Prije nekoliko dana ugasila se košarkaška karijera jednog od najvećih umjetnika moderne ere. Manu Ginobili odlučio je reći posljednje zbogom sportu kojemu je dao sve što ima, a na meni je sad da vam dočaram kakvu ste zapravo veličinu gledali sve ove godine bez da ste toga bili svjesni.
Odrastajući u obitelji okružen košarkašima, Manu nije imao previše izbora no sam krenuti u taj sport. Otac mu je bio legendaran trener u domovini, brat profesionalni košarkaš, dok se za Manua smatralo da je razočaranje. Bio je loš u usporedbi s ostalom djecom u gradu, veoma krhak, nizak i mršav, no to ga nije spriječilo da i dalje neustrašivo igra košarku. Kada mu je tijelo konačno „sustiglo“ mozak, Ginobili je bio spreman za veće izazove. Svoju profesionalnu karijeru započeo je u domaćoj ligi gdje je igrao nekoliko godina prije no što se odlučio za prelazak u Europu. Prva stanica ondje mu je bila Basket Viola Reggio Calabria koju je uveo u prvu Talijansku ligu. Odlične igre su mu donijele mogućnost da igra u boljem klubu te je potpisao ugovor s Kinder Bolognom. Tako se boem poput Manua našao u romantičarskoj ekipi na prijelazu stoljeća. U kratkom periodu poharali su sva domaća natjecanja te pritom osvojili Euroligu, a Ginobili je naravno bio najkorisniji igrač svakog natjecanja.
Prije nego li je pokorio Europu mahom, Manu se odlučio prijaviti na NBA draft 1999. godine. Pao je duboko u drugu rundu, sve do 57. mjesta gdje su ga izabrali San Antonio Spursi. Taj izbor je bio puka slučajnost jer su tada imali krcat roster i nisu htjeli dovoditi igrače nego su ciljali na one koji bi ostali još igrati van okvira NBA košarke. Tako su igrom slučaja Spursi izabrali jednu ikonu, a drugu dobili gratis kada su razmijenili Leon Smitha za 40. izbor druge runde kojim je bio izabran Gordan Giriček, ostalo je povijest. Manu im je stigao 2002. godine gdje se iznova morao dokazivati i razbijati stereotipe oko neameričkih igrača. U svojoj prvoj NBA sezoni uhvatio je ligu nespremnu, bio je neizostavan kotačić Spursa ka putu do naslova te sezone. Unatoč dobrim igrama, bio je to klasičan sudar svjetova, Greg Popovich, strogo, vojno lice koje voli stegu i disciplinu te s druge strane virtuoz, kreativac, živa vatra u liku Ginobilija. Manu je uzimao trice rano unutar vremenskog ograničenja za napad, bacao bi sulude paseve suigračima, kockao se u obrani radi krađa, što je Popovicha naravno bacalo u stanje bijesa. Njegov stil igre je bio spor, dugi napadi, čvrsta obrana, sve kroz Duncana, na što se Manu nikako nije mogao natjerati, znao je koliko je dobar i htio to pokazati svijetu. Najbolji citat koji ocrtava tadašnje stanje došao je od strane Popa kada je upitao Manua: „Zašto to radiš? Zašto? Što si ti?“ na što mu je Ginobili odgovorio: „Ja sam Manu, ovo je ono što radim“. Od tog dana dali su mu da radi što želi, shvatili su da ima puno više pozitivnog od negativnog te da je on jednostavno pobjednik. Uslijedila je nova era košarke za San Antonio, stvorila se velika trojka s Ginobilijem, Duncanom i Parkerom koja je porušila brojne rekorde. Stvorili su novu kulturu pobjeđivanja i svaka sezona je bila posebna na svoj način.
