina, izrazito inteligentan igrač, Charles Barkley sa ovih prostora; na kraju Marko Morić kojeg sam ostavio na četvorci, ali frajer je mogao igrati sve osim eventualno pozicije 5, takva lakoća igre i pokreta, jednostavno umijeće na djelu, ali je imao problem kao i ja, disperzija fokusa i nedostatak discipline samo nemjerljivo talentiraniji igrač od mene.

Na petici nisam imao dilema, Kasunova karijera sve govori, a pritom bih naglasio i da je kvalitetna osoba.

Trener kojem najviše dugujete…

Ne mogu nabrojati jednog već imam poker trenera koji su me vodili, plus jedan joker:

Jenkač Silvije, Kulenović Faruk, Tovornik Matjaž i Rudež Ivan

Jenki – odličan trener, jako veliko znanje, izvrstan psiholog, iz igrača izvlači maksimum, kod njega sam postavio temelje svoje igre.

Faruk – gospodin čovjek, moj prvi prvoligaški seniorski trener, iskren, direktan, čovjek s kojim znaš na čemu su, hvala mu na svemu u toj godini dana suradnje.

Tovornik – boem, čovjek živi po svojim pravilima, borac, bio je izvrstan igrač-šuter, odličan psiholog, kod njega sam napravio najveći iskorak na mentalnom polju, dugujem mu puno toga.

Ruda – analitičan, kirurški precizan u svojim zahtjevima, izrazite socijalne vještine (koje su jako bitne kada ste legionar, bilo trener bilo igrač, ja ih recimo nisam imao) priprema utakmice, priprema ekipe bilo mentalno bilo fizički, najzaslužniji za naš uspjeh i osvajanje trećeg mjesta jer smo bili ekipa koja je skupljena da ostane u ligi, a prve dvije trećine regularnog dijela smo bili na prvom mjestu, taj uspjeh je 90% njegova zasluga.

Mirko Krolo-bio je mi kondicijski trener. Vrhunska osoba kao i profesionalac, izvrstan psiholog i čovjek kod kojeg sam naučio puno o fizičkoj spremi, kao i o životu. Izrazito sam zahvalan što sam mogao surađivati s njim te učiti i hvala mu na vremenu koje mi je posvetio.

Da li postoji neki klub protiv kojeg ste bili posebno motivirani kada ste igrali?

