KOD

FLASHBACK: Stipe Blajić

Sinjski Jerry Krause iliti Stipe Blajić, naš je novi sugovornik u ovoj rubrici. Damir Milačić je najzaslužniji za ovu nominaciju pa smo Stipu kontaktirali i zatražili da nam odgovori na pitanja. Stipe je počeo trenirati košarku u rodnom Sinju 1986. godine. Kraljicom igara se igrački aktivno bavio do svoje 37 godine. Dvadeset jedna godina seniorske košarke, od čega osamnaest u Alkaru, a tri u Tomislavgradu u BiH. Ima iza sebe 9 prvoligaških sezona u Hrvatskoj, tri takve u BiH i jednu u 1 B ligi Jugoslavije. Kapetansku traku Alkara nosio je 11 godina. Jedina ozbiljnija ozljeda zbog koje je pauzirao pola sezone (1996/97) je bio lom kosti u stopalu. Nakon prestanka igranja košarke bio je četiri sezone pomoćni trener Borisu Poljaku, Damiru Domazetu i Damiru Milačiću. Kao Milačićev pomoćnik rado se sjeća utakmice u Zagrebu koju je samostalno vodio jer je Milačić bio bolestan. U svojoj jedinoj trenerskoj utakmici upisao je pobjedu nad favoriziranim Zagrebom Danijela Jusupa. I danas je uključen u rad kluba. Formalno na poziciji člana uprave, a u stvarnosti radi sve i svašta za boljitak kluba. Od tehničkog, medijskog, marketinškog i stručnog dijela (valjda ga je zbog  toga Damir Milačić u šali nazvao Alkarov Jerry Krause) do vožnje kombija na gostovanja. Za Stipu je vezana i jedna posebna zanimljivost. Naime, on se čitavo završno desetljeće svoje karijere usporedno s košarkom bavio i novinarstvom kao dopisnik Slobodne Dalmacije. To je obiteljska crta, otac Jerko, još uvijek dopisnik Sportskih novosti, novinar je preko 50 godina. Stipe je tako pisao i javljao izvještaje sa utakmica u kojima je igrao. U tekstu bi bio naveden i kao igrač Alkara i kao potpisnik novinskog izvješća. Kako sam kaže, bez obzira kako dobro igrao, izbjegavao je sebe spomenuti u tekstu u afirmativnom tonu. Često se znala dogoditi situacija da bi odmah nakon utakmice, još znojan, zgrabio statistiku i iz glave javljao izvješće s utakmice uvijek ugodnim daktilografkinjama Slobodne. Izvještavao je sa svih sinjskih sportskih događaja, a pokrivao je i druga područja poput crne kronike, što je bio, kako kaže, najneugodniji dio posla.

Godina prestanka igračke karijere i u kojem klubu ste završili karijeru

2010. godine u Alkaru, nakon 24 godine bavljenja košarkom.

Koji je bio razlog prestanka?

Sezonu prije prestanka, Alkar je na bizaran način ispao iz prve lige u nesvakidašnjoj i teško ponovljivoj situaciji kada su u ligi za ostanak svi klubovi (6) imali potpuno identičan omjer od po 10 pobjeda i poraza. Napustili smo najviši rang jer smo imali najlošiju koš razliku. Nakon tog šokantnog ishoda postavio sam sebi cilj da se moramo odmah vratiti i da se onda, s tim uspjehom, mogu mirno oprostiti od igranja košarke. Tako je i bilo. Ekspresno smo se vratili u prvu ligu (u kojoj smo do dana današnjega), a ja sam prestao igrati iako sam fizički možda mogao odigrati još koju sezonu. Inače, s Alkarom sam pet puta ulazio u viši rang, a tri puta ga napuštao.

Period, događaj ili utakmica koje se rado sjetite?

Periodi (to ću poistovjetiti sa sezonama) kojih se rado sjećam su kronološki: sezona 1990/91 u 1B  YU ligi, skupina zapad (Hrvatska, Slovenija, BiH i Vojvodina) i prve ozbiljne i nemale seniorske minute u jednoj tako jakoj ligi, zatim sezona 1994/95 kada smo se plasirali u tzv. Bijelu ligu (najboljih 8 klubova) i bili pravi hit tadašnje hrvatske košarke i sezona 2002/03 i kvalifikacije kroz koje smo, nakon sedam godina, Alkara vratili u prvu ligu.

Po pitanju utakmica spomenut ću dvije uz koje se vežu nezaboravne fešte u kultnoj staroj sinjskoj sportskoj dvorani. Prva je pobjeda na euroligaškom Cibonom 1995. godine. Odigrali smo kao u transu i priredili senzaciju. Osobno nisam napadački briljirao (primarni zadatak mi je bilo zaustavljanja jakog Acinog aduta Davora Marcelića), za razliku od Mladena Pavića i Sobina, ali sam tek nedavno, naknadnim gledanjem snimke, shvatio da uopće nisam izlazio iz igre tijekom cijele utakmice. Danas bi to bilo teško zamislivo. Druga utakmica je bila 2003. kada smo u još jednoj nezaboravnoj atmosferi uvjerljivo svladali Zabok i trasirali put povratku u elitni rang.

Osobni događaj koji posebno pamtim je pogođeni šut sa sirenom za pobjedu nad jakim i favoriziranim Spartakom (sjećam se recimo da je za njih igrao Dejan Koturović) u Subotici u 1 B ligi. Još nisam bio navršio 18 godina.

Najdraži i najbolji suigrači u mojoj karijeri su…

Po pitanju suigrača, posebno mjesto zauzimaju članovi petorke iz spomenute sezone 1994/95 koju su činili braća Zvonko i Mladen Pavić, Zoran Nikolić i Goran Sobin, uz moju malenkost. Općenito, najdraži suigrači bili su Mirko Modrić i Zvonimir Režić, s kojima na terenu nisam morao verbalno komunicirati da bi se razumjeli. Rado u memoriju prizovem i ostatak društva iz povratničke sezone 2002/03: Mile Karakaš, Luka Žitko, Ante Bilobrk, Josip Džapo, Tomislav Lozančić, Ivan Omrčen, Jure Jagnjić i Marko Balić. Bili smo nezaboravna klapa. Drago mi je bilo i boraviti na parketu sa svojom generacijom Damirom Vujanovićem, Antom Perajicom, Markom Kosom i pokojnim Borisom Zoricom. Često se sjetim i Joce Manovića, još jednog dragog suigrača koji nažalost više nije s nama.

Pet najboljih suigrača iz moje karijere su…

Neven Cambi – play krhke građe i velikog košarkaškog znanja i lucidnosti (nadam se da se neće naljutiti Zvonko Pavić, Alen Koludrović ili Mile Karakaš); Nenad Videka – ekstra talentirani košarkaš i ljubimac sinjske publike (tu sam dvojio između njega i Joke Vrankovića); Mladen Pavić – najbolji strijelac i, za mene, najbolji igrač Alkara u povijesti; Stipe Modrić – najstariji od najtalentiranije hrvatske košarkaške braće, put ga je iz Alkara odveo u Olimpiju preko koje je postao slovenski reprezentativac; Goran Sobin – tu ne treba trošiti riječi, koliko sam se samo koševa nadavao na njegove asistencije jer su ga vrlo često udvajali. Imao sam čast da su mi u jednoj revijalnoj utakmici protiv Splita u dresu Alkara suigrači bili Toni Kukoč i Dino Rađa, koji su došli na poziv svog prijatelja Sobina. No oni su u ovoj rubrici van konkurencije.

Trener kojem najviše dugujete…

Što se tiče trenera, trenirali su me, i više puta se rotirali, gotovo svi sinjski treneri. Košarku sam počeo trenirati kod Petra Perajice. Nakon tri godine u seniorsku momčad me uveo Boris Mišo Poljak. Bilo je to 1989. godine kada je Alkar igrao treći YU rang, hrvatsku republičku ligu. Onaj koji mi je dao ključnu podršku i prve prave seniorske minute, i to u već spomenutoj 1B ligi, bio je Goran Caktaš. Kod njega sam i kasnije imao važnu ulogu što je između ostalog vidljivo u minutaži u onoj legendarnoj utakmici s Cibonom. S Borisom Mišom Poljakom sam također niz sezona uspješno surađivao. Dao mi je kapetansku traku i naučio što znači red, rad i disciplina u košarci. Mišo će mi ostati sjećanju i zbog brojnih anegdota, kojih je inače u Alkaru kroz povijest bilo toliko da bi se knjiga mogla napisati. Određeni trag na moj košarkaški put ostavila je i klupska legenda Davor Vučković Max koji se 2001. godine vratio u Sinj i pokrenuo priču povratka Alkara u prvoligaške vode. Njegovi treninzi su bili možda fizički najzahtjevniji. Osobno mi je žao što nisam bio dovoljno mlad kada je u klub za trenera stigao Damir Milačić.

Da li postoji neki klub protiv kojeg ste bili posebno motivirani kada ste igrali?

Nisam radio neku razliku među protivnicima, ali poseban gušt je bio igrati protiv Cibone, Zadra, Splita i Šibenke i pobjeđivati ih.

Vrhunac vaše karijere bio je…

Vrhunac karijere, ako moje bavljenje košarkom možemo tako nazvati, je bilo nošenje kapetanske trake „najvećeg malog kluba na svitu“ punih 11 godina, te pobjede u njegovom dresu nad euroligaškim momčadima Cibone i Splita.

Iz sadašnje perspektive, umirovljenog košarkaša, koji stil košarke vam se više sviđa: NBA ili Euroliga?

Između NBA i Eurolige, bliža mi je Euroliga do trenutka kada u NBA-u počne borba za što bolje pozicije u doigravanju i samo doigravanje. Tada krene najbolja i najkvalitetnija košarka na svijetu. Doduše, nisam siguran gdje će NBA dovesti bjesomučno ispaljivanje trojki i gubitak klasičnih košarkaških pozicija. Inače, volim pogledati i utakmice NCAA lige.

Da možete, da li bi ponovili svoju karijeru na isti način?

Hipotetsko pitanje. Vjerojatno bi mijenjao to što bi poradio više na sebi u smislu tehničkih detalja i prihvatio izazove koji su mi se nudili, a koje sam odbio zbog nezrelosti i manjka vjere u vlastite mogućnosti. A možda bi poslušao svoju mater Ivu pa karijere ne bi ni bilo. Ne jednom mi je znala reći: Ostavi se toga sine, nema ti tu kruha.

S kim bi sada odigrali 1 na 1 da možete?

S Romanom Bolkovićem, ha-ha, zezam se. Uz prethodnu pripremu kako bi spriječio moguće loše posljedice po vlastito zdravlje, odigrao bi sa Josipom Džapom, nekadašnjim suigračem kojeg smo zbog stila igre zvali „posljednjim košarkaškim romantičarem“. Uz ostalo radi se o vrhunskoj osobi i još jednom ljubimcu probirljive sinjske publike i jedinstvenih Maligana.

Slijedeća osoba za koju želim da se prisjeti karijere je...

Nenad Videka, mislim da nas očekuje zanimljivo štivo.

Stipe, hvala puno na sudjelovanju!

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype