Naši košarkaši danas imaju popravni ispit, ako se to tako može nazvati, u Gdansku protiv Poljske u kvalifiakcijama za SP.
Nakon što smo zasluženo poraženi u Osijeku u petak od Litve, izbornik Anzulović imao je dva dana da očisti glavu sebi i igračima od poraza i usmjeri misli na današnju utakmicu, u kojoj svima njima igra samo pobjeda. Poraz bi nas bacio u očaj, iako malo tko o njemu razmišlja, no ako uzmemo lošu igru u petak, nemamo nikakvo pravo pričati da smo favoriti i da ćemo doći do pobjede. Vjerovati moramo, kako i mi navijači tako i cijela ekipa. Neosporno je da kvalitetu imamo, pogotovo bi ona danas morala doći do izražaja protiv neosporno slabijeg protivnika nego je to bila Litva, no i oni su u istoj situaciji kao i mi, čak možda i povoljnijoj, jer ispred sebe osim nas imaju za protivnike Mađarsku i Nizozemsku, gdje bi realno trebali doći do pobjeda.
No, sve te kalkulacije treba ostaviti po strani i skoncentrirati se na sebe. Mi smo već kao i mnogo puta pokazali da smo sami sebi najveći protivnici. Izbornika danas sigurno ne čeka lagan zadatak u pripremi utakmice, sigurno je da je i on svjestan da bi mu današnja utakmica mogla uvelike ovisiti o daljnjoj sudbini, koliko god vodstvo saveza šutjelo na tu temu. Jer eventualnim današnjim porazom, naša bi košarka zaronila duboko i do kraja kvalifikacija teško se izvukla. Kvaliteta je neupitna u odnosu na Poljsku, ali Anzulović ima zadatak da danas autoritativnim pristupom od početka utakmice pokaže tko je gazda na terenu, samo tako možemo do lagane pobjede. Kadar imamo, nadamo se da će se Bogdanović danas probuditi nešto prije treće četvrtine, da će Zubac i Žižić iskoristiti svoju prednost i nadmoć u reketu i da će se još netko osim četvorice veličanstvenih priključiti u napadu. Ostao je dojam u Osijeku da se ostatak ekipe previše oslonio na njih dvojicu-trojicu i da svi samo čekaju da oni sami izvedu utakmicu do pobjede. Energija igrača koji ulaze sa klupe mora biti puno veća nego što je bila u Osijeku, širinu neosporno imamo, samo ona ne dolazi do izražaja.
Nadam se samo da Anzulović danas neće postati Ante Čačić, koji je imao uz sebe Ferrari, a vozio ga je kao Yugo. I onda je došao Zlatko Dalić…sve ostalo je povijest.
Sretno Hrvatska!
