Dobro došli u Hrvatsku, zemlju sporta, laži i ucjena.
Biti sportaš u svijetu je privilegija. Prosto rečeno, ti si faca, ono, svi te znaju, svi ti se klanjaju, možeš si priuštit neke stvari koje obični ljudi ne mogu, putuješ, baviš se onim što voliš, lijepo zarađuješ i sve je bajka. U idealnom scenariju, ne zaboravite to. Profesionalnom scenariju. Scenariju gdje si se većinom morao odreći hrpe toga da bi došao do ikonskog statusa.
Da bi upoznali i susreli se sa potpunom suprotnošću od ovog morate biti sportaš u Hrvatskoj. Profesionalci u Hrvatskoj ne postoje, to morate znati. Ako i postoje, govorim o onim pravim profesionalcima u sportu, kojih je jako malo. No, zato imamo hrpu profesionalnih direktora i tajnika, samim time i dobro uhljebljenih “profesionalaca”, kojih, gle slučaja, sigurno ne bi bilo da nema sportaša. Onih zbog kojih su upravo oni tu.
Želim vam samo skrenuti pažnju prije početka nastavka teksta da ću ovdje pričati o situaciji u Hrvatskoj, da me manje više apsolutno ne zanimaju stanja vani i odnosi. Niti ih znam previše, niti me, najiskrenije, ne zanimaju.
Idemo nekom kronologijom događaja iz perspektive igrača i kluba. Vi kao igrač prije početka neke sezone dogovarate svoj nekakav status, ugovor, kako god i pritom dogovarate nekakvu plaću, koju ste dužni dobiti kroz period na koji potpišete ugovor. Klub vam je dužan isplaćivati plaću svaki mjesec ili u nekakvim drugačijim uvjetima, ovisno što ste dogovorili, ali većinom je princip plaćanja mjesec za mjesec. Klub, kao pokretač svega ovog je prije početka sezone osigurao nekakav budžet, kako bi mogao funkcionirati i prilagođava se uvjetima igrača, potpisom ugovora ili suprotno ukoliko ne dođe do ugovora. Pretpostavka je da je klub osigurao sredstva za sve koji su na platnom spisku, od igrača do teta čistačica, iako su one većinom na plaći nekog servisa ili grada. Eh, da. Sve je ovo ona bajka koju sam vam gore spomenuo.
Klubovi u Hrvatskoj, govorim ovdje o svim sportovima, od svojih igrača i djelatnika traže maksimalnu posvećenost. Oni koji se natječu u najvišim rangovima se SMATRAJU profesionalcima i od njih se traži da budu po cijele dane u dvorani ili na terenu, da su motivirani, da paze što jedu, da paze gdje se kreću, da ne voze bicikl bez kacige, da privatni život stave malo po strani i da su na raspolaganju klubu u svakom terenutku. Da odrađuju svoje obaveze maksimalno profesionalno, da nemaju pravo na loš dan, da budu spremni na kazne, da budu spremni igrati po dvije, nekada i tri utakmice tjedno, da po mogućnosti nekada i prespavaju na stadionu ili dvorani. Da rezultat ne trpi, da osvajaju naslove, da donose prvenstva i Kupove, da donose navijače na tribine, da donose prodaju dresova, da zabijaju 30 poena po utakmici, da svako drugo kolo postignu hat-trick, da imaju 15 obrana po utakmici, da istrče 15 kontri na utakmici, da predstavljaju klub gdje god se pojave, da nisu nikad ozlijeđeni, ako i jesu, da se vrate čim bol popusti i tako…Kratko i jasno: da budu robovi kluba! Ok. To je njihovo legitimno pravo. I na kraju, najbitnije, da ne ispituju previše za plaću. Za onaj stisak ruke prije početka sezone. Za plaću koju su dogovorili. I stavili na papir, ne samo obećali…
No, zato sa druge strane imate potpuno drugačiji pristup onih koji vode klubove i onih koji su zaduženi da osiguraju plaću. Jedini zadatak bilo kojeg predsjednika kluba je samo jedan: osiguraj plaće! I ništa više. Nažalost u Hrvatskoj je postalo ultra popularno da ti je netko ostao dužan ili da u tekućoj sezoni ne dobivaš plaću na vrijeme. I da za nju slučajno ne pitaš ništa. Za svoje pravo, za ono što si zaslužio. Nažalost, imamo slučajeve u našoj košarci gdje neki klubovi kasne sa plaćama igrača i po šest mjeseci, što je nevjerojatno. I to u najvišem rangu naše košarke. To je samo jedna crna crtica katastrofalnog stanja u košarci po tom pitanju. Još je gora činjenica da mi danas nemamo uređen sustav, barem bi to trebalo biti u krovnim ligama, po kojem ako nisi predočio nekakva bankovna ili neka druga jamstva, kojima dokazuješ da imaš novčana sredstva za isplatu plaća, nemaš šta tražit, npr., u Premijer ligi, koja bi trebala biti ogledalo profesionalnosti. Aha. Dok god se budu “poštovali” principi “znaš me, znam te” i mjesta u ligama budu rezervirana za podobne, a ne sposobne, možemo sanjati o profesionalnosti. Kod nas je ionako interesna skupina bitnija od kvalitetne skupine. Da je sređenijeg sustava, kojeg nećemo dočekati nikada, takav bi klub odmah letio u najniži rang, ZBOG NEISPLATE ZASLUŽENIH I DOGOVORENIH PLAĆA. Prostora i ideje za uređeniji sustav nema, niti će biti, jer u našoj lijepoj to nikome ne odgovara, ali će svake sezone sa druge strane biti sve više zahtjeva pred igrače, igranje paralelno nekoliko liga, još više putovanja i obaveza.
Ljudi koji dogovaraju plaće danas najnormalnije prije početka sezone svjesno dogovaraju uvjete za koje znaju da su upitne prirode, ali će se preko politike uhvatiti za slamku spasa u gradskim blagajnama pa na koljenima moliti za rebelans, ne bi li pljuvačkom vode na kratko ugasili vatricu koja gori. U velikoj većini slučajeva, ljudi su to koji su tu isključivo političkom linijom, bez nekog osobitog životnog doticaja sa sportom, vjerojatno su i bili oslobođeni tjelesnog u školi, a sada se preko politike služe državnim novcem i ne osjećaju apsolutno nikakvu odgovornost za ono što rade. Ustvari bolje rečeno, ne rade.
Najgora činjenica cijele ove priče je ta da su ovakve stvari kod nas postale normalne. Što apsolutno nije normalno. Kako može biti normalno da ti “poslodavac” ne isplaćuje plaće, a traži od tebe puni angažman? Može, eto ako se bavite sportom u Hrvatskoj. I onda se još čudimo Amerikancima u Hrvatskoj kada dignu glas kada plaća kasni ili prijete odlaskom, a ljudi to rade sa apsolutnim pravom. Koliko je daleko otišla bahatost klubova svjedoči i friški podatak koji sam danas pročitao, doduše slučaj je iz nogometa, gdje je mladi igrač tražio od kluba plaću koju nije vidio tri mjeseca pa je za “nagradu” završio na tribinama.
U Hrvatskoj. Zemlji sporta, laži i ucjena.