Ginobili je bio zvijezda u nastajanju, imao je brz prvi korak, odličan šut, ulaz, pregled igre, obranu, znalo se za što je sposoban. No, pitanje u organizaciji Spursa je bilo kako će rasporediti minute. Imali su ustaljenu zvijezdu već u Duncanu, Parker je bio sličnog statusa u tim danima i mislili su da jednostavno nema dovoljno lopti za sve njih kada su zajedno na parketu. Pop je eksperimentirao i pronašao dobitnu formulu, Parker i Duncan bi započinjali, dok bi Manu ulazio s klupe i predvodio rezerve te tako u tim trenucima držao konce igre i imao sve ovlasti u svojim rukama. U međuvremenu Ginobili je dosegao All Star status, a takvi igrači ne ulaze s klupe u igru. Popovich je bio toga svjestan te je prišao Ginobiliju kako bi razgovarao o toj situaciji: „što god da je rekao ispunili bi mu to, zaslužio je.“ Srećom po Spurse, Manua nije briga za individualne nagrade, statistiku i sve što ide uz to, njemu je jedino bilo stalo do pobjeđivanja iznad svega, tim ispred pojedinca. Njegova žrtva balansirala je ekipu te utkala put za sve druge koji su išli njegovim stopama. „Znao sam da ću igrati manje, ali te minute koje sam igrao, bio sam glavna opcija, uživao sam u pozornosti. Pobjeđivali smo, zabavljali smo se, na kraju sam zavolio tu ulogu.“ Prigrlivši tu rolu, omogućio je svom timu da igraju odličnu košarku kroz cijelu utakmicu, a produkti te odluke tek su slijedili. Pobjede, i još malo pobjeda, u svojih 16 sezona sa Spursima nikada nisu imali manje od 47 pobjeda u sezoni i nikada nisu propustili doigravanje. Naravno, nije sve uvijek bilo bajno, bilo je teških i emotivnih trenutaka. Jedan takav zbio se 2006. godine u polufinalu Zapadne konferencije. Igrala se ključna, sedma utakmica serije protiv Dallas Mavericksa. Spursi su imali tri poena prednosti par sekundi prije kraja, no ukazao se Dirk Nowitzki kada je postigao koš uz faul te odveo utakmicu u produžetke gdje su naposljetku i pobijedili. Faulirao ga je baš Ginobili koji je bio neutješan nakon poraza. Posebno teško mu je to palo zato što je krivio sebe za propuštenu šansu osvajanja prstena svojim veteranima u ekipi, Michael Finleyu te Fabriciju Obertu. Bio je utučen cijelo ljeto, nitko unutar organizacije nije vidio nešto takvo, još samo jedan dokaz o kakvom se natjecatelju radi. Srećom po nas, vratio se na parket jači no ikad, spreman da nam da još malo svoje magije kojom nas je toliko puta oduševio.
Mislim da nema previše smisla da vam nabrajam neka njegova individualna dosegnuća ili statistike, a vjerujte mi, ima ih. Ako on nije mario za to, zašto bi mi? Njegov značaj za ovaj sport se ne može mjeriti nikakvim brojkama. Svojim igrama obilježio je cijelu jednu generaciju igrača. Donio je famozni „Euro step“ sa sobom koji mu je praktički bio zaštitni znak, a danas ga koriste gotovo svi, od James Hardena pa do nekog djeteta na ulici, Manu živi u svima nama. Vidio je igru na jedan drugi način, nevidljiv običnim smrtnicima, vidio je akcije prije no što se odigraju, kuteve dodavanja nepojmljive drugima. Bio je maestro pick&rolla, način na koje je manipulirao protivnike bio je zadivljujuć. Nagnao bi ih u jednom smjeru a loptu poslao u potpuno drugom, katkad bi iznenadio i vlastite suigrače. Tako je prošlo 16 divnih sezona, pobjede su se nizale, naslovi skupljali, igrači su dolazili i odlazili, pravila su se mijenjala, ali samo je jedna konstanta bila, Manu. Kad god bi Popovich trebao heroja da spasi dan, signalizirao bi mu kao nekom akcijskom junaku, Ginobili bi ušao u igru i učinio ono što on čini, a to se riječima ne da opisati. Onaj trenutak na utakmici kada napravi nešto posebno, samo njemu svojstveno, možemo samo gledati i probati pojmiti što se dogodilo prije nego što se ponovo zavuče na klupu i gleda svijet nekim drugim pogledom. Sada, u dobi od 41 godine odlučio je da je vrijeme za kraj. Iako, ne sumnjam da bi i u ovim poznim godinama školovao veliku većinu igrača, Manu je odlučio odjahati u suton. S mamuzama na nogama, prešao je dalek put od onog malog, žilavog Argentinca kojeg su svi prerano otpisali do najboljeg šestog igrača u povijesti ovog sporta. No, tu njegovo putovanje ne završava, čeka ga još jedna postaja, Springfield, Hall of Fame.
Za kraj sam čuvao ono najsvetije. Usprkos tome što ima 4 NBA titule, brojna individualna priznanja, Europske naslove, ništa se ne može mjeriti s Olimpijskim zlatom. Godina je 2004. Olimpijske Igre u Ateni. Skupinu su jedva prošli, Španjolci su pregazili sve te bili prvi sa svim pobjedama, iza sebe su ostavili Talijane predvođene Basileom, dok su se Argentinci smjestili na treće mjesto zahvaljujući ovom trenutku magije Ginobilija protiv reprezentacije Srbije i Crne Gore kojim se osvetio za bolan poraz u finalu Svjetskog Prvenstva dvije godine prije (dragi susjedi, ne otvarajte link iz predostrožnosti). U četvrtini finala izbacili su reprezentaciju Grčke, a onda nam je slijedila poslastica turnira. Sraz polufinala između Argentine i SAD-a. Amerikanci predvođeni NBA zvijezdama, Duncanom, Marburyjem, Iversonom i mnogim drugima očekivali su da će im put do zlata biti glatka šetnja. Pomalo nadobudno su ušli u susret gdje ih je čekalo bolno prizemljenje. Argentina predvođena Ginobilijem koji je susret završio s 29 poena (9-13 fg%) izbacila je Amerikance i plasirala se u veliko finale gdje ih je čekao sraz sa starim znancima iz skupine, Talijanima. Finale su dobili lakoćom te se tako uspeli na sam vrh postolja. Ginobili je postao nacionalni heroj te su on i njegovi suigrači prozvani zlatnom generacijom.
Povezanost koju su tu igrači imali je neopisiva i neraskidiva. Prošli su apsolutno sve zajedno, živjeli su jedan za drugoga. Plakali su nakon poraza, veselili se u pobjedama. Sam Manu je rekao: „Radije bi izgubio s vama nego pobijedio s bilo kojom drugom grupom igrača“. Stvorili su jednu posebnu kulturu, pobijedili ili izgubili, nakon utakmice se išlo na večeru gdje bi razgovarali do kasno u noć. Svakim velikim natjecanjem, ta veza postajala je sve jača i jača. Argentina se promaknula u košarkašku velesilu i bili su među favoritima gdje god se pojavili. Uzeli su još nekolicinu medalja, ali kako je vrijeme odmicalo tako je došao i kraj toj generaciji. Nisu odustali dok su bili na vrhu, igrali su do krajnjih granica svojih mogućnosti i nikada nisu odbili igrati za svoju domovinu. 12 godina kasnije, nakon tog šoka u Ateni kad je stupio na veliku scenu i pokazao kolika je igračina, Manu je odigrao svoje posljednje minute za nacionalnu selekciju na Olimpijskim Igrama u Rio de Janeiru. Tada, listajući po nekom starom albumu vidio je sliku sebe i Luisa Scole s nekog davnog natjecanja 1996. Razmišljajući o svim tim godinama koje su proveli zajedno, o suzama, prolivenom znoju, smijehu i radosti rekao je: „te stvari vrijede više od rezultata“.
Moj najdraži protagonist ikada rekao je: „life is like a box of chocolate, you never know what you’re gonna get“. Spursi nisu znali što su dobili 1999. godine, sada, 19 godina kasnije cijeli svijet zna za njegovo ime. Život zaista zna biti nepredvidljiv, prepun uspona i padova, dobrih i loših dana, ali u svakom tom lošem danu dovoljno je pogledati isječak Manuove magije i sve je opet u redu. Hvala ti na uspomenama, zbogom maestro.