KK Zagreb, popularni Mravi iz Trnskog, to su bili pravi gradski derbiji protiv Marija Stojića, Perinčića Ivana, Cicija Miljkovića, braće Tomas, braće Garma, Pehara, Vidakovića i ostalih. Taj period i to rivalstvo sa Mravima je meni najljepši dio mog igranja košarke, imaš 20ak godina, ne znaš tko ti glavu nosi, ne znaš što želiš, ali znaš da želiš počistiti “mravinjak” isto kao što ti isti Mravi želi okupirati “naš vrt” (Zrinjevac, imali smo nadimak Vrtlari). Uz Mrave, napeti su dvoboji bili i sa KK Dubravom gdje sam bitke vodio sa Božom Baraćem s kojim sam i danas u izrazito dobrim odnosima. Osim toga posebno pamtim i posljednju sezonu u Slovačkoj kod Rudeža. Tu sam već bio dobrano u fazi da nisam vidio osobni rast, imao sam malu kćerkicu od par mjeseci i onda je uslijedio Rudežov poziv. U Prievidzu sam došao potpuno nespreman i zapušten, u svakom pogledu. Da stvar bude gora po mene, dolazi i spletom okolnosti njihov reprezentativac Szalay koji ima 20ak+ godina i vratio se iz, mislim Bennetona i treba mu minutaža. Tu bih se zahvalio Rudi koji me je zaštitio na određeni način i dobio sam motiv, radio naporno, bio fokusiran i kroz nekih 7, 8 kola počeo sam igrati dobro i kako su konture ekipe i igre već bile postavljene, uzeo sam ulogu čovjeka za prljave poslove te sam bio posebno motiviran protiv slovačkih reprezentativaca i američkih legionara. Utakmice protiv vodećih klubova Nitre, Pezinoka, Banske Bistrice bile su posebno žestoke, ali nikada nije bilo nasilja niti tučnjave. Živio sam za te utakmice, sa Amerikancem iz Pezinoka, Glen Whisby, sam se sprijateljio i čuli smo se još neko vrijeme nakon toga dok sa Hillom iz Nitre mogu reći da smo bili sve osim prijatelja. U tim trenucima posebno sam se dobro osjećao i zbog činjenice da nisam bio najpoželjnija osoba na terenu u očima njihovih navijača pa sam na gostovanjima bio još fokusiraniji. Sad kad sam spomenuo alfu i omegu karijere, dodao bih još sezonu u Šentjuru kod Tovornika gdje sam se sprijateljio sa suigračem Ilijom te naše prijateljstvo traje i dan danas. Sezona u Mađarskoj gdje sam se odlično uklopio i pružao dobre partije te odigrao kvalitetnu sezonu i tu bih se zahvalio i treneru Mehmedović Merimu uz Scotta i Maljkovića koje sam već ranije spomenuo. Posebno draga mi je sezona u Peristeriju, u Grčkoj. Ono što pamtim je njihov život 300km/h od 0 do 24 i te navijače, takvu srčanost, borbenost i predanost morate cijeniti. Dvije utakmice bile su nam prekinute zbog tučnjava na tribinama. Poslije jedne gostujuće utakmice protiv Sportinga (dvorana u kojoj je igrao Pao Euroligu kada su renovirali svoju dvoranu) njihovi navijači su nas gađali kovanicama i pljuvali dok smo ulazili u tunel i ja sam se zaletio preko terena sprintom u tunel, a oni su bili spremni za gađanje. Na dva metra od tunela sam naglo stao, a junaci su sasuli kovanice u prazno. Mogao sam neokrznuto utrčati u tunel, ali mi je bitnije bilo da im pokažem srednji prst tako da sam dobio par kovanica u glavu, ali što je mala bol kada izazovete bijes i nemoć protivnika. Ti isti navijači, odnosno njih 3 ili 4 su nas sačekali prilikom ulaska u autobus i gađali bocama, jedna je čak predstavljala primitivni Molotovljev koktel, vidio sam da se zapalila neka plastika. Moj je prijedlog bio da krenemo za njima, ali su ostali to odbili. I još jednu utakmicu iz grčkog perioda posebno pamtim, protiv Dafni, gradski rival, igramo domaću utakmicu koju moramo dobiti. Na kraju egal utakmica, mislim da je čak bio i produžetak, i imamo posljednji napad. Moj suigrač Timo prodire odlično, navlači 3 igrača na sebe i ja ostajem potpuno sam na ziceru i zabijam pobjednički koš, a još me faulira bek koji kasni u rotaciji. U tom trenutku naši navijači strčavaju se niz tribinu, njih nekih 20ak, a ja trčim njima u zagrljaj i zajedno skačemo i lupamo po ogradi!

Vrhunac vaše karijere bio je…

Uglavnom sam vrijeme provodio u klubovima koji su spašavali živu glavu i opstanak u ligama, pa mi je tako brončana medalja u slovačkom prvenstvu sa BC Prievidzom najviše materijalno timsko postignuće. Što se tiče igračkog nivoa, najviše sam dogurao do ABA lige i to u Širokom iako je za tu sezonu i Šibenik bio opcija, ali to je tipičan primjer kada uskočite u preširoke hlače i uletite u nešto za što niste mentalno spremni. U tom trenutku sam imao ponudu i od KK Rogle nakon jako dobre sezone u Sloveniji, ali sam na kraju se odlučio za Široki iz razloga što je to godilo mom egu i to je bio promašaj.

Iz sadašnje perspektive, umirovljenog košarkaša, koji stil košarke vam se više sviđa: NBA ili Euroliga?

NBA – energija, kreacija i mindset “sa štitom il’ na njemu” jer sam u segmentu sporta pobornik kaosa i ludila prije nego kontrolirane košarke. Pritom ne želim reći da sam protiv disicpline i organizacije jer to donosi rezultat, ali sloboda, energija i stihija razvijaju kreaciju. Ustvari pravi odgovor bi bio kombinacija NBA stila i Eurolige, ali pošto moram odabrati jednu od te dvije, biram NBA jer je viši level. Moja percepcija igre i utakmice je da nekih 2 do čak i 3 četvtine potičite energiju i slobodu kod igrača, a samim time i kreaciju, rotirate sve igrače, a u posljednjih 10 do 15 minuta ukoliko se ukaže prilika za pobjedom, taktizirate. Za mene je pobjeda kada ste vi nakon svakog treninga, dana ili utakmice bolji i kvalitetniji nego što ste bili prije toga jer to je jedini način za razvojem i progresom, ali uvažavam i tuđe mišljenje onih koji se neće složiti sa mnom. Rezultat sam po sebi je trivijalan jer kakav god da je ishod vi sutra kada se ustanete morate nastaviti raditi tamo gdje ste stali ukoliko se želite i dalje razvijati i biti konkurentni, bez obzira gledate li na situaciju iz moje perspektive i intrinzičnih motiva ili iz perspektive suprotnog mišljenja i ekstrinzičnih motiva.

Da možete, da li bi ponovili svoju karijeru na isti način?

Sa današnjim znanjem i spoznajama sigurno ne bih ponovio većinu poteza koje sam napravio, ali sam danas osoba kakva jesam upravo zbog svega što sam prošao u životu, a tu veliku zaslugu ima upravo period vezan uz košarku čime ustvari želim reći da poteze ne bih povukao iste, ali ne žalim ni za čim, eventualno da tu i tamo prema nekima nisam bio malo oštriji dok sam bio mlađi.

Ono što je najbitnije jest da je čovjek iskren prema samom sebi. Mora biti sposoban priznati slabosti i mane, ali i spoznati svoje vrline. Život nije pravedan i život je džungla, ili jedeš ili te jedu. Moje vrline su bile trkačka sposobnost i jako korektan šut izvana, ali i 210 cm visine. U tom periodu oni koji su bili na pozicijama da odlučuju vidjeli su samo moju visinu i potencijalnog teškog centra, a nisam imao niti 110 kg dok recimo danas imam 130. Ali problem nije bio u tim ljudima, problem je bio u meni jer sam pristao na sebe kao teškog centra, a sam u to nisam vjerovao. Moja sugestija je onima koji žele nešto postići da budu iskreni prema sebi, ali brutalno iskreni i izrazito samokritični. Moraju nagaziti sebe i testirati se do kojih su granica sposobni ići.

Hrvatsko društvo je društvo osobnih interesa, tako nas odgajaju od malih nogu pod parolom „Snađi se!“, a vođe koje se isprofiliraju (čast iznimkama) razvijaju kult ličnosti koji za sobom povlači hijerarhiju u kojoj ne dominira kvaliteta i stručnost već isključivo socijalne vještine. Ukoliko imate nekog iza sebe vaš put je uvelike olakšan, ali ako i nemate nikoga iza sebe morate vjerovati sebi, biti iskreni prema sebi i ne odustati jer okolnosti ne mogu biti krive za vlastite promašaje već naša reakcija na okolnosti i svatko od nas je kriv za situacije u kojima se nađe. Ja nisam imao nikoga iza sebe, ali sam imao 5 prilika u kojima sam donio pogrešne odluke:

  1. 1999. Long Beach State i NCAA, odbio sam, moram reći da je ova ponuda isključiva zasluga braće Miliša – mlađeg Mate koji je ostavio igrački trag na tom sveučilištu i starijeg Zorana koji je vidio nešto u meni u tim trenucima
  2. 2003. poziv u Hiron-Botinec, ispao je nesporazum, žao mi je što nisam prešao kod njih
  3. 2004. poziv u KK Roglu gdje su isključivo tražili mene, poziv u ABA ligu u Šibenku i Široki, biram Široki zbog ekstrinzičnih razloga
  4. 2005. poziv u KK Cedevitu, ali uz određene uvjete, odbio sam
  5. 2006. poziv u KK Cibonu, ali uz određene uvjete, odbio sam

Dakle kao što je vidljivo, imao sam dobre prilike i bez obzira na nedostatak socijalnih vještina kao i nepostojanje osobe koja bi bila iza mene, nisam ih znao prepoznati što implicira da nisam bio dovoljno niti zreo niti pametan pa bih citirao samog sebe – ‘ko me je** kad sam bio glup.

S kim bi sada odigrali 1 na 1 da možete?

Lebron James

Slijedeća osoba za koju želim da se prisjeti karijere je...

Ljubo Prgomet

Dario, veliko hvala za iscprne odgovore i što si podijelio sve ovo sa nama i našim čitateljima.

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype