KOD

FLASHBACK: Nikola Garma

Ako je netko životopisan lik, onda je to Nikola Garma, bivši igrač i trener KK Zagreb. Nikola je u Zagreb došao sa 11 godina i zadržao se čak 22 godine, a može se i pohvaliti da je bio, možda i nažalost, posljednji trener u tom klubu prije nego se on ugasio. Kultna dvorana Trnsko bila je Nikolin dom, dom u kojem je odrastao igrači i kao čovjek, kako on kaže. Izuzetno zanimljiv i pristupačan, Nikola nam je doslovno otvorio dušu i u jednom opširnom intervju prenio puno dojmova iz karijere, koja je po nekima završila prerano, ali ne i po njemu. On je točno znao što želi raditi u budućnosti i zašto je aktivnom igranju kraj, što je odlika inteligentnih sportaša, koji na vrijeme prepoznaju kada je vrijeme za prestanak.

Uvalite se u fotelju i uživajte u njegovim odgovorima…

Godina prestanka igračke karijere i u kojem klubu ste završili karijeru?

KK Zagreb, jedan i jedini, gdje je sve počelo, gdje sam došao sa 11 godina, kao gladno dijete iz Splita i tu sam igrački završio 2013., a kao trener u istom 2018. jer je prestao nažalost postojati. Klub u kojem sam proveo 22 godine, klub koji me odgojio kao sportaša i čovjeka te mi dao život koji danas imam.

Koji je bio razlog prestanka?

Očito sam jedini ili rijetki košarkaš koji se prestao profesionalno igrati zdrav, a razlog je šta u nekim godinama, kasnim 20im na košarku ne gledaš više kao na igru ili nešto šta voliš, nego kao posao. I onda ne radiš to više iz entuzijazma kao sa 18, nego gledaš matematički, da se zaradi još nešto, na lakši način pa makar to i nažalost i ne bilo idealno za tvoju karijeru,  jer kako se kaže, neće me djeca pitat koliko si koševa zabio nekom klubu, nego tata ja bi čokoladu ili tenisice. Ako i ne možeš to priuštit, đaba ti sve statistike. To je onako najiskrenije, a u to doba je krenula svjetska recesija, čak njen vrhunac, i sad sam ja morao ostaviti doma djecu i ženu da bi zaradio neke sitne novce. To u mojim kalkulacijama  više nije imalo smisla. Također kada se počinju događati situacije da te strah čuvati nekog klinca koji ima 18, onda se bolje ne sramotiti nego odustati. Taj netko tko sam bio, moć koju sam osjećao u nekim ciklusima karijere gdje sam dominirao, da sada mene čini smiješnim dok se jedva gegam, za šaku dukata, zaista nema smisla, onako najiskrenije. U idućem pitanjima ću vam nastaviti kako je išlo dalje.

Period, događaj ili utakmica koje se rado sjetite?

Kao mlađi uzrasti bili smo prva generacija koja je osvojila i mlađe kadetsko, kadetsko i juniorsko, nismo izgubili utakmicu 6-7 godina i igrali smo ih 2-3 tjedno. Toga vremena i svih tih utakmica se rado sjetim, zabijanja 50+ poena, onako sjetim se sebe poletnog bez stomačića. Skroz fora.
Što se tiče seniora, ima tu mnogo memorija, nekoliko osvojenih kupova uz nekoliko finala, te sve lude utakmice po regionu, koje danas kad pričaš djeca se smiju i to kao da je bilo prije 100 godina.
U Zadru 2 sata prije utakmice krcato, skandiraju ti, sretan si kad ti viču pogrdne riječi, nasred terena pjeva Grdović, svako malo mu zapneš o kabel mikrofona, onda u Beogradu te gađaju doslovno šarafcigerima sa tribina, u Sarajevu puna Skenderija pjeva Bosnom behar probeharao, u Podgorici također ludo, u Ljubljani svi protiv tebe osim njihovih žena koje ti namiguju…ukratko veselo je uvijek bilo, i često se sjetim događaja koji možda nisu usko vezani sa košarkaškom igrom.
Zagrebova sezona sa Mulom, Prkom, Krstićem, Tomićem, Žorićem, Simonom, Baračem, Štimcem itd., je također za pamćenje, jer primjerice osim košarke tada se tako dobro živjelo da vam ja sada to ovdje ne mogu sve prepričati, ali samo podatak da sam se tokom te sezone uz 2 kvalitetna treninga dnevno udebljao par kila sve jasno govori u aktivnostima u slobodno vrijeme.

Najdraži i najbolji suigrači u mojoj karijeri su…

Najdraži i najbolji suigrači u mojoj karijeri su… Najdraži suigrači sa kojima sam igrao su najčešće ljudi sa kojima sam kliknuo van terena,  a ne zato jer smo dobro surađivali na terenu, i to su ljudi sa kojim sam u konstantnom kontaktu već 10-20 godina i najčešće NE pričamo o košarci. Pa bi ih ja nabrojao: Mate Gašpar, Denis Vrsaljko, Ante Bilobrk, Marko Tomas, Martin Junaković, Vladimir Krstić, Ivan Novačić, Ivan Papac Supermen, Nenad Delić, Goran Vrbanc, Marin Prskalo, Jan Palokaj, Kruno Macner, Pavle Mačinković MVP (koji mi je davao skripte za fax, )…

Neke sam upoznao kao igrač, a sa nekima sam kliknuo tek kao trener.

Pet najboljih suigrača iz moje karijere su…

Teško ih je svrstat u 5, ali nekako ću pokušati…

Jakov Vladović jedini moj suigrač koji nije mogao zakucati, ali uvijek će odigrat pick, naći najbolje riješenje, i dodat meni jer će se svi skoncentrirat na njega. Najbolji play u Hrvatskim ligama zadnjih 20 godina, i ponos Grada Zadra kao čovjek i kao sportaš, a nadam se da će to Zadar kao klub i grad jednoga dana znati primjetiti, jer vidim da još nisu.

Josip Sesar, jer je to Josip Sesar, sama činjenica kad bi ga preuzeo na treningu i u trenutku switcha bi mu odmah rekao „nemoj me puno sad j…., samo kreni u jednu stranu“ hahaha

Joško Garma jer će pohvatat sve lopte koje ja promašim, prebit cijelu petorku, i napravit svima blokove, i sigurno zabit šut kad mu vratiš

Kruno Simon, jako košarkaški inteligentan, zabit će, popit će, i počastit će kad god treba <3

Mike James, jednom sam na pressingu završio na njemu pred kraj sezone, sama činjenica da sam se ubrzo ostavio košarke mnogo govori. Još mi kiropraktičar nije leđa namjestio

Trener kojem najviše dugujete…

Kada bi napisao da je to itko drugi nego Andrej Tesla kod kojeg smo cijela generacija proveli 10 godina, lagao bi. Kao trener, moram spomenut Danijela Jusupa, koji me ustvari uputio uopće da krenem na trenerski put, da završim fakultet, na čiji prijedlog smo oboje ustvari shvatili da se već teško nosim sa načinom treninga i motivacijom.
Shvatio sam da u tom trenutku možda čak više mogu dati košarci kao trener nego kao umorni igrač, i da mi možda čak košarka na taj način mogla i vratiti.
Sada već 7 godina iskustva kao trener, 4 kao pomoćnik, jednu kao Glavni seniorski, i 2 kao vanjski suradnik na kineziološkom fakultetu na projektu sa Kinom i njihovim košarkašima i košarkašicama, su također jedno divno iskustvo, posao koji jako volim, i koji nebi mogao raditi da mi Danijel Jusup nije usadio neke osnove trenerskog razmišljanja, discipline, odricanja, i uopče poimanja stvari oko košarke, što je danas jako zapostavljeno.

