KOD

FLASHBACK: Ivan Perinčić

Danas je naš gost u novoj rubrici Ivan Perinčić, kojeg je nominirao njegov kum Gordan Giriček. Ivan je nakon košarkaške karijere krenuo u trenerske vode, u koje je uplovio sa velikom dozom ljubavi i kako kaže, već pred kraj svoje igračke karijere, se polako pripremao za nastavak života okruženog košarkom. I on je, nažalost, karijeru završio prilično načet ozljedama, no to ga sada ne spriječava da trenerski posao ne odrađuje sa zadovoljstvom. Ivan je pomoćni trener Josipu Sesaru u Gorici, a izbornik reprezentacije, Veljko Mršić, ga je uzeo u svoj stožer, što pokazuje da u njemu itekako ima znanja koje može prenijeti na nove naraštaje.

Godina prestanka igračke karijere i u kojem klubu ste završili karijeru?

Bila je to sezona 2011./2012. u Zaboku

Koji je bio razlog prestanka?

Imao sam do tada čak šest operacija koljena i odigrao sam onako iz gušta još te dvije sezone u Zaboku i onda odlučio da je kraj. Ubrzo sam i dobio poziv iz Cedevite da postanem trener u njihovom omladinskom pogonu i prihvatio sam to sa zadovoljstvom, s obzirom da sam se oduvijek htio okušati u trenerskom poslu.

Period, događaj ili utakmica koje se rado sjetite?

Uh imam ih stvarno puno. Izdvojit ću neke onako periode pa bih krenuo sa Zadrom, gdje je bio moj početak karijere, a u okruženju koje vlada oko košarke u tom gradu je samo nametnulo da se bavim tim sportom. Onda svakako i period iz Zagreba, gdje je jednu mladu ekipu vodio Dražen Anzulović, a onda kasnije i period iz Cibone i igranje Eurolige. Što se tiče neke utakmice, definitivno Zadar-Zagreb, finale Kupa 1997./1998. sezona, kada smo u finalu, dobili Zagreb, a nakon toga je uslijedilo veliko slavlje sa navijačima. Definitvno i ona utakmica koju smo morali u finalu prvenstva protiv Cibone igrati bez publike. Napravljena je akcija “Kupi ulaznicu, ne idi na utakmicu”, a ispred dvorane se okupilo dvadesetak tisuća navijača koji su gledali utakmicu preko video zida.

Najdraži i najbolji suigrači u mojoj karijeri su…

Od najdražih bih izdvojio kompletnu ekipu Zagreba (braća Tomas, braća Garma, Miljković, Jelavić, Vidačak, Vidaković), koja je odisala jednom obiteljskom atmosferom i tamo sam najviše uživao. Što se tiče najboljeg suigrača, to je definitivno Josip Sesar.

Pet najboljih suigrača iz moje karijere su…

1.Sconnie Penn, 2.Josip Sesar, 3.Gordan Giriček, 4. Nikša Prkačin, 5.Emilio Kovačić

Trener kojem najviše dugujete…

Ne mogu izdvojiti jednog pa ću se opet raspričati. Iz igračke karijere definitivno Jusup, koji mi je dao sjajnu obuku na početku moje karijere i usmjerio me u te prve korake te me odgojio na nekakav košarkaški način. Zatim Dražen Anzulović, koji mi je u Zagrebu dao slobodu u igri, pokazao da vjeruje u mene i meni je to tada bilo jako važnu na ulasku u pravu seniorsku košarku.

No, posebno se moram zahvaliti dvojici trenera, Mikiju Starčeviću, koji mi je dolaskom u Cedevitin pogon otvorio oči u pogledu na košarku sa one trenerske strane, bio je mi je mentor tri godine i to je za mene na početku bilo neprocjenjivo iskustvo. Drugi je Veljko Mršić, koji mi je omogućio da vidim kako se radi sa momčadi koja je tada igrala Euroligu i dvije utakmice tjedno, a nakon toga me pozvao i u stožer reprezetnacije, što je jednom treneru kao što sam ja, na početku trenerske karijere, veliko priznanje i hvala mu na tome još jednom.

Da li postoji neki klub protiv kojeg ste bili posebno motivirani kada ste igrali?

Uvijek sam posebno bio raspoložen kada sam igrao u Jazinama i rado sam se tamo vraćao, ali to je bilo više uživanje i guštanje igrati u toj atmosferi koja je nekada bila tamo, nego neki veliki motiv. Totalno guštanje!

Vrhunac vaše karijere bio je…

Cibona i igranje u Euroligi. Iako nisam igrao puno, to je bilo veliko iskustvo za mene tada mladog igrača.

Iz sadašnje perspektive, umirovljenog košarkaša, koji stil košarke vam se više sviđa: NBA ili Euroliga?

Više sam za Euroligu, jer mislim da je puno više tehničko-taktičnog nadmudrivanja, za razliku od NBA, koji je stvoren za gledatelje i show.

Da možete, da li bi ponovili svoju karijeru na isti način?

Ne bih, iz razloga što bih puno više vremena i pažnje pridodao svome tijelu i mišljenja sam da bi mi karijera otišla u drugom smjeru. U tim godinama, kada su mi svi govorili da sam talentiran, nisam razmišljao o bitnim stvarima i možda su mi se iz tog razloga i dogodile silne ozljede.

S kim bi sada odigrali 1 na 1 da možete?

Sa Dinom Rađom. Bilo je nekakvih prilika i prije, no nije se dogodilo kroz karijeru. Smatram njega našim najboljim igračem na tim visokim pozicijama i volio bih vidjeti kako bi bilo igrati protiv njega.

Slijedeća osoba za koju želim da se prisjeti karijere je…

Veljko Mršić

Ivane, hvala puno na iscrpnom i ugodnom košarkaškom razgovoru, a mi “hvatamo” tvoju nominaciju.

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype