Uh, kakvo bolno prizemljenje svemu onome što smo najavljivali proteklih dana.
Aco Petrović je sa svojim Brazilom jučer Hrvatskoj priuštio neviđenu sramotu. Sa svojim se veteranima doslovno prošetao pored inferiorne Hrvatske, koja jučer nije igrala obranu. Niti napad.
Osim toga, uvukli smo se, htjeli to priznati ili ne, u Acine smicalice sa Twittera, u kojima je najavljivao sve i svašta, od taktike momčadi, čuvanja Bojana Bogdanovića i taktiziranja upravo u ovoj jučerašnjoj utakmici. Tako smo ispali naivni da je to pravo čudo, da smo dozvolili čovjeku da manipulira nama, da nas navede na neki tanak led, na kojem smo se klizali čitavu utakmicu. I da, htjeli priznati ili ne, Aco nas je dobio jučer na oba terena. Naša sramota. Tome, po meni, svjedoči i jedna totalno nekompetentna petorka koja je krenula u susret, ne znam iskreno što se htjelo s time dobiti, neka varka, neko skrivanje ili nešto treće, uostalom vidjeli ste i sami sve.
Odigrala je Hrvatska u ovih mjesec dana pet utakmica, 4 prijateljske i ovu jednu službenu. Ne računajući slabašni Portoriko, Hrvatska je od Slovenije primila 94 i 97 poena, od Brazila jučer 94. Zaključak je vrlo jednostavan, ako se imalo razumijete u košarku. Realno, ovo jučer se trebalo dobiti obranom, ne toliko napadom, no Brazil nas je demolirao pick igrom, u kojoj smo izgledali kao neki prosječni drugoligaš. Svjedočili ste i sami koliko su puta igrači Brazila ostajali sami na vanjskom šutu, koliko su nam puta utrčali na back door, koliko su puta centri nakon picka ostajali sami u reketu. 94 primljena poena tome najbolje svjedoče.
Osim toga, ni napad nije funkcionirao najbolje, da ne budem izravniji. Hrvatska nije Utah Jazz, to je svima jasno, niti Hrvatska raspolaže takvim igračima, no nevjerojatna je činjenica da mi nismo bili u stanju u prvom poluvremenu napraviti ništa za našeg najboljeg igrača, Bojana Bogdanovića, osim dva spuštanja lopte na neku poludistancu kako bi on igrao leđima košu. Dva šuta za 15 provedenih minuta na terenu. Ostavili smo svog najboljeg šutera u kutu terena, da čeka neku loptu?! Bez jedne akcije, bez jednog leđnog bloka, bez smišljenih kretnji, suho da ne može biti suše.
Hrvatski su se napadi sveli na neke suhoparne kretnje bez previše koristi, gomilu pokušaja neke slične pick igre iz koje nismo dobivali gotovo ništa, izuzev pokojih otvorenih šuteva, gdje smo bili skromni.
U jednom trenutku stekao sam dojam sličan onom nogometnom. O profilu igrača. I ne mogu se otet tom dojmu. Mi fakat ne znamo iskoristiti svoje igrače na najbolji mogući način. Ne znamo. I točka. Pokazalo se to u nogometu, pokazuje se to i u košarci. Zašto je tome tako, ne znam, zašto volimo eksperimentirati i tražiti toplu vodu, a ne težiti logičnim riješenjima, ne znam. Naši treneri, naši izbornici to najbolje znaju. Ne treba Hrvatska svoju igru prilagoditi jednom igraču, nikako, jer to ne može biti dobro za momčad, ali može graditi igru oko njega. Ni to nismo uspjeli, iako se Bojan razigrao u drugom poluvremenu, no daleko je to bilo od onog što smo očekivali od njega.
Da skratim priču. Bila je ovo jedna Hrvatska bez okusa i mirisa. Bez onog okusa kvalitetne obrane koja je krasila većinu ovih momaka u prošlim utakmicama kvalifikacija za Eurobasket, bez mirisa nekog ubojitog napada, pogotovo kada znamo sa kojim napadačkim arsenalom, realno, raspolažemo. Hrvatska koju ne želimo gledati u ovakvim izdanjima, više nikada. No, jebiga, mi košarkaši smo valjda primorani na to da nam se ovakve scene i partije stave pred oči. I u glavu, jer ovaj poraz iz glave neće izaći još dugo, dugo.
Sreća pa imamo pravo na popravni ili kako je Roko Ukić rekao “Neće biti drame ako i izgubimo prvu”. Tunis bi valjda danas trebao biti lak zalogaj, a onda momci, bacajte se na glavu i potrudite se da o Brazilu više ni ne pričamo, iako će nas on, vjerojatno čekati u finalu. Ako do njega dođemo…
