Pomoćni trener Šibenke i trener mlađih kategorija tog kluba, naš je novi gost. Petar je sa aktivnim igranjem prestao sa čak 42 godine, a iako to nije bilo na najvišem nivou, treba mu skinuti kapu. Danas svoje znanje prenosi na mlađe naraštaje, a i one seniorske s obzirom da asistira na klupi prvom treneru Ediju Dželaliji. Uz sve to, kada mu obaveze dozvole, igra rekreativnu ligu, a uspije odigrati i poneki veteranski turnir pa smo nekako uz sve te obaveze našli zajedno vremena da popričamo o igračkim danima, iz kojih proizlazi puno toga zanimljivog…
Godina prestanka igračke karijere i u kojem klubu ste završili karijeru?
Prvoligašku karijeru sam završio 2010. godine u svom matičnom klubu KK Šibenik. Nakon toga, do 2014. godine nastavio sam igrati A2 i B1 ligu.
Zapravo još nisam završio sa igranjem ha, ha… I danas igram rekreativnu ligu, a zaigram ponekad i na veteranskim i street ball turnirima. Naravno, sve to ovisno koliko mi trenerske obveze u klubu dozvole.
Koji je bio razlog prestanka?
2010. godine navršio sam 38 godina života. S obzirom na godine i to da sam iza sebe imao tri ozbiljne operacije koljena (svaki puta prednjih križnih ligamenata) bilo je logično završiti sa profesionalnim igranjem. Osim toga, okrenuo sam se obvezama na trenerskom fakultetu i sve više me vukao interes i želja za trenerskim poslom.
Period, događaj ili utakmica koje se rado sjetite?
Općenito, najdraže mi se prisjetiti dana i događaja kada sam igrao u mlađim kategorijama KK Šibenke. Iz tog perioda posebno bih izdvojio sezonu 1990/91 kada sam prvi put službeno nastupio za seniorsku ekipu u Sarajevu protiv KK Bosne, u posljednjoj sezoni jugoslavenske lige. Iste te sezone u juniorskoj konkurenciji postali smo viceprvaci Hrvatske.
Kasnije, nakon mladih dana u mojoj Šibenci, a potom i slijedećeg posebnog perioda igranja u vrijeme rata, rado se sjetim pet godina igranja u KK Zrinjevcu, gdje sam stekao jako puno prijatelja s kojima sam i danas dobar, igranja u inozemstvu u Turskoj, Izraelu, Češkoj i Cipru gdje sam upoznao različite kulture i ljude, s kojima sam i danas u kontaktu, a tu su i lijepa sijećanja na klubove KK Hermes Analitica i KK Kvarner s kojima sam ušao u ligu za prvaka.
Poseban događaj je svakako bilo igranje na Univerzijadi 1993. godine u Buffalu i mediteranskim igrama za reprezentaciju Hrvatske 1997. godine u Bariu.
Najdraži i najbolji suigrači u mojoj karijeri su…
Ovo je jako teško pitanje jer sam zaista dijelio svlačionicu sa puno dragih suigrača i odličnih igrača. Kao prvo izdvojio bi igrače s početka moje karijere s kojima sam i danas u jednako bliskom kontaktu – Miro Jurić, Jeronimo Šarin, Branko Borčić… i ostali iz juniorske ekipe KK Šibenke `91. Zatim iz kasnijeg perioda u Šibeniku – Dženana Rahimić i Edia Vulića. Potom iz KK Zrinjevca – Peru Dujmovića, Marka Bulića, Franu Čolak, Marka Šamanića, Maria Kasuna, Jadrana Popovića i Daria Livajića. Iz ostalih klubova moram spomenuti još Krešu Novosela, Marina Vrsaljka, Juricu Spahiju, Igora Kovačevića, Mirka Ščekića, Ivana Tomeljaka, Zorana Vrkića i Zorana Pehara.
Od stranih igrača to su Troy Bowers, James Blackwell, Kavin Thompson Rasim Basak, Petr Benda, Aroni Oren, Wykeen Kelly
Pet najboljih suigrača iz moje karijere su…
Miro Jurić, Marko Bulić, Pero Dujmović, Emilio Kovačić i Mario Kasun
Trener kojem najviše dugujete…
To je svakako moj prvi trener pokojni Nino Jelavić koji mi je zapravo otvorio vrata u košarci. Da sam kod nekog drugog trenera došao na prvi košarkaški trening sa 15 godina, visinom od 190 cm i jako malo košarkaških vještina vrlo vjerojatno ne bi bio pozvan na slijedeći trening. Međutim, on je prepoznao nešto košarkaško u meni i imao vjere u mene.
Dalje bi izdvojio profesora Mira Kotarac kao jako dobrog učitelja košarkaške igre i vrsnog pedagoga.
Zatim, Mladena Šestan kod kojeg su tri godine svakodnevnog zahtjevnog jutarnjeg i večernjeg drila dale svoj rezultat zbog čega sam iz godine u godinu brzo napredovao i ušao u seniorsku ekipu. Mladen mi je približio zahtjeve seniorske košarke. Zahvalan sam mu za svemu sto je učinio za mene i moj košarkaški razvoj.
Zatim Živka Ljubojevića, trenera koji mi je prvi dao ozbiljnu minutažu u seniorskoj ekipi Šibenke i na kraju bi spomenuo posebno mi dragog pok. Silvija Jenkača koji me uveo u trenerski posao.
Dugujem i profesoru Mladenu Katalinić (danas izborniku atletske reprezentacij Hrvatske) koji je kao atletski trener radio sa mnom sve rehabilitacije nakon operacija koljena, a posebno doktoru Ivanu Bojaniću koji je imao strpljenja sa svim tim mojim ozljedama i bio mi stalna podrška.
I sa svim ostalim trenerima koje nisam posebno izdvojio imao sam korektan odnos.
Da li postoji neki klub protiv kojeg ste bili posebno motivirani kada ste igrali?
Uvijek sam igrao maksimalo protiv svake ekipe. Ipak utakmice protiv Cibone, Splita i Zadra bile su posebne zbog atmosfere u prepunoj dvorani.
U Turskoj to su utakmice protiv Fenerbahčea i Efes Pilsena.
Vrhunac vaše karijere bio je…
Na osobnom planu definitivno najbolja sezona mi je bila 94/95 kad sam kao kapetan predvodio mladu ekipu Šibenke do ulaska u Bijelu ligu.
Statistički sam sezonu završio u petorci lige (prvi je bio Goran Sobin, drugi Zdravko Radulović, treći Veljko Mršić, ja četvrti i peti Kurt Portman).
Najveći klupski uspjeh bilo je igranje polufinala turskog prvenstva 2001/2002 protiv ekipe Efes Pilsena (danasnji Anadolu Efes). Ta je ekipa imala strašnu petorku (Kerem Tunceri, Marcus Brown, Saulius Stombergas, Mehmet Okur, Kaspars Kambala). Moj tadašnji klub Oyak Renault je napravio najveći uspjeh u povijesti klub i postao senzacija prvenstva. U polufinalu smo izbacili vrlo dobru ekipu Turk Telekoma, a u polufinalu smo pružili reprezentativan otpor Efesu.
Iz sadašnje perspektive, umirovljenog košarkaša, koji stil košarke vam se više sviđa: NBA ili Euroliga?
Stil Eurolige mi se vise sviđa. Pratim NBA kad igraju naši momci i uključim se u gledanje NBA prije konferencijskih finala.
Da možete, da li bi ponovili svoju karijeru na isti način?
Vodio bih više računa o prevenciji i odmoru pa se možda ne bi dogodile ozlijede koje su mi usporile karijeru. Ali možda je tako moralo biti, tako da sam s druge strane zahvalan Bogu što mi je dao volje i snage da se nakon tih ozljeda svaki put uspješno vratim na parket.
S kim bi sada odigrali 1 na 1 da možete?
Draženom Petrovićem i Tonijem Kukočem
Slijedeća osoba za koju želim da se prisjeti karijere je...
Jeronimo Šarin
Petre hvala puno na sudjelovanju!
Foto: Šibenik IN