Ostalim trenerima se ne bi nešto posebno zahvaljivao, jer iskreno nisu mi se nešto posvetili. Nebi bi bio bolji niti lošiji, ni čovjek ni igrač ni trener sa njima ni bez njih. Dakle ne tvrdim da su loši treneri, dapače, nego nisu imali utjecaj na moj razvoj, da li zbog svojih osobnih interesa ili interesa kluba, ili možda samog mene sada nije bitno. Bitno je da smo svi ljudi koji danas kada se sretnemo uvijek svi popričamo sa smješkom sjetimo suradnje.
Možda ce zvučati bedasto, ali da imam sada samog sebe za trenera kada sam bio igrač, tj. da sam samom sebi trener onda kad sam bio na fizičkom vrhuncu, sigurno bi se bolje razvio, ali ne zato jer sam ja dobar ili loš trener, nego samo zbog entuzijazma i podrške koji trener mora davat svojim igračima. U karijeri ne sjećam da mi je ikad itko rekao bravo.

Da li postoji neki klub protiv kojeg ste bili posebno motivirani kada ste igrali?

Što je bolji protivnički klub to bi svaki igrač trebao biti više motiviran. Tako da svoje najbolje utakmice u životu pamtim protiv Zvezde, Partizana, Real Madrida, Olimpije, Zadra, Splita, Bosne, Širokog…

Vrhunac vaše karijere bio je…

Pa ja bih rekao da sam se najbolje osjećao, a i najbolje igrao, tamo negdje sa 20 godina, kada su klub napustili igrači koji su bili ispred mene, od mog brata, braće Tomas, stranaca, tada sam igrao fenomenalno. Nema momčadi koju nisam zatrpao.
Zaboravlja se podatak da sam te godine bio na ABA liga ALL Starsu!

Iz sadašnje perspektive, umirovljenog košarkaša, koji stil košarke vam se više sviđa: NBA ili Euroliga?

Ja volim napadački stil igre, ne sviđa mi se košarka na 60 poena i izmjene igrača zbog jedne greške u obrani, očito jer sam to i sam doživljavao. NBA je zanimljiv kada dođe faza play-offa, a ovaj prvi dio, svaka čast individualcima, ali tamo ima igrača koje ja na haklu ne bi odabrao. Kako i zašto su tamo, ne znam, ali očito znaju nešto. Ali kada vidim u NBA nekoga tko je prosto bezopasan, tko ne pogleda koš, tko ne zaprijeti šutom, prodorom, ja jednostavno moram prešaltat program, jer mi vjera ne dozvoljava da to gledam. Euroligu pogledam sa guštom, jer sada i sa aspekta trenera gledam malo načine razmišljanja, a ne samo igru kao igru.

Da možete, da li bi ponovili svoju karijeru na isti način?

Bi, ponovio bih isto, jer zašto igrat do iznemoglosti i raspadat se po terenu pod stare dane?! Nekome to stoji, njihovo tijelo može, a mnogima i ne, pa rade antipropagandu samog sebe. Ja više nisam mogao, moj tijelo je htjelo jest sa društvom u miru bez razmisljanja…

Često me sretne poneki trener ajmo reć iz YU generacije razmišljanja, pa kaže, mogao si puno više. Da, ali ja znam košarkaša koji su bili i bolji od mene, a nisu postigli baš ništa, znam koji su bili i lošiji pa su postigli mnogo više. Ja bih sebe svrstao u zlatnu sredinu, koliko sam dao košarci, toliko mi je vratila, a to je da imam bezbrižan život, i ajmo reć da se ne sekiram.
Nisam bogataš, al` nisam ni siromah, što poželim kupim. Ne razmišljam o novcima uvijek ih imam dovoljno za sebe i svoju obitelj.

Ima jedna druga stvar, koju bi svrstao pod ovo pitanje.
Sportaša koji je završio profesionalnu karijeru svi gledaju kroz brojke. Statistika i koliko je zaradio. A to je jako ružno, jer mi, tj. svi sportaši nismo brojevi, nego ljudi.
Tako da sa aspekta toga kada mi netko kaže da sam prerano završio karijeru da sam mogao još, rado mu začepim usta sa prostim činjenicama  da sam jako mlad otkrio da nije život samo košarka. Složit će te se sa mnom da je profesionalan sportaš netko, često jako, da ne kažem neku ružnu riječ manje pametna osoba. Profesionalac i dobar u svojoj branši je jednako tudum za sve ostale stvari na svijetu. Žalosno. Ne krivim njih, jer očito se nema vremena za išta drugo, ali nisam htio biti samo jedan klon iz plejade životnih neposobnjakovića. Jako sam rano zavolio i druge životne čari, a ne samo pune dvorane…

Pa ako primjerice ja imam 35 godina, a sa svojom suprugom sam 20, pronašao sam ženu svog života koju na tuđu žalost rijetko tko pronađe. Zašto to sad tu spominješ? To npr. nije bitno, jel da, bitan je samo košarkaški marketing. “Mogao si odigrat još jednu sezonu u Mađarskoj i uzet neku jos lovu“, citiram savjetnike koji hodaju staturom i posturom kao da ih je Sava izbacila, niti životnog puta, niti plana, niti emocije prema nekome. Reklo bi se izgledaju k`o 2 kune. Takvi će gledati samo statistike, a ako si imalo normalan shvatit ćeš životni THE POINT. DA, jedino je to i bitno, da ti je sređen život. Sjetite se samo kad je novinar pitao Jasikevičijusa zašto je pustio igrača da posjeti ženu i dijete koje je rodila. Cijela sportska i životna filozofija stane u Jasikevičijusev odgovor. Da nastavim, do 28. godine sam dobio dvoje prekrasne djece, moju energiju i ljubav koju imam provodeći sa njima je neusporediva sa ičim, da sam riješio svoju financijsku, stambenu i kako li se to već kaže sliku u dvadesetima, da nemam kune kredita niti ću je ikad imat, da sam nakon karijere završio fakultet prije svih rokova, da ne postoji 1 osoba na svijetu sa kojom ne razgovaram, da ljudi vape da odu sa mnom na kavu, doslovno imam listu čekanja kao kad se kupuje Rolex…da volim more i živim 3 mjeseca svake godine na otoku po njihovim načelima, ne bi me prepoznali,  imam nekoliko pušaka za more, da sam uvijek, ali baš uvijek nasmijan i veselim se tuđem uspjehu, da sam kupio sva auta na svijetu koja sam si poželio i da posjećujem sve autoutrke i skupove diljem Hrvatske već 15 godina. Jer je to nešto što me zanima, što volim i što me ispunjava i da općenito radim stvari koje volim i da me nitko u tome ne spriječava, da ronim u moru 5 sati, da zovem na telefon svoje prijatelje da ih čujem, a ne jer ih trebam…i da generalno kažem što mislim. a ne što netko drugi želi čuti. Nisam buntovnik, ne zanimaju me bune, i ne volim kad se ljudi svađaju…itd. ETO TO JE ZA MENE USPJEH, i sve navedeno ne bi mjenjao za još 100.000 nečega ili milion nečega, a da živim kao žohar, da nemam obitelj, ili da mi se ista raspala, jer sam ganjao par tisuća eura na drugom kraju svijeta.

S kim bi sada odigrali 1 na 1 da možete?

Samo sa Tonijem Garmom, svojim sinom koji će ubrzo navršiti velikih 10 godina. On je razlog što imam sada drugi životni ciklus ljubavi prema košarci. On trenutno više zna o košarci nego što će mnogi prvoligaški igrači ikada znati. Nema dana da ne završi škola, da on ne ukrade čistaćici mobitel i nazove “Ajde tata na igralište čekam te za 1 na 1″. Moji snovi su ispunjeni. Gdje će ga put odvesti, i općenito današnji sport koji koketira sa ameterizmom, to samo Bog zna, ali ću se jako potruditi da postane osoba kao ja, a da je talentiran jedno 5x više od mene to je više nego očito.

Slijedeća osoba za koju želim da se prisjeti karijere je...

Miro Dundov, on je lud sto gradi. Taj me pred punim Jazinama nakon jedne mrtve lopte poljubio i svi su na tribinama nakon toga minutu pljeskali.

Kao što ti i mi sada plješćemo za sve ovo što si rekao. Hvala Nikola na sudjelovanju i ostani takav kakav jesi. Zovemo Miru…

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype