Hrvati u SAD-u, Tino Šebalj: Karlo Matuško i Kruno Rimac su najzaslužniji za moje uspjehe

Brođanin, Tino Šebalj, je još jedan i nizu naših mladih igrača koji se odlučio na školovanje u Americi.

Košarkaški počeci su mu vezani za rodni Slavonski Brod, nekada meku košarke na Istoku, u kojoj je stolovao klub pod nazivom Svjetlost Brod, nekada sasvim solidan prvoligaš, kroz kojeg je prošlo jako puno odličnih košarkaša. Danas, puno godina kasnije, Slavonski Brod nema seniorsku ekipu u niti jednom rangu košarke, a što je dovelo do toga ne znamo, duga je to priča, no iz razgovora sa mnogim košarkašima iz tog grada, većina od njih žali što u svom gradu nisu dobili pravu priliku, kažu, uvijek su se više cijenili igrači “sa strane”. Baš čudno. No, ova priča nije u tom smjeru, ovo je priča o mladom i perspektivnom košarkašu, koji je zbog svog talenta, a prije svega ambicije otišao iz grada u kojem više nije bilo prostora za njegov napredak. Nakon niza zapaženih igara za svoj matični klub, Tina je prvo zapazila Cibona, koja mu je dala šansu na nekoliko turnira, a nakon što se uspješno predstavio, završio je i za stalno u metropoli. Nakon dvije sezone u Vukovima, na završetku juniorskog staža Cibona mu nije ponudila ugovor i završio je u SAD-u, gdje mu se ukazala prilika za školovanjem i igranjem na jednom sasvim drugom nivou.

Prilično dobar uvod, dovoljan da porazgovaramo sa njim o tome što je sve prošao i kako je izgledao njegov košarkaški put.

Tino, znam da si u SAD-u već nekoliko godina, a trenutno u Brodu sa obitelji. Uspio si se izvući u zadnji čas i doći doma. Kako provodiš dane? Trenira li se?

Pa trenira se naravno, 5 puta tjedno u dvorani i 4-5 puta teretana kod kuće. Od ostalih aktivnosti, imao sam faks do 15.5. pa sam se time zabavljao, a sad kad je to gotovo uglavnom se družim sa obitelji, prijateljima, pogledam i nekad neki film i tako. Uglavnom nije dosadno.

Reci našim čitateljima kada bilježiš svoj neki prvi početak igranja košarke i tko je bio okidač da se baš odlučiš za košarku?

Prvi počeci su bili kod trenera Karla Matuška, u petom razredu osnovne škole…

Tata Josip, ugledni novinar SBTV-e, je bio pokretač svega…

Tako je, on me odveo na trening i on je bio glavni okidač koji me stalno poticao da idem u košarku, pretpostavljao je da ću bit visok te da bi mogao uspjet u njoj. Prije košarke trenirao sam nogomet i rukomet, ali je to više bilo zbog prijatelja i htio sam iskusit neko iskustvo. Očito je tata bio u pravu haha.

Gdje si napravio svoje prve košarkaške korake?

Kod trenera Matuška, s kojim smo se onda kasnije prebacili u dvoranu Vijuš i počeli raditi kao klub. U početku je to bio Svjetlost Brod, onda Đuro Đaković pa Slavonski Brod.

Postoji li neki trener kojeg bi izdvojio sa tih početaka karijere sa kojim si najviše radio?

Definitivno Karlo Matuško koji me naučio svemu, a kasnije u karijeri bio je tu Kruno Rimac koji mi je bio trener u kadetima i juniorima i koji mi je ujedno i zadnji trener pred odlazak u Cibonu.”

KK Slavonski Brod je bio početak svega ako se ne varam. Dok si tamo igrao i napredovao, skrenuo si pažnju na sebe pa su uslijedili i pozivi u reprezentaciju. Sa koliko godina si dočekao prvi poziv?

Prvi poziv je bio kad sam imao 14. godina…

Za koje si sve selekcije igrao i imaš li u tom dijelu karijere nekakve uspjehe sa reprezentacijom?

Igrao sam za U-14 reprezentaciju, ali samo dvije prijateljske utakmice protiv Crne Gore te sam bio na pripremama repke u Velikoj.”

Godište si 1999., koje sam ja osobno ove godine pratio na portalu iz kola u kolo. Ove su sezone iskočili Nakić, Jordano, Bajo, Tomas i još neki, a moram spomenuti tu i Krešimira Nikića, koji je završio u ALBI i igra Euroligu. Jesu li u to vrijeme ti dečki bili s tobom u reprezentativnom dresu?

Sa Lukom Tomasom sam dijelio sobu u Velikoj na reprezentativnom okupljanju, a sa svima nabrojanima sam bio u reprezentaciji…

Jesu li njihove dobre igre ove sezone u Premijer ligi za tebe iznenađenje ili je to jednostavno logičan slijed njihovog razvoja?

Pa mislim da je to logično jer se cijelo vrijeme razvijaju i uvijek su željni većih ostvarenja i boljih igara, tako da njihove prezentacije ove sezone za mene nisu neko iznenađenje. Sve su to dobri i vrijedni momci.

Još dok si bio u Brodu, dobivao si često pozive iz Cibone kako bi im pomogao na raznim turnirima. Koliko ti je u tim, mladim, godinama značilo? Na stranu sadašnje stanje u tom klubu, no vjerujem da je svima koji su ikad počeli igrati košarku san da igraju za naše najveće klubove…

Pa sigurno da je značilo puno. Cibona je ime u košarci i bio sam uzbuđen što ću odigrat barem turnir s njima da vidim kako se igra, kakvi su treneri, a i svaki turnir pomogne za neko novo iskustvo koje će mi pomoći u nastavku karijere. Tako sam razmišljao u tim trenucima…

Nakon nekoliko turnira, u Cibonu si i službeno otišao 2015. godine sa 16 godina. Ne na turnire i posudbe, nego na dulji period. Iako si još bio školarac, živio kod roditelja, ipak si se odlučio na taj potez. Kako je bilo odlučiti se za taj korak? Bez obzira što je Zagreb na svega sat-sat i pol od rodnog Broda…

Bilo se teško odlučiti, ali kad sam vidio kakvo je stanje u mom klubu i da tu ne mogu više napredovati, odlučio sam otići kako bi dodatno napredovao, da steknem i neka nova prijateljstva, iskustva i da ne propadnem kao igrač, prije svega.”

Opiši našim čitateljima malo taj period u Ciboni. Koliko si se zadržao tamo i kako bi sažeo dojmove?

U Ciboni sam bio dvije godine i bilo je jako lijepo. Stekao sam puno prijatelja i poznanstava, stekao iskustvo za nastavak karijere i najvažnije, napredovao u košarkaškom smislu.

Samački život u Zagrebu ti je na neki način i pomogao…

Da, živio sam sam, što mi je pomoglo već u ranoj dobi života, s obzirom da sam postao samostalniji i odlučniji u nekim stvarima.

Uslijedio je odlazak u Ameriku, ako se ne varam prvo u predškolsku ekipu Arlington Country Day iz Jacksonvillea na Floridi. Kako je došlo do toga? Je li ti Cibona ponudila ugovor na kraju juniorskog staža?

Cibona mi nije ponudila ugovor i ja sam znao da moram ići negdje dalje, gdje ću prije svega imati minutažu i igrati. S obzirom da moj otac ima puno poznanstava, stupili smo u kontakt sa čovjekom iz Amerike, kao i sa Filipom Stanićem. Njih dvojica su mi preporučili tu školu na Floridi i ja sam to prihvatio.

Kako je prošao tvoj dolazak u SAD? Opiši nam kako je tekao taj dolazak i gdje je to bilo?

Prvi dolazak u Ameriku je bio na Floridu i bio je veoma „vruć“ za mene, jer sam bio u avionu pa na aerodromu gdje je svugdje klimatizirano, i kad sam izašao van, val topline me udario kao iz vedra neba haha.

…a onda je uslijedilo još nešto što nije običaj u Hrvatskoj…

Trener kojeg nisam očekivao tamo, je došao po mene i odveo me do apartmana. Došao sam u sobu, poslao roditeljima sms da sam stigao i legao spavati od umora. Ujutro rano sam već morao na trening, tako da je bilo veoma naporno u početku. Kasnije je to već postalo rutina i normalna stvar u životu košarkaša.

S obzirom da si se zadržao tamo, a i dobivao povjerenje, što bi naveo kao „okidač“ koji ih je naveo da ti daju šansu? Je li to bila mekana ruka za jednog 206 cm visokog igrača? Znamo da su danas igrači tog profila traženi, koji mogu pokriti više pozicija, a uz to i šutnuti izvana…

U početku nisam baš briljirao, ali kasnije kad sam ušao u ritam krenulo je onako kako sam ja to sve zamišljao. Mekana ruka je definitivno najveći okidač u mom slučaju, ali moram istaknuti da je i škola bila bitan faktor. Za college treba položiti dosta testova i treba se dosta namučiti, tako da nije lako.

Ako sam dobro pohvatao, nakon Prep Schoola i dvije godine na Junior Collin Colllegu, seliš se zadnje dvije godine na novu adresu? Očekivanja?

Tako je, idem u državu West Virginiju, u gradić Salem, koji je udaljen 2 sata od Pittsburgha. Škola se zove Salem University i igraju NCAA D2 ligu. Igrom mi jako odgovaraju, tako da očekujem da će biti dobar odabir za mene i da ću napredovati još više. Dobra su ekipa i veselim se odlasku na neko drugo mjesto.

Što nakon toga? Je li povratak u Hrvatsku opcija?

Nakon Amerike ipak ne bih želio u Hrvatsku, jer se tu mogu uvijek vratit. Želio bih ići negdje gdje se košarka voli i živi, gdje su klubovi stabilni i imaju budućnost. Vidjet ćemo nakon Amerike što će se događati i gdje ću nastaviti svoju karijeru.

Cibona? S obzirom da znam iz pouzdanih izvora da ti je bilo lijepo u Ciboni…

Cibona će uvijek bit moj klub i naravno da bih se volio vratit ako bude prilike. Možda ne odmah nakon Amerike, ali u nekoj daljoj budućnosti zašto ne. Vrijeme će pokazati.…”

Sa Brodom smo počeli, sa Cibonom smo završili ovaj razgovor sa još jednim našim mladim igračem, koji je sreću potražio van granica Lijepe naše. Hvala Tino na razgovoru i sretno u budućnosti.

Podijeli s prijateljima

Share on facebook
Share on whatsapp
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Share